Mijo Korade i Dejan Pernjak objavili su 2015. godine članak Hrvatski isusovački misionari i pokušaji unije s pravoslavnima od 16. do. 19. stoljeća, u kojem su dali pregled isusovačkih misionara i njihovih pokušaja unije s pravoslavcima. Između ostalog, osvrnuli su se na misiju Bartola Kašića te prenijeli njegovu predodžbu o pravoslavcima iz izvješća papi 1613. godine.
Počeci isusovačkih misija na osmanskom području vežu se uz događaj iz 1612. godine kada su osmanske vlasti pozvale u Kanižu jednog mađarskog isusovca koji je provodio egzorcizam nad opsjednutima. Naime, Osmanlije su imali problem s dvojicom službenika, vrlo vjerojatno kršćanskog porijekla, za koje su tvrdili da su ih opsjeli demoni. General isusovačkog reda Claudio Acquaviva iskoristio je ovaj slučaj za provođenje isusovačke misije na osmanskom području. Iste godine u isusovačku misiju u Beograd poslani su isusovac Bartol Kašić, autor prve hrvatske gramatike i mađarski isusovac Istvan Szini.
Upute za izbjegavanje sukoba
Sudinoci obje misije dobili su jasne upute kako da izbjegnu eventualne probleme s osmanskim vlastima. Glavni cilj misije bilo je stupanje u kontakt s tamošnjim katolicima kako bi se stekao uvid u njihovu vjeru i običaje te pripomoglo u otklanjanju krivog, a širenju ispravnog nauka. Međutim, misionare se jasno uputilo na izbjegavanje kontakata s Turcima koji bi ih mogli dovesti u probleme.
Posebno se zabranilo pokrštavanje muslimana što je moglo završiti pogubno po misionare. Bilo je dozvoljeno pružiti duhovnu utjehu kršćanskim zarobljenicima jedino uz prethodnu dozvolu osmanskih gospodara. Dakako, nisu se smjeli upuštati u nikakav pothvat spašavanja zarobljenika. Također, nisu smjeli tražiti nikakav novac za svoj rad te su trebali ponizno prihvatiti siromaštvo i iskazati zahvalnost i za minimalnu gostoljubivost svojih domaćina. Pretpostavljalo se kako će se svakako susresti s neadekvatnim katoličkim svećenicima. Međutim, nisu smjeli ni na koji način pokazati kako je njihova uloga nadzor ili ispravljanje krivog nauka. Umjesto toga, trebali su isključivo vlastitim dobrim primjerom pomoći zalutalim svećenicima u prihvaćanju ispravnih praksi i rituala. (iz uputa Bartolu Kašiću, 1. rujna, 1612. godine)
Kašićeva i De Bonisova misija
Dvojica isusovačkih vršnjaka, autor prve hrvatske gramatike Bartol Kašić (1575. -1650.) i Šibenčanin Marin de Bonis (1581.-1623.) neko su vrijeme proveli u isusovačkoj misiji u Beogradu tijekom 1610-ih godina. Cilj misije bio je ispitati stanje tamošnjih katolika te pronaći načine kojima bi se pomoglo katolicima na području Osmanskog carstva. Kašić je iz Beograda putovao po istočnoj Slavoniji, Vojvodini i Srijemu. Iako je svoju misiju opisao u “Autobiografiji”, vrijedan izvor za njegovo poimanje pravoslavaca pružaju misijska izvješća. Upravo izvješća Bartola Kašića i Marina de Bonisa u kojima se ponavlja sličan diskurs svjedoče o slici o Drugome, u ovom slučaju pravoslavcima s područja Osmanskog Carstva. U prvom izvješću iz 1613. godine, Bartol Kašić opisao je na sljedeći način dio svoje predodžbe o ljudima s kojima se susreo:
Kašićeva predodžba o pravoslavcima
“U tom području ima mnogo sljedbi, ali većinom su Rašani koji se po narodnom zovu Serblji grčke vjere, ljudi podmukli i grozni koji kolikogod nam sliče po obredu i ispovijedanju vjere toliko lakše prevare jednostavne. Više vjeruju bajkama nego evanđeoskim istinama, toliko su (puni sebe) uvjereni u vlastito mišljenje da bi se lako uvjerili da je krivo ono što čuju od njihovih popova, i kako su puni neznanja tako govore apsurdne stvari i ne znaju ozbiljno govoriti već samo o smiješnim bajkama i čak što je stvar smješnija to više u nju vjeruju. Zbog toga se ne može s njima započeti nikakav razgovor jer na kraju ti ljudi kažu ja tako vjerujem, ako je zlo takvo je od popova. Pitao sam ih kakve riječi izgovaraju kod krštenja djece kada ih uranjaju u vodu. Postavio sam to pitanje znajući da oni koji su ih krstili trebali su krstiti pod uvjetom (jer ti kršćani zbog nedostatka našeg svećenika donose djecu tim popovima), odgovorio je među drugim smiješnim stvarima da nitko osim svećenika ne može valjano krstiti, i na moj prigovor: a što bi učinio s onim koji je u smrtnoj opasnosti i ne može se naći svećenika? Odgovorio je ovako: da kum mora uzeti to mrtvo dijete, okrenuti se prema istoku i tri puta klanjajući se i naginjući izgovori: ima vjeru, ima vjeru, ima vjeru, i zatim ga pokopa pod kakvom crkvom i dade služiti 40 liturgija, tako će se to dijete spasiti i ostat će kršteno.”
De Bonisova slika
Isusovac Martin de Bonis koji je u Beogradu nakon Kašića djelovao od 1615. do 1623. godine, ponovio je Kašićeva opažanja o praznovjernim pravoslavcima koji ne drže do bračne vjernosti i loše utječu na katolike. U izvješću iz 1617. godine dodao je:
“Ne drže za grijeh opijati se, naprotiv smatraju to žrtvom Bogu i svecima, kada se za blagdane opijaju, što često običavaju činiti s velikim ceremonijama, u čemu im prednjači njihov pop, koji započinje brindizi u čast Presvetog Trojstva, Svetog Križa, sveca, za zdravlje i prosperitet dotičnog kneza, prijatelja, rođaka itd. I potom piju do beskraja, kojiput sedam, devet i 15 čaša jednu za drugom, tako da je svatko obavezan piti koliko i predvoditelj. Zatim polupijani ispijaju „Božji pehar“, sa svim poštovanjem, jer svi ustanu i s otkrivenom glavom stojeći drže upaljene sviječe, sve dok svi ne popiju po tri čaše, toliko da kojiput ostanu na nogama čitav sat. Zbog trajnog kontakta i blizine u kojoj se ti jadni narodi sa šizmaticima i Turcima, drže svetom stvari opijati se, i razne odvratne poroke ne drže grijesima, te smatraju da je dozvoljeno potjerati prvu ženu i uzeti drugu; ne obazire se među njima mnogo na srodstvo i rodbinstvo već samo na kuma i kumu s kojima drže da je veliko svetogrđe sklopiti brak i do dvadesetog koljena. Zaraženi su bezbrojnim praznovjerjem i podaju se vračanju i čaranju.”
Zatim je nastavio opisujući uspjehe svoje misije:
“…Propovijedima i privatnim razgovorima učinilo se puno dobra u tim jadnim i nesretnim dušama; uklonjene su mnoge zloporabe, skinuti mnogi poroci, mnoge se nagovorilo razlozima i onim što zapovijeda vjera da su napustili priležnice i prihvatili njihove zakonite žene ili zakonite muževe. Mnogi heretici i šizmatici su se milošću Božjom obratili i odrekli se svojeg krivovjerja prihvativši svetu katoličku vjeru; a bezbrojni katolici koji su se kolebali učvrstili su se.”
