Srednjovjekovni ljudi su bili prljavi, nisu se kupali i nisu baš ugodno mirisali. Je li ovo činjenica ili mit? Sudeći prema nekim renesansnim i ranonovovjekovnim pogledima, ljudi u srednjem vijeku nisu poznavali ni osnove osobne higijene. Takva koncepcija nastavila se i u današnje doba, pa se često na srednji vijek, kao što naglašava Regine Pernoud, referira kao na mračno doba, u kojem je način života bio iznimno loš i sve je sve bilo „prljavo“. Ipak, treba li ovakve premise generalizirati za čitavi srednji vijek, vrijedi li to za sve srednjovjekovne ljude i što se zapravo krije iza uobičajenog shvaćanja higijene srednjovjekovnih ljudi?
Literatura o srednjovjekovnoj higijeni
Istraživanja o srednjovjekovnoj osobnoj higijeni, odnosno kulturi čistoće u gradovima i selima dio su povijesti svakodnevice. Postoji mnoštvo izvora i literature koji upućuju na običaje održavanja osobne i javne higijene, a različiti autori imaju različita mišljenja o tome je li srednji vijek bio „prljav“ ili nije. Autor Albrecht Classen i njegova knjiga Bodily and Spiritual Hygiene in Medieval and Early Modern Literature, zatim knjiga Virginije Smith pod naslovom Clean: A History of Personal Hygiene and Purity, Paul Newman s Daily Life in the Middle Ages te drugi autori i povjesničari poput Fabiole I.W.M. van Dam, Ulfa Christiana Ewerta, Roberte J. Magnusson, Johanne M. van Winter, u svojim se člancima, neposredno i posredno dotiču tema osobne i javne higijene tijekom razvijenog i kasnog srednjega vijeka.
Dugo se vremena smatralo da su svi srednjovjekovni gradovi bili prljavi. Međutim, od 1920-ih godina, povjesničari nastoje osporiti ovakvu jednodimenzionalnu karakterizaciju. 1928. godine u svom članku „Sanitation, Baths and Street-Cleaning in the Middle Ages and Renaissance“, Lynn Thorndike istaknuo kako postoje tri zablude i pogrješna shvaćanja u pogledu higijene ljudi srednjega vijeka. Prva zabluda je da su ulice srednjovjekovnih gradova bile konstantno „prljave“ i pune otpada, kojeg su ljudi bacali na ulice u nedostatku kanalizacije i javne brige o otpadu. Za drugo pogrješno shvaćanje naveo je da su ljudi slabo poznavali kupke i sapune, a treća zabluda odnosi se na to da su ti prljavi uvjeti bili pogodni za razvoj kuge, a sve zbog nedostatka zakonodavstva usmjerenog na sanitarne uvjete i nebrige za javno zdravlje.
Bryon Grigsby u „Medical Misconceptions“ unutar knjige Misconceptions About the Middle Ages, naglašava kako postoje i zablude oko srednjovjekovne medicine i općenitog pogleda na održavanje zdravlja putem higijene, navodeći kako je srednjovjekovna medicina poznavala da čisti životni uvjeti pomažu pri održavanju zdravlja. To se, posebice, ogleda u djelima svete Hildegarde, u kojima ova srednjovjekovna svetica naglašava da je za brigu o zdravlju važna tjelesna higijena, koja se treba provoditi kupanjem i klistiranjem. Slično govori i Albrecht Classen, koji kaže da je već rani srednji vijek svjedočio značajnom zanimanju za kupanje, plivanje i dobru osobnu higijenu, koja se nastavlja kroz razvijeni i kasni, a čime se svakako dekonstruira suvremeni mit o „prljavom“ srednjem vijeku.
Osobna higijena
Osobna higijena postojala je u srednjem vijeku, a polazila je od čišćenja ruku i lica kao svakodnevnog rješavanja prljavštine. Postoje zdravstveni priručnici i djela, poput Regimen sanitatis iz 14. stoljeća, u kojem Magninius Mediolanesis kaže da „kupka čisti vanjske dijelove tijela od prljavštine zaostale od vježbanja na vanjskoj strani tijela“. Također, navodi i razlog za kupanje koji upućuje da kupka rješava bilo koji otpadni proizvod treće probave koji je ostao ispod kože, a nije se riješio vježbanjem i masažom. Jednako kao i sveta Hildegarda, naglašava da je osobna higijena povezana s prehranom, pa kaže da kupke mogu ublažiti probavne probleme, ali i da značajno hladne kupke dovode do bolesti srca, mučnine i nesvjestice.
Srednjovjekovni pisci su kupanje smatrali ozbiljnom i pažljivom aktivnošću, pa medicinska isprava Secreta Secretorum ima cijelo poglavlje o kupkama u kojem navodi kako su proljeće i zima dobra godišnja doba za kupanje, ali da ga treba izbjegavati ljeti. Nadalje, upozorava da pretjerano duge kupke dovode do masnoće u krvi i nemoći. Oni koji su si mogli priuštiti privatnu kupaonicu, koristili bi drvenu kadu koja bi oko sebe katkad imala tkaninu koja nalik šatoru, a pored kade bili su vrčevi s vrućom vodom.
John Russell u svojoj Book of Nurture oko polovice 15. stoljeća, donosi upute za sluge kako trebaju pripremiti kupku za svoj gospodara. Za pripremanje kupke, sluge su trebale objesiti plahte, pripremiti pet ili šest spužvi za pranje, paziti da su vrata uvijek zatvorena, pripremiti lavor pun vrućeg svježeg bilja i oprati gospodaru tijelo mekom spužvom. Također, trebale su ga isprati toplom ružinom vodom, a ako je bio bolestan onda i zakuhati razno ljekovito bilje poput kamilice, sljeza ili komorača te dodati u kupku.
Iako postoji zabluda da su kmetovi bili prljavi, uobičajena praksa bila je da su gotovo svi ujutro prali ruke i lice, ponajprije zbog posteljine od slame koja je bila plodno tlo za razmnožavanje štetočina i nisu joj pomagale preventivne mjere poput miješanja bilja i cvijeća bosiljka, kamilice, lavande i mente u slamu. Većina je ljudi jela bez pribora, pa su se ruke prale prije i poslije jela, a ponekad se koristio i sapun. Upute za pranje ruku mogu se pronaći i u Le Ménagier de Paris, francuskoj knjizi uputa za pravilno ponašanje žena u braku i kućanstvu iz 14. stoljeća. Prema toj knjizi, potrebno je skuhati kadulju, procijediti vodu i pustiti da se ohladi na malo više od mlakog te oprati ruke. Umjesto kadulje, moglo se koristiti kamilicu i mažuran ili ružmarin i lovor.
Kosa se prala alkalnom otopinom, dobivenom miješanjem vapna i soli, a zubi su se čistili grančicama i komadićima vunene tkanine. Ponekad se čistilo i vinom, a Trota iz Salerna u svojim spisima o medicini iz 12. stoljeća savjetovala je žene koje se prekomjerno znoje da se čiste krpom umočenom u vino u kojem je bilo kuhano lišće borovnice ili bobice borovnice. Za čišćenje odjeće i posteljine, ponekad se dodavao urin ili drveni pepeo, a većinom se pralo na rijekama, jezerima ili potocima. Također, preporučalo se brijanje ili čupanje neželjene dlake, a pranje kose su liječnici preporučali barem jednom u tri tjedna i to vodom i biljnim pripravcima.
Javna higijena
Kupališta
Budući da si nisu svi mogli priuštiti vlastitu kupaonicu i kadu, postojala su javna kupališta. U 13. stoljeću u Parizu postojala su 32 kupališta, u Southwarku 18 vrućih kupališta, a manji su gradovi imali kupališta, najčešće povezana s lokalnom pekarom, pa bi tako kupke mogle iskoristiti toplinu koja dolazi iz pećnica i zagrijati vodu. Virginia Smith navodi da su ljudi u 15. stoljeću posjećivali gradska kupališta onoliko često kao što su tijekom 20. stoljeća posjećivali restorane.
U kupalištima su postojala i pravila. Sačuvano je dvanaest pravila lječilišnog kupališta u talijanskom gradu Burmi, koja je napisao Pietro de Tussignano u prvoj polovici 14. stoljeća. Pravila su se odnosila na to da osoba prije ulaska u kupalište ne smije imati niti previše niti premalo spolnih odnosa, treba ulaziti u kupalište praznog želuca (osim u iznimnim slučajevima kada bi se moglo pojesti dvije žličice grožđica s malo vina). Korisnik kupališta trebao je biti obrijan i vodu obavezno prilikom kupanja izliti preko glave. Također se u pravilima navodi kako se treba kupati petnaest dana za redom po sat vremena u kupalištu, a takve kupke doprinijet će zdravlju više od šest mjeseci od kupanja.
Iako su javna kupališta bila posjećena i popularna, s druge strane su izazivale kontroverzu, posebice u pogledu da su muškarci i žene mogli biti goli jedni s drugima. Jedan je crkveni pisac iz 13. stoljeća zabilježio sljedeće: „Jesi li se umio u kadi sa svojom ženom i drugim ženama i vidio ih gole, a one tebe? Ako jesi, trebao bi postiti tri dana na kruhu i vodi.“ Ipak, s obzirom na popularnost i veliku posjećenost Crkva nije imala značajan utjecaj na zatvaranja kupališta zbog ovakvih incidenata. Kupališta su ostala popularna do samog kraja srednjega vijeka, kada se zatvaraju javna kupališta zbog širenja zaraznih bolesti, što svjedoči i Erazmo Roterdamski 1526. godine: „Prije dvadeset i pet godina na Brabantu ništa nije bilo modernije od javnih kupališta…danas ih nema, nova kuga nas je naučila izbjegavati.“
Zaključak
Kratkim pregledom higijene srednjovjekovnih ljudi može se zaključiti da je mit o srednjovjekovnim ljudima kao najvećim povijesnim „prljavcima“ u Europi, zaista samo mit. Jedno povijesno razdoblje kao srednji vijek ne treba generalizirati u svim njegovim područjima i podrazdobljima, no sigurno je da nije bilo onoliko „prljavo“, kako se to ima tendenciju prikazivati. Iako se standardi higijene i sterilnog pogleda 21. stoljeća ne mogu niti približno primijeniti na srednjovjekovno razdoblje, ne treba odbaciti činjenicu da se u srednjem vijeku vodila briga kako o osobnoj, tako i o javnoj higijeni. Za detaljnije analize o srednjovjekovnoj higijeni potrebno je provesti istraživanja o osobnoj higijeni na različitim geografskim područjima i razdobljima, posebice se osvrnuti na javna kupališta, razlike u gradovima i selima, pogled na osobnu higijenu, utjecaj na epidemije zaraznih bolesti, zatim mentalitet o kupanju te interdisciplinarna istraživanja usmjerena na povezanost povijesti, medicine i drugih znanosti, koje mogu pomoći osvijetliti ovu kompleksnu temu.
Preporuke za čitanje
Cartwright, Mark. „Medieval Hygiene“. Ancient History Encyclopedia. https://www.ancient.eu/Medieval_Hygiene/ (02.02.2021.)
Classen, Albrecht. Bodily and Spiritual Hygiene in Medieval and Early Modern Literature. Berlin, Boston: De Gruyter, 2017.
Strehlow, Wighard, Hertzka, Gottfired. Hildegardina medicina. Rijeka: Naklada Benja, 1996.
Newman, Paul B. Daily Life in the Middle Ages. London: McFarland and Co., 2001.
Pernoud, Regine. Those Terrible Middle Ages: Debunking the Myths. San Francisco: Ignatius Press, 2000.
Smith, Virginia. Clean: A History of Personal Hygiene and Purity. New York: Oxford University Press, 2007.
„The (not so) stinky Middle Ages: why medieval people were cleaner than we think“. HistoryExtra, https://www.historyextra.com/period/medieval/did-medieval-people-take-baths-why-they-were-cleaner-than-we-think-middle-ages-hygiene-handwash-washing-cleanliness-coronavirus-plague-covid/ (01.02.2021.)
Van Dam, Fabiola I.W.M. „Permable Boundaries: Bodies, Bathing and Fluxes: 1135-1333. U: Medicine and Space: Body, Surroundings and Borders in Antiquity and the Middle Ages, ed. Patricia A. Baker, Han Nijdam, Karine van ‘t Land. Leiden, Boston: 2012.
