Budući da je Herman Melville (1819 – 1891) dio svoga života proveo baveći se pomorstvom, od pet proznih djela koja je objavio prije Mobyja Dicka (1851), u četiri se tematiziraju scene iz mornarskog života (Typee, Omoo, Redburn, White-Jacket). Pripovjedač Ishmael, koji često raspravlja o dihotomiji kopno – more, isplovljava iz Nantucketa i čitatelju na sljedeći način objašnjava razlog svog pothvata: Ja vam tako gonim tugu i dovodim u red krvotok. Ukrcava se na brod Pequod na čijem je čelu kapetan Ahab, starac čija monomanija i želja za osvetom snažno djeluju na čitavu posadu broda. Iako u početku ignoriran od kritike, važnost Melvilleova najpoznatijeg djela prepoznata je posmrtno te Moby Dick danas ima veliku važnost u američkoj kulturi i tradiciji. Budući da je roman, zbog svoga opsega i zbog različitih dijelova koji nisu fikcijski, ponekad nazivan i enciklopedističkim, jasno je da je iz njega moguće uspostavljati bezbrojna tumačenja. Moby Dick otvoren je za raspravu svima, ne samo humanističkim disciplinama. Crno i bijelo, poput već spomenute dihotomije kopno – more, također mogu imati važnu ulogu u konačnoj interpretaciji.
Pequod: bijeli mozak, crno tijelo
Hijerarhija na brodu Pequodu odražava onodobno američko društvo – uloge na brodu jasno su podijeljene po rasnim obilježjima. Na vrhu su kapetan Ahab i njegova tri časnika (Stubb, Starbuck, Flask), a svaki od njih trojice ima i vlastitog harpunara („kanibal“ Queequeg, Indijanac Tashtego i crnac Daggoo). Promatrano iz šireg povijesnog konteksta, 19. je stoljeće ujedno i razdoblje u kome se učvršćuje karakteristični „agresivni“ tip američkog kapitalizma, a privredne oblasti poput pomorstva sve se više podređuju zakonima tržišta. Ahabova fragmentirana ličnost, u kojoj je demonska strana usmjerena na osvetu i ubojstvo Mobyja Dicka, bijele ulješure koja mu je osakatila nogu, a druga strana prisiljena da se obavi zadatak koji su mu nadjenuli vlasnici broda, uspijeva zaposjesti druge te su njemu podređeni vrsta oruđa koja pristaje na grubi autoritarizam. Zbog njegova opsesivnog ludila, Ahaba i sustav koji je ustrojio na brodu ponekad se smatra metaforom suvremenog poslovnog svijeta.
Najočitiji primjer dodira „crnog“ i „bijelog“ odnos je Ishmaela i Queequega kojega protagonist naziva divljakom, a ipak divljak je on, pravo čudovište, no nešto me ipak tajanstveno privlači k njemu. Njihov odnos prvi je dokaz da se, iz rasne perspektive, „crno“ i „bijelo“ u Mobyju Dicku nužno ne izuzimaju, između njih ne postoje toliko čvrste granice kao npr. u Poeovu romanu Doživljaji Arthura Gordona Pyma. Dvojica se susreću prije odlaska na Pequod, upoznaju se u gostionici Kitolovac te je Ishamel isprva prestravljen zbog Queequegova izgleda koji mu stvara nelagodu. Queequeg je „kanibal“ tetovirana lica koji slobodno šeće Nantucketom, a spoznaja da je biće svjesno vlastitog identiteta, sin-nasljednik iz ugledne domorodačke obitelji koji svoju kulturu napušta i upoznaje drugu s ciljem obogaćenja vlastite, u Ishamelu smiruje navalu prvotnog čuđenja. S vremenom „pobratimljena“ dvojica stupaju u zajedničku avanturu, a Ishmael prekoračuje vlastite granice: Mislim da bismo mi dobri kršćani prezbiterijanci morali tim tvarima biti dobrotvorni i milostivi i ne smatrati se tako neizmjerno nadmoćnim prema ostalim smrtnicima…
Zbog ovakvih i sličnih misli koje se nalaze u njegovim djelima, kritičari su često raspravljali o Melvilleovu mogućem progresivnom antirasizmu. Već je spomenuto da „crno“ na brodu Pequodu ima posebnu funkciju – Queequeg, Tashtego i Daggoo nose ulogu harpunara, ali prisutni su i drugi likovi poput crnog kuhara Fleecea, Ahabu bliskog i drugim mornarima zagonetnog Fedallaha te malog crnog Pipa. Pip, isprva marginalan lik koji ima nisko mjesto u hijerarhiji posade, s vremenom postaje jedini lik koji zadobiva Ahabovu naklonost i koji je u stanju nakratko utišati simptome Ahabova monomaničnog ludila: Ponosim se više što držim tvoju malu crnu ruku nego da sam stegnuo desnicu kakva cara!
Jeziva bijela grdosija
Za Ahaba je bijeli kit objekt prema kome je usmjerena njegova monomanija, nasilje koje će razriješiti traumu fizičkog sakaćenja – za Ishmaela kit je ispunjen bjelinom, tajanstvenom i neizrecivom, onom koja stvara osjećaj jeze. Bijelo znači varljivo, beskonačno. Unatoč svim pozitivnim karakteristikama kojima oplemenjuje fizički svijet, bijelo u svojoj pozadini sadrži neizrecivu stravu, nadnaravna svojstva – mornari se noću na pučini boje jezive bjeline mora. Bijelo nikoga ne ostavlja bez psihičkih posljedica. Upućuje na prazninu, bezdan, ali i prostranstvo – tjera nas da se osjećamo ništavnima. Bijelo je istovremeno i negacija svih boja i njihov zbir. Bijelo: lanac beskonačnog označivanja, previše apstraktno da bi se moglo jednostavno i sustavno okarakterizirati.
Opisujući sve karakteristike kitolova poput njegove povijesti, oruđa kojim se kitolovci služe te samog kita, Melville pažnju posvećuje i najmanjim detaljima, zbog čega se i samo čitanje romana ponekad može činiti zamornim. U skladu sa zagonetkom bjeline, i u kitu su pohranjena obilježja zbog kojih imamo osjećaj da u svijet ulazi iz, kako pripovjedač opisuje, Carstva Vječnosti. Osim što možda ima najljepši skok u cijelom životinjskom carstvu, sama glava ulješure svojom simetrijom odaje dostojanstvo i nadmoćnost, a njezina genijalnost se, osim u tome što neki smatraju da se u isto vrijeme može pronaći na više prostornih koordinata, očituje i u njenoj šutnji, kao u sfinge.
Crni Ahab
Kako sugerira Cristopher Freeburg, tek kroz bjelinu Melville ulazi u „crno“, što kod njega uglavnom simbolizira neki egzistencijalni problem ili nemogućnost subjekta da ovlada samim sobom ili drugima. U drugim slučajevima „crno“ se pojavljuje u doslovnom ili simboličkom prikazu likova/predmeta, o čemu svjedoči pojava gore opisanih likova. „Crno“ sa sobom nosi i propitivanje fundamentalnih struktura ili principa znanja i društvenog života, ono je stanje u kome subjekt osjeća pritisak vremena, povijesti i egzistencije. Ahab je lik snažno obavijen crnilom. Namjerno krivo interpretirajući proročanstva koja mu sugeriraju da će zbog svoga ludila na kraju i sam nestati, Ahab je sposoban cjelokupnu posadu angažirati da bi, osvetivši se lukavoj i nadmoćnoj ulješuri, raskrstio s izvorima vlastite tjeskobe.
„Crno“ je stanje epistemološke krize, nemogućnost spoznaje „bijelog“ – Ahab i njegovi vjerni podanici padaju pod teretom vlastite nemoći koja nije u stanju razriješiti njegovu zagonetnost i neprobojnost. Ahabovo „crno“ trauma je koju nosi iz djetinjstva i uspomena na ozljeđivanje koje je prouzrokovao simbol „bijelog“ – mistična, mitološka moć glavate ulješure. Tijekom tri dana potjere za Mobyjem Dickom do izražaja dolazi upravo ta nadnaravna snaga „bijelog“ koje posadi broda iznova vraća silovite udarce. „Crno“ je i to što Prirodu ipak nije moguće nadvladati, ne može se pokoriti Apsolut koji utjelovljuje ulješura, Ahabov pad simbol je nemoći da se obuzdaju njezine sile. Zbog ograničenosti u koje „crno“ smješta svakog smrtnika, „bijelo“ znači beskonačnost koja čovjeku nije dohvatljiva ni osjetilima ni razumom.
Crni Ishmael
Međutim, Ahab nije jedina žrtva. Ishmael je također obavijen crninom – zbog nje se i odlučuje isploviti iz Nantucketa, samo kako bi se na kraju vratio u početno stanje i, suočen s nepreglednošću bjeline, na kraju ostao „siroče“ bez odgovora na svoja pitanja koja si postavlja snatreći na brodu. „Bijelo“ je istina u cjelokupnom kontekstu romana koji pokušava dokazati da je ona višeslojna, varljiva. Ironično, za uništenim Pequodom ostaje samo – crni mjehur na površini. Priroda je u svoju utrobu pohranila one koji su njezin dio, a ne njoj nadređena instanca koja ju nastoji pokoriti. Iako u romanu uglavnom prikazivan kao divljak bez prevelikog intelektualnog kapaciteta, Queequeg kao da je svjestan nemogućnosti traženja apsolutnih rješenja i nužnosti izmirenja s „crnim“ dok pripovijeda svoj životopis: Svijet je ružan i zao pod svim meridijanima, umrijet ću kao poganin.
U stanju nepremostive epistemološke krize, uzalud čovjek pokušava da učini pristupačnim ono što je veliko i duboko – a svaka je istina duboka. Pervertirani dio Ahabove ličnosti, koji žudi za nasiljem, nije moguće izliječiti i osvetiti ubojstvom zagonetne bijele ulješure – ispod svog gorostasnog bijelog mesa ona skriva pojave univerzalnog karaktera, varljive i nespoznatljive. Moby Dick, kao simbol, lišen je svoje historičnosti. Nakon što tridesetoricu članova posade (osim Ishmaela) odvede u smrt, sve utihnu, razastrije se beskrajni vodeni plašt i more se opet talasalo kao i prije pet tisuća ljeta. Za Melvilleova pripovjedača, pokušaj čovjekova uzdizanja do razine Apsoluta osuđen je na utapanje.
Preporuke za čitanje:
Melville, Herman. Moby Dick ili Bijeli kit. Preveli Zlatko Gorjan i Josip Tabak. Zagreb: Sveučilišna naklada liber, 1978.
Freeburg, Christopher. Melville and the Idea of Blackness. Race and Imperialism in Nineteenth-Century America. Cambridge: Cambrige University Press, 2012.
Levine, Robert S., ur. The new Cambridge companion to Herman Melville. Cambridge: Cambridge University Press, 2014
Paglia, Camille. Sexual Personae. Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson. New York: Vintage Books, 1991.
Sievers, Burkhard. „Leadership and Monomania: Herman Melville’s Moby-Dick.“ U Fictional Leaders: Heroes, villains and absent friends, ur. Jonathan Gosling i Peter Villiers, 50-86. Basingstoke, Hampshire: Palgrave Macmillan, 2013.
