Britanski povjesničar Eric Hobsbawm preminuo je 1. listopada 2012. u 95-toj godini života. Iako se u njegovom bogatom opusu nalazi i autobiografija („Interesting Times: A Twentieth-Century Life“ objavljena je 2002.), na tržište je upravo stigla njegova biografija pod nazivom „Eric Hobsbawm: A Life in History“ (2019.).
Biografija jednog od najistaknutijih povjesničara 20. stoljeća proizašla je iz pera još jednog velikana historiografije, Richarda Evansa, umirovljenog profesora Sveučilišta u Cambridgeu te autora proslavljene trilogije o Trećem Reichu. Knjiga predstavlja ogroman zalogaj od 800 stranica, ne samo o liku i djelu Erica Hobsbawma, već se čita kao ep u čijoj je glavnoj ulozi intelektualac koji plovi kroz turbulentno 20. stoljeće. Koristeći arhivsko gradivo, kao i osobnu korespondenciju te dnevnik Erica Hobsbawma, Evans donosi priču o povjesničaru koji i danas čini nezaobilazni dio sveučilišnih silabusa širom svijeta.
„Eric Hobsbawm: A Life in History“
Ono što je odlika svake dobre biografije jest težnja autora da situira protagonista u njegovo društveno i političko okruženje, shvaćajući ga kao proizvod njegova doba. Richard Evans čini upravo to, opisujući Hobsbawmov život od rođenja u Aleksandriji, boravka u Beču, Berlinu te konačno akademskog uspona u Velikoj Britaniji. Ono što je svakako učinilo Hobsbawma prepoznatljivim jest njegov odabir političke strane u periodu između dva svjetska rata. Njegovu simpatiju prema marksizmu te angažman u komunističkim partijama Njemačke i Velike Britanije, Evans tumači kao posljedicu neimaštine koju je Hobsbawm osjetio na vlastitoj koži u školskim danima. Također, izgubivši oca i majku s navršenih 14 godina života, Hobsbawm je vlastiti osjećaj pripadnosti nastojao kompenzirati kroz suživot s komunističkim aktivistima.
Simpatije prema marksizmu usmjerile su Hobsbawma ka ekonomskim temama još za vrijeme studija na Cambridgeu, stoga su mu najraniji radovi vezani uz radnički pokret te posljedice industrijalizacije. Uvidjevši kasnije ograničenja marksističke historiografije, Hobsbawm je svoja najpoznatija djela, tetralogiju povijesti 19. i 20. stoljeća, napisao u širokim obrisima, ispreplećući ekonomiju, politiku, diplomaciju, umjetnost i kulturu. Upravo su mu navedena djela donijela priznanje, kako akademske zajednice, tako i šire publike. Međutim, članstvo u komunističkoj partiji Velike Britanije utjecalo je na Hobsbawmow život i na „manje ugodne“ načine, što uključuje i nadzor te prisluškivanje od strane sigurnosne službe MI5 tokom Hladnog rata.
Evans opisuje Hobsbawmovu veliku glad za čitanjem, koja je prelazila okvir historiografskih tema. Jedan od razloga zašto je čitati Hobsbawma ugodno i zabavno jest upravo njegova uronjenost u francusku, njemačku i rusku književnost, koja mu je omogućila da pronađe balans između znanstvene kredibilnosti i stila koji odudara od akademske suhoparnosti. Biti uvažen u akademskoj zajednici, a u isto vrijeme globalno popularan autor, rijetko je komu uspjelo. S obzirom da su njegova djela prevođena na više od 30 jezika, a izuzetnu popularnost doživio je u Brazilu gdje je prodao više od milijun primjeraka knjiga, Hobsbawm svakako spada u tu rijetku kategoriju.
Hobsbawmovo nasljeđe
Knjiga „Doba revolucije – Europa 1789-1848“ izdana je 1962. godine, no i danas, 57 godina nakon izlaska, predstavlja sastavni dio kurikuluma studija povijesti. Što to čini djela Erica Hobsbawma dugotrajnim, unatoč tomu što postoje argumenti za njegovu diskreditaciju? Primjerice, njegova veza s politikom i utjecaj marksizma na njegov rad, često su rezultirale spornim hipotezama poput one o opravdanosti sovjetske intervencije tokom Mađarske revolucije 1956. Također, može mu se zamjeriti što je ponekad pretjerivao u romantiziranju marginaliziranih slojeva društva, poput proletarijata ili bandita.
S druge strane, bez obzira na kritiku Hobsbawmov utjecaj na historiografiju je enorman. Unatoč tome što je rijetko (ili nikada) zalazio u arhive i koristio arhivsku građu, Hobsbawm je, koristeći sposobnost da sintetizira ogromne količine pisanih materijala u razumljivu i čitljivu cjelinu, zadužio globalnu historiografiju. Ono što ga i danas zasigurno čini privlačnim jesu njegove diskutabilne hipoteze. Pored toga što ga pamtimo po njegovim odgovorima, možda bismo ga trebali pamtiti i po provokativnom načinu na koji je postavljao pitanja time potičući diskusiju, kako među akademskim, tako i među javnim krugovima.
