Tijekom ljeta i jeseni 1941. godine područje Kulen Vakufa i njegove okolice potresao je niz slučajeva masovnog nasilja, kulminiravši dvodnevnim pokoljem nad oko 2000 muslimanskih muškaraca, žena i djece početkom rujna te godine. Premda je ovoj problematici pristupio mikrohistorijski, kanadski povjesničar Max Bergholz u svojoj je knjizi Nasilje kao generativna sila dotaknuo mnoštvo općih metodoloških problema istraživanja lokalnih dinamika nasilja, nacionalizama i politika sjećanja, na odabranom primjeru pokazavši primjenu njihovih rješenja u historiografiji. Zasluživši time veći broj prestižnih priznanja, povodom primanja Nagrade Laura Shannon Sveučilišta Notre Dame 2019. godine Bergholz je održao predavanje naknadno objavljeno pod naslovom Telling Histories of Violence without Borders. Oba teksta, pomoću kojih ćemo pokušati odgovoriti na naslovno pitanje, preporučujemo zainteresiranim čitateljima.
Objašnjavati, ne (samo) opisivati
Tendencija glavnine historiografije posvećene takvim događajima sklonost je prema njihovom opisivanju umjesto objašnjavanja, odnosno kreiranju niza sličnih slučajeva nasilja nad određenom nacionalnom ili kakvom drugom zajednicom odvojeno od konteksta u kojima je do njih došlo. Takvo što obilježje je nacionalnih historiografija ovog područja, ali i svjetski poznatih djela poput Krvavih prostranstava Timothyja Snydera, obilježenog detaljnim navođenjem zvjerstava nacističkog i boljševičkog režima nad civilnim stanovništvom podijeljenog istoka Europe. Prema Bergholzu, takvi postupci, u kombinaciji s nacionalističkim politikama sjećanja i percepcijom prošlih događaja iz perspektive historijskog determinizma, prilikom čega se određena zbivanja tumače unatrag pomoću površnoga „naknadnog znanja“ umjesto da se njihov tijek prati od početaka, dok se počinitelje jednostavno stavlja pred gotov čin, dovode do nerazumijevanja povijesne stvarnosti.
Kako bi se izbjeglo svođenje istraživanja slučajeva masovnog nasilja u prošlosti na rasprave tek o broju žrtava ili martirološko opisivanje načina njihovog stradavanja, odnosno suviše površno određivanje njihovih uzroka širokim pojmovima poput nacionalizma ili pak jednostavnom demonizacijom počinitelja, potrebno je, kako Bergholz demonstrira, u obzir uzeti tri osnovne metodološke točke:
Specifically, I want to reflect about three issues that arose during my work, all of which are rooted in the notion of crossing borders: first, the need to surmount disciplinary provincialism when studying violence; second, the importance of establishing a sense of place when writing about violence; and third, the challenge of practicing historical empathy when telling histories of violence.
(Telling Histories of Violence without Borders, 2)
Prelazak granica disciplinarnog provincijalizma
Započevši svoje istraživanje pronalaskom mape dokumenata o stratištima na području Bosne i Hercegovine stvorene 1980-ih godina, Bergholz je uskoro došao do spoznaje da će ga potraga za uzrocima događaja opisivanih na njihovim stranicama odvesti desetljećima pa i stoljećima unatrag u prošlost. Također, uočivši u analizi prijeratnih odnosa srpskoga, hrvatskog i bošnjačkog stanovništva izostanak nacionalnih trvenja i višedesetljetne mržnje temeljene na kulturološkim i vjerskim razlikama, opazio je u kolikoj je mjeri pripisivanje uzroka događaja iz 1941. godine međunacionalnoj mržnji i djelovanju ekstremističkih organizacija udaljeno od stvarnosti.
U nastojanju da nadiđe gore opisana historiografska, a potom i epistemološka ograničenja, prvo načelo Bergholzovog istraživanja stoga je postala potreba za prelaženjem granica historijske znanosti. Kako bi razumio zbog čega su i na koji način postupci stotinjak pojedinaca, gotovo potpuno nepovezanih s ekstremistima na pozicijama moći i motiviranih ponajprije ekonomskim prilikama, doveli do masovnih pokolja najprije srpskog, a potom i hrvatskog i bošnjačkog stanovništva, Bergholz se okrenuo metodama i spoznajama političkih znanosti, socijalne psihologije, antropologije i sociologije. Također, nasuprot dotadašnjem istraživanju uglavnom urbanih središta i njihovog utjecaja na periferiju, Bergholz je središtem svog istraživanja učinio upravo ruralno područje sjeverozapadne Bosne, spustivši se s makro na mikro razinu.
Uspostava osjećaja mjesta
Premda, kao što svjedoče reakcije na relativno nedavne snimke javnih smaknuća zarobljenika Islamske Države i slične događaje, publiku ‘privlače’ prizori nasilja, prilikom čitanja o događajima poput onih u okolici Kulen Vakufa 1941. godine kod čitateljske se publike javlja određeni otklon od težnje za dubljim analiziranjem uzroka i dinamike događaja. Za pretpostaviti je da je temeljni uzrok tome svojevrstan strah da će pokušaj objašnjavanja takvih događaja biti protumačen kao njihovo opravdavanje. S druge strane, spomenutom otklonu svakako pridonosi i kompleksnost goreopisanoga metodološkog aparata kao sredstva dolaženja do kvalitetnih spoznaja. Da bi se čitatelja zadržalo, potrebno je stoga kreirati narativ kojim će se takva struktura „zamaskirati“, dok će on, pomoću autorove primjene spoznaja antropologije prostora, steći dojam „transformirajućeg iskustva bivanja tamo“.
Kako bi to postigao, povjesničar mora izaći iz samog arhiva i uputiti se na mjesto zbivanja događaja o kojima piše. Osim što je opisima rijeke Une, ceste prema obližnjem selu i sličnih mjesta masovnog ubijanja stvorio pripovjednu strukturu unutar koje je uspješno uklopio svoje spoznaje, Bergholz je na taj način popunio i praznine koje je ostavio arhivski materijal. U suradnji s lokalnim stanovništvom, među ostalim, locirana je i jama u koju su nakon pokolja ubačena tijela više od 400 muškaraca i dječaka, čiji se posmrtni ostatci i danas nalaze tamo.
Dakako, naglašava Bergholz, potrebno je pritom biti oprezan s pretpostavkama i, u onim slučajevima kada ne postoji dovoljno uvjerljivo rješenje, priznati da neke dijelove povijesnog tijeka jednostavno nije moguće uvjerljivo rekonstruirati.
Iskazivanje historičarske empatije
Potaknuta ponajprije istraživanjima Holokausta, u historiografiji 20. stoljeća proširila se tendencija pravljenja oštrog reza između onih koji zaslužuju empatiju i onih kod kojih takvo što ne dolazi u obzir. Nakon opisivanja užasnog prizora majki koje s mosta u Unu bacaju najprije svoju djecu, a potom i same sebe kako bi izbjegle da ih ustanici pobiju poljodjelskim alatkama, Bergholz ipak ističe zamku proglašavanja okrutnosti počinitelja neshvatljivom. Osim što posljedično dovodi do prihvaćanja pojednostavljenih objašnjenja, takav postupak onemogućuje i istraživanje svakako postojeće unutarnje logike počinitelja zločina. No, da bi dopro do nje, povjesničar prošlu stvarnost mora pokušati sagledati iz njihove perspektive.
U svom opisu nasilja koje je uslijedilo nakon ustaničkog otkrića svježih grobova njihovih nestalih i mučenih rođaka u blizini ustaškog uporišta u Kulen Vakufu, Bergholz je, ne zapadajući u opravdavanje osvetničkih postupaka, uspio rekonstruirati njihovu unutarnju dinamiku. U promatranom je slučaju takvo što posebno kompleksno, budući da dolazi do izmjenjivanja uloge počinitelja i žrtava zločina kod istih ljudi. Gledajući stoga u humanosti i nehumanosti dvije strane istog novčića, Bergholz naglašava kako su povijesni akteri bili ljudi poput nas, „iznimno ranjivi, no i sposobni nanijeti užasnu bol drugima“.
Dakako, i ovdje je potrebno naglasiti da takvo postupanje ima svoje razumne granice, određene metodologijom interdisciplinarnog pristupa, prelazak preko kojih povjesničaru stvara privid „čitanja misli“ osoba iz prošlosti, lišavajući njegove zaključke znanstvenosti. Ipak, postavljanjem pretpostavki razumnih u promatranom kontekstu, komparacijama slučajeva kroz prostor i vrijeme i uporabom mogućnosti i spoznaja drugih znanstvenih disciplina, svakako je moguće doći do utemeljenijih zaključaka nego li lišavanjem počinitelja ljudskosti i njihovim pretvaranjem u demoniziranu monolitnu masu.
Zaključna razmatranja
Premda se naočigled čine jednostavna i razumljiva sama po sebi, već letimičan pogled na prevladavajuću hrvatsku, srpsku i bošnjačku historiografiju o događajima tijekom Drugoga svjetskog rata ili ratnih sukoba 1990-ih godina svjedoči o izostanku ili neadekvatnosti primjene opisanih metodoloških načela u nacionalnim historiografijama ovih prostora. Iako su u tome utjecaja svakako imale politike sjećanja u poslijeratnoj Jugoslaviji i državama nastalima njezinim raspadom, presudno je svakako morao djelovati i stav povjesničara prema inovacijama u pristupu i mogućnostima otklona od ‘nacionalno poželjnih’ narativa.
U sprezi s dnevnom politikom i masovnim medijima, takvo se što potom prelijeva i u širu javnost, o negativnim posljedicama čega nije potrebno govoriti na ovom mjestu. Iako primjena opisane metodologije traži povećan trud i napore, svjetski uspjeh Bergholzovog djela Nasilje kao generativna sila svjedoči o prepoznatljivosti rezultata nastalih pisanjem ovakve historiografije. Za nadati se, stoga, da će sadašnje i buduće generacije povjesničara slijediti njegov primjer, stvarajući historiografiju kojoj je osnovni cilj razumijevanje prošlih događaja, a tek potom njihova uporaba u stvaranju nacionalnih i drugih identiteta.
Preporuke za čitanje:
Bergholz, Max. Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici. Prevela Senada Kreso. Sarajevo: Buybook, 2018.
