Premda historija kao znanost predmetu svog proučavanja pretendira pristupati što objektivnije, područje njezina djelovanja ipak je nemoguće u potpunosti odvojiti od utjecaja osobnih stavova. U znatno snažnijoj mjeri to je istaknuto kod amaterskih povjesničara, odnosno ljudi koji se povijesnim temama bave ponukani tek zanimanjem za određeni događaj ili sasvim usputno. Kao odlično područje susreta tih dviju strana bavljenja poviješću moguće je istaknuti blagdane i godišnjice, uključujući i Božić. No, dok se razne teorije o uzroku slavljenja Božića baš 25. prosinca u javnosti javljaju svake godine, povjesničarski radovi o toj temi zastupljeni su znatno rjeđe. S obzirom na učestalost pojave ideje o datumu 25. prosinca kao kristijaniziranoj varijanti nekadašnjega poganskog blagdana posvećenog rođenju Nepobjedivog Sunca, ovim putem preporučujemo članak koji pruža nešto drugačiji pogled na početak slavljenja Kristovog rođenja krajem prosinca.
U nastojanju da dokaže smještanje Kristovog rođendana u 25. prosinca desetljećima prije prvog spomena rimskog obilježavanja rođenja Nepobjedivog Sunca istog datuma, američki pravnik i kršćanski mislilac Kurt Simmons, specijaliziran za pitanje biblijskih izvještaja o Kristovom rođenju, posegnuo je za zapisima patrističkih autora. Smatrajući postojeće teorije o podrijetlu 25. prosinca nedovoljno argumentiranima, ciljem svojeg rada Simmons je postavio njihovo znanstveno opovrgavanje analizom odabranih tekstova. No, prije posvećivanja tom cilju, najprije kritički razlaže trenutno raširene interpretacije.
Dvije glavne teorije o podrijetlu 25. prosinca kao datuma Božića
Teorija povijesti religija (izv. History of Religions Theory)
Već spomenuta u uvodnom dijelu, teorija o Božiću kao kristijaniziranoj varijanti poganskih proslava rođenja Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus) najraširenije je objašnjenje odabira 25. prosinca kao njegovog datuma. Bazirajući se na odluci cara Aurelijana o uvođenju mitraističkog kulta 274. godine, odnosno ideji da je prvi spomen proslave Božića tog datuma navodno zabilježen tek 336. godine, ova teorija kao svoj temeljni izvor koristi Kronograf 354. godine. Međutim, prema Simmonsu, upravo u tom djelu leži i korijen njezina raspada. Naime, osim kao datum rođenja Nepobjedivog Sunca, 25. prosinca u njoj se spominje i kao rođendan Isusa Krista. Iako na ovoj razini argumentacije dopušta i iznijetu varijantu, Simmons smatra kako je njihov istovremeni spomen moguće tumačiti i obrnuto, odnosno tako da Božić postane uzrokom proslave blagdana Dies Natalis Solis Invicti upravo 25. prosinca, potaknuvši navodno „ponovno otkrivanje drevnog običaja“.
Tome u prilog govori ponajprije pojava tog blagdana gotovo tristo godina nakon Kristovog rođenja, u trenutcima masovnog širenja kršćanstva, odnosno izostanak njegovog spomena u ključnim djelima o rimskim svečanostima nastalima prije i poslije promatranog razdoblja. Primjerice, 25. prosinca kao rimski blagdan u svojim Fastima, napisanima u vrijeme cara Augusta, ne spominje Ovidije, niti pak ga u 5. stoljeću, u svojem enciklopedijskom pregledu rimske kulture, navodi Makrobije. Jedini značajniji rimski blagdan slavljen tih dana su Saturnalije, međutim njihove svečanosti nikada ne prelaze 23. prosinca. Naposljetku, valja podsjetiti i da Kronograf 354. godine nastaje u kontekstu kristijaniziranog carstva, uslijed čega Simmons smatra da bi, kada bi priča o Božiću kao kristijaniziranom rođendanu Nepobjedivog Sunca bila istinita, kršćanski autor lako izbacio njegov spomen iz svog djela.
Teorija računanja (izv. Calculation Theory)
Druga popularna teorija o izvorištu obilježavanja Kristovog rođenja 25. prosinca zapravo ne govori protiv kršćanskog podrijetla tog datuma. Riječ je o tezi koja počiva na židovskoj tendenciji određivanja istih datuma začeća i smrti biblijskih ličnosti. Budući da su rani kršćani, zbog niza kompleksnih razloga kojih će dio biti dotaknut u nastavku teksta, smatrali da je Krist na križu umro 25. ožujka, taj je dan smatran i datumom njegovog začeća tri desetljeća ranije. Sukladno tome, dodajući datumu začeća devet mjeseci prosječne ljudske trudnoće, dobiven je datum 25. prosinca kao dan Kristovog rođenja.
Iako ovu teoriju ne dovodi u pitanje u potpunosti, Simmons smatra kako je i u ovom slučaju zapravo riječ o obratu uzročno-posljedičnog odnosa, navodeći kako je analizom patrističkih spisa moguće dokazati da je upravo datum Božića odredio naknadno uspostavljanje datuma začeća.
Zajednička kritika
Prema Simmonsu, temeljna mana obiju teorija prezentirana je mogućnost obrata njihovog uzročno-posljedičnog „smjera“, odnosno izostanak čvršćih dokaza koji bi zasigurno odredili pogansko podrijetlo Božića nasuprot mogućem „kršćanskom podrijetlu“ rođendana „poganskog Sunca“. S druge strane, postoji nekoliko zapisa ranih kršćanskih autora koji o Kristovom rođenju 25. prosinca govore desetljećima prije Aurelijanove vladavine. Vođena teorijom povijesti religija, većina je povjesničara nekritički bez pomnije analize odbacila te izvještaje kao krivotvorine. Smatrajući takav postupak neznanstvenim, Simmons razlaže kako je utemeljenost dviju zasebnih teorija potrebno vrednovati zasebno, umjesto korištenja jedne u onemogućavanju razvoja druge.
25. prosinca kao datum Kristovog rođenja u ranoj patristici
Prije razlaganja Simmonsove analize tekstova triju patrističkih autora, vrijedi istaknuti njegovu napomenu da njezin cilj nije određivanje stvarnog dana Kristovog rođenja, već ponajprije dovođenje spomenutih teorija u pitanje dokazivanjem ranijeg spomena 25. prosinca u kršćanskoj nego li u poganskoj provenijenciji, odnosno pojave korištenja tog datuma neovisno o datumu Kristovog začeća.
Julije Afrikanac (160. – 240.)
Djela Julija Afrikanca, jednog od prvih kršćanskih kroničara, najvećim su dijelom izgubljena te je o njihovom sadržaju moguće saznati tek putem citata kod drugih autora. Temeljnu odrednicu Julijevog pisanja činilo je povezivanje događaja Spasenja s događajima Stvaranja. No, dok su rani kršćani, smatrajući početkom svijeta odjeljivanje svjetla od tame (Post 1, 4), stvaranje Svijeta smještali u 25. ožujka, kao datum ravnodnevice u rimskom kalendaru, Julije Afrikanac taj je događaj smjestio četiri dana ranije. Ipak, početkom vremena (odnosno ubuduće Novom godinom) i on je označio 25. ožujka, pozivajući se na biblijsko stvaranje Sunca i Mjeseca (Post 1, 16-17) kao njegovih odrednica.
S obzirom da je Kristovu smrt smjestio u jednu, a uskrsnuće u drugu godinu, Simmons zaključuje da je Julije njegovo razapinjanje datirao upravo 25. ožujkom. Budući da je u onovremenoj svijesti s datumom smrti bio povezan i datum Kristovog začeća, spajanjem s devetomjesečnim periodom trudnoće time se implicitno dobiva prosinački datum Kristovog rođenja. Iako se u ovom slučaju može činiti da je Julijeva metoda podudarna s teorijom računanja (kojoj su njegovi zapisi u slučaju događaja iz Kristovog života vjerojatno poslužili i kao povod), u nastavu teksta Simmons pokazuje da je njezino izvorište ipak bio datum Božića zapisan u još ranijim tekstovima kojima se služio i Afrikanac.
Evodije (u. 66.) i Jakovljevo Protoevanđelje
Kao drugi biskup sirijske Antiohije, jednog od najranijih središta kršćanstva, Evodije je ostavio vjerojatno najraniji spomen 25. prosinca kao datuma Kristovog rođenja. S obzirom na njegov kontakt sa samim apostolima i sasvim direktno navođenje datuma, taj je spomen moguće tumačiti i kao najpouzdaniji. Međutim, problem predstavlja činjenica da je citat, sadržan u poslanici Nikeforu, jedini njegov sačuvani tekst. Iako mu je kao takvom nemoguće provjeriti autentičnost autorstva usporedbom s drugim Evodijevim tekstovima, iz istog mu je razloga tu autentičnost nemoguće i zanijekati. No, nemogućnost točnog određivanja autora ne znači i nemogućnost datiranja njegovog teksta.
„Tada je, po svećeničkim rukama, predana na skrb Josipu, s kojim je provela četiri mjeseca prije primanja radosne vijesti po anđelu Gabrijelu. Stoga, bivajući petnaest godina starom, dvadeset i petog dana mjeseca prosinca porodila je Svjetlo ovog svijeta.“ (Simmons, 162)
Legendarni elementi priče o Marijinom životu u jeruzalemskom Hramu prije zaruka s Josipom dokaz su Evodijevog korištenja najranijih verzija budućega Jakovljevog Protoevanđelja. U konačnoj formi nastalo vjerojatno polovinom 2. stoljeća, Protoevanđelje se najvećim dijelom bazira na preradi starije priče s Joakimom, Anom i Marijom kao novim likovima. S obzirom da su u kasnije prijepise nepažljivo ubacivani novi legendarni elementi, iz tragova u sačuvanom Evodijevom tekstu moguće je zaključiti da je on nastao na samom početku kreacije priče. Dakle, ukoliko njegov autor i nije sirijski biskup iz 1. stoljeća, tekst je svakako nastao prije 150. godine.
Utječući i na Julija Afrikanca i na Evodija, Jakovljevo Protoevanđelje stoga je zabilježilo veoma ranu kršćansku tradiciju o 25. prosinca kao Kristovom rođendanu. Jedno od središnjih mjesta u njemu zauzima i u kanonskim Evanđeljima prisutan podatak o začeću Ivana Krstitelja prilikom Zaharijinog službovanja u Hramu. Naime, budući da je, zbog kalendarskog razmještaja židovskih blagdana i uz njih vezanih Zaharijinih dužnosti, sa sigurnošću moguće utvrditi da se to dogodilo u rujnu, šestomjesečna dobna razlika između Ivana i Isusa svjedoči o Marijinom začeću u ožujku. Sukladno već više puta ponavljanoj logici, Kristovo rođenje time opet pada na kraj godine.
Hipolit Rimski (170. – 236.)
Pošto njegove tekstove nije analizirao sam, Simmons pregled rezultata istraživanja zapisa ovog biskupa rimske luke Port koristi tek kao sredstvo koroboracije svojih zaključaka. Objavljene u Kanonu, Hipolitove lunarne tablice Kristovo začeće (u izvorniku γένεσις, što je potaklo rasprave o tome radi li se o začeću ili rođenju; komparativnom analizom s drugim suvremenim djelima autor dokazuje kako je riječ o prvotnom) datiraju danom 2. travnja. Premda dodavanjem devet mjeseci tom podatku ne dobivamo izravno 25. prosinca kao datum Kristovog rođenja, ono svejedno ostaje smješteno u zimski kraj godine. Budući da mu u ovom slučaju povod nikako ne može biti 25. ožujka kao tradicionalan datum začeća, Simmons ovaj podatak smatra jednim od temeljnih dokaza protiv dolaženja do datuma Božića putem koji promovira teorija računanja.
Nešto bliže toj teoriji podatci su spomenuti u Hipolitovom Kronikonu iz 235. godine. Polazeći od 25. ožujka kao navodnog datuma stvaranja Svijeta, Hipolit na složen način nabraja generacije od tog trenutka do Babilonskog sužanjstva, odnosno od židovskog povratka u domovinu do Kristovog rođenja, smještajući ga opet u 25. prosinca. Isti datum ponavlja i u svojim Komentarima Knjige o Danijelu. No, budući da se sam nije bavio njihovom analizom, Simmons detaljniju provjeru autentičnosti, odnosno odgovor na potencijalnu pojavu sumnje u nj, ostavlja autoru na kojeg se poziva, Thomasu C. Schmidtu.
Zaključna razmatranja
Osim u slučaju dokazivanja da su svi analizirani tekstovi krivotvorine, do čega u trenutku objave njegovog članka nije došlo, Simmons smatra kako njihovo postojanje, odnosno zaključci o datumu Kristovog rođenja koji se mogu izvesti iz njihovog sadržaja, pouzdano ruše obje na početku ovog teksta spomenute teorije o njegovom podrijetlu. Budući da 25. ožujka kao dan Kristovog začeća izravno spominje samo Julije Afrikanac, kod kojeg nije moguće sigurno dokazati da je datum Božića izveden iz tog podatka, a ne taj podatak iz datuma Božića, dok se kod ostale dvojice datum začeća ne spominje, vjerojatnijim se čini da je smjer teorije računanja bio obrnut od uzročno-posljedičnog nizanja koje ona predviđa. Naposljetku, s obzirom na godine života svih obrađenih autora, nije potrebno naglašavati da je njihovo spominjanje 25. prosinca desetljećima (pa i stoljećem) ranije od pojave kulta Nepobjedivog Sunca s istovjetnim datumom njegovog rođenja.
Budući da je zbog potrebe za kratkoćom i težnje za jednostavnijim prikazivanjem detaljnije razrađenih Simmonsovih ideja njegov članak ovdje prikazan bez mnoštva dodatnih elemenata, zainteresirane čitatelje upućujemo na čitav tekst:
,_British_Museum_(16099596841).jpg){kind=link}
