Jedan Ludovik Crijević Tuberon i dva pogleda na Turke?

Predodžba da su muslimani neprijatelji kršćanstva, ali ne bilo kakvi već oni temeljni, postoji još od vremena križarskih ratova. U tom vremenu, Europa kao da zaboravlja da su posredstvom razmjene s muslimanima na Zapad ponovno dospjela djela antičkih autora. Međutim, sama predodžba ima dvojak karakter. Dok se uglavnom između imenica „musliman“ i „uništavač“ ili „rušitelj“ stavlja znak jednakosti, europski autori povremeno iskazuju i divljenje muslimanima, budući da su iznimno pobožni i odani svojoj vjeri i običajima.

Pred navalom barjaka zvijezde i polumjeseca

Turska je tema na velika vrata ušla u književnu (i/ili misaonu) produkciju na hrvatskom povijesnom prostoru već sredinom 15. stoljeća (kao i sami Turci na taj prostor). Sliku nevjerničkih osvajača koji ruše sve pred sobom dodatno začinjava lamentiranje nad neslogom kršćanskih vladara te topos grijeha zbog kojega se latinskom kršćanstvu događa kazna Božja u vidu dolaska barbara koji štuju lažnoga proroka. Ti su barbari svedeni na lik Turčina kojega se najčešće etiketira kao Vjerskog Neprijatelja (Nevjernika), Osvajača, Snažnog Ratnika i Nasilnika.

Tako i dubrovački kroničari pišu o Turcima, ali ne ulaze u raspravu o islamu i turskim običajima. Dubrovnik je, prema njihovim riječima, branik katoličanstva, a kroničari odnos prema Turcima, u ovom kontekstu bilo bi bolje reći prema Osmanskom Carstvu, pozicioniraju u skladu s interesima Republike. Drugim riječima, politika Dubrovačke Republike pronašla je intelektualni izraz u rečenicama kroničara. Jedan od njih ipak se ne libi pisati o islamu i turskim običajima.

Čemerni opat sa svijećom i pisaljkom koji (ne) pazi što piše?

Ludovik Crijević Tuberon (Dubrovnik, 1458. – 1527.) studirao je teologiju, filozofiju i književnost u Parizu gdje je na jednoj od akademija zadobio nadimak Tubero, po uzoru na slavnoga rimskog povjesničara Kvinta Elija Tuberona. Po povratku u rodni grad, razvrgnuvši bračni ugovor, priključio se Redu sv. Benedikta. Živeći osamljenički i skromno, pronašao se u historiografiji i poeziji.

U divljenja vrijednom spisu Komentari o mojem vremenu, Tuberon zahvaća razdoblje od smrti ugarskog kralja Matijaša Korvina do izbora pape Hadrijana VI., odnosno od 1490. do 1522. Sam termin commentarii kao naziv posebne historiografske vrste potječe još iz vremena antike. U ovom se žanru, za razliku od pisanja historiae, u kojoj se teži stilskoj dotjeranosti i dubljem „odlasku u prošlost“, komentiraju suvremena zbivanja, a pretpostavlja se da je sam naslov Tuberon odabrao po uzoru na Gaja Julija Cezara i njegova dva spisa Commentarii de bello Gallico te Commentarii de bello civilo.

U tadašnjoj intelektualnoj republici znan i kao dubrovački Salustije, potpisivao se kao Ludovicus Tubero. Razlog je takvoga parafa što je po uzoru na spomenutoga rimskog povjesničara želio u dobroj humanističkoj maniri steći naklonost muza. S druge strane taj je svojevrsni pseudonim (ili alter ego) trebao poslužiti kao nekakva vrst pristojnog odmaka od zapisanih stavova u Komentarima, koji bi mu, kao Bogu posvećenoj osobi, mogli naškoditi.

Famozni Index librorum prohibitorum od 1704. godine krasili su i Tuberonovi Komentari, budući da iznosi izrazito kritičan odnos spram razvratnog ponašanja u vrhu Crkve te nimalo blagonaklone ocjene pojedinih rimskih biskupa, a posebno tolerantan stav prema „hereticima“ i „religiji Turaka“.

„Zlatni rudnik imagologije“

Vladimir Rezar, kao prevoditelj i priređivač Tuberonovih Komentara, prvenstveno je isticao da se piščevi stavovi i lamentiranja ne razlikuju od drugih onovremenih autora premda mjestimice Tuberon progovara o vrlinama Turaka. Dodajmo da je prije dvadesetak godina Tuberonove Komentare Davor Dukić okarakterizirao kao „zlatnik rudnik imagologije“, časteći ih titulom najzanimljivijega imagološkog djela hrvatske književne kulture u 16. stoljeću.

Kako je Tuberon „počastio“ Turke?

U osnovi Tuberonove etnokarakterologije Turaka nalazi se njihova vjerska pozicija koja ih stavlja u opreku s latinskim kršćanstvom, sukladno tome i sa samim autorom. Dakle, oni su najžešći neprijatelji kršćanskom rodu te barbarski i divlji narod. To su barbari kojima je inače svaka ljudskost strana. Turci su bezbožni, lukavi, lažljivi su i vjerolomni, ne ispunjavaju obećanja, okrutni su, iako katkad običavaju podosta zaboraviti na urođenu im okrutnost, samo da bi se više proslavili. Najgori među njima je onaj koji ih vodi – sam sultan. On je personifikacija svega najgoreg što karakterizira Turke.

Kako je Tuberon pohvalio Turke?

S druge strane, kada Tuberon razlaže podrijetlo i običaje Turaka, tada uz njih vezuje sasvim suprotne karakteristike od onoga što inače navodi. U tom smislu, Turci postaju jednostavni, hrabri, nepokolebljivi, neustrašivi, radišni, ustrajni i uporni.

Narod je to koji silno dobro podnosi napor, gladovanje, vrućinu i hladnoću te je za sjaj i slavu svojega cara spreman izložiti se svim pogibeljima, pa čak i samoj smrti. (…) Žive skromno i strogo, bez ikakve raskoši; veći dio provode pod vedrim nebom ili pod nadstrešnicama od lišća i slame. (…) Hrana im je jednostavna i lako se nabavlja; piju mlijeko, ili, kao i ostali muslimani, čistu izvorsku vodu, odnosno zaslađenu medom kad prinose žrtve.

Ipak, motivacija za sve što oni rade i načini kako žive i funkcioniraju podređeni su ratu:

Kod njih se nijedna vještina ili znanje ne cijeni više od onoga što ratniku može biti od koristi; zbog toga su silno spretni u jahanju i gađanju lukom. Goni ih tolika želja za ratovanjem, tako da dokolicu podnose teže od bolesti.

Na tragu iznesenog, Turci cijene hrabrost u ratovanju pa makar i u neprijateljskog vojnika. Premda su nevjernici, Turci su izrazito bogobojazni i pobožni:

Kad neprijatelja svladaju, ne svojataju pobjedu, nego sve pripisuju Bogu. Ako pak budu savladani, a to se desi često, svoju nesreću pripisuju vlastitoj nemarnosti prema Bogu.

Tuberon ide još dalje u pisanju laude Turcima. U trenutku opisivanja njihova porijekla, oni više nisu lukavi i prijetvorni vjerolomnici jer se boje vječne osude:

K tomu, zadanu riječ i prisegu većina njih cijeni ne samo kao sve bogatstvo, nego kao sam život. (…) Naime, sasvim je pouzdan glas da se rijetko ikad našao Turčin koji bi, čak i bez ili kakva pismenog dokumenta, odbio vratiti posuđeni novac, jer smatraju da onog tko bi počinio takav zločin čeka teška kazna na drugom svijetu.

Tuberon – blagoglagoljiv ili kritičan? Kontradiktoran?

Tijekom ranoga novog vijeka Dubrovčani su dobro upoznali Turke, njihove običaje i vjeru. Većina Dubrovčana nije ih voljela, ali ih je tolerirala. Dok su za Turke Dubrovčani bili latinski prevaranti, nevjernici i bogati lažljivci, Turci su za Dubrovčane bili neuljudni pogani koji otimaju djecu i vole općiti s muškarcima. Kao što se vidi iz priloženog, imali su „lijepo mišljenje“ jedni o drugima.

Tuberon ipak živi u vremenu kada još nije sasvim jasno da Osmansko Carstvo neće tako brzo napustiti europski jugoistok. U trenutku njegove smrti, Sulejman I. Veličanstveni još nije došao ni do svoje desete godine na prijestolju. Isto tako, Tuberon je svjestan da su židovska i kršćanska vjera „inkorporirane“ u islam.

Zaključio bih, „prgavo“ se ne slažući s dominantnim mišljenjem, da Tuberon nije kontradiktoran niti ambivalentan u punom smislu tih riječi. Raščlanjujući Tuberonove predodžbe Turaka, treba razlikovati dva načina na koji pristupa Turcima. Kada piše o njihovoj vjeri i običajima (podsjećam da je to zaseban pasus unutar VI. knjige) tada je predodžba pozitivna. Tada ju piše alter ego – Tubero. S druge strane, kada komentira političku situaciju, koja se provlači kroz cijeli spis, u kojoj Turci na europskom jugoistoku postaju dominantan faktor, predodžba postaje negativna –  bilježi ju benediktinski opat „na katoličkom otoku“ u „turskom moru“.

I ne, to ne znači da mislim da je Tuberon imao bipolarni poremećaj. On je odani sin Dubrovnika i Crkve, koji u nekakvoj „protoromantičarskoj“ maniri idealizira turski život „u šatorima na otvorenom“.

Preporuke za čitanje:

Ludovik Crijević Tuberon. Komentari o mojem vremenu. Preveo, priredio i uvodnu studiju napisao Vlado Rezar. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2001.

Davor Dukić. Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadar: Thema, 2004.

Zdenka Janeković Römer. „Osmanlis, Islam and Christianity in Ragusan Chronicles (16th-17th Centuries)“. U Tolerance and Intolerance of the Triplex Confinium. Approaching the „Other“ on the Borderlands. Eastern Adriatic and beyond, 1500.-1800., ur. Egidio Ivetić, Drago Roksandić, 61-79. Padova: Cleup, 2007.

Zrinka Blažević. „Imaginiranje historijske imagologije: mogućnosti i perspektive transdisciplinarne i translacijske epistemologije.“ U Prevođenje povijesti, 127 – 138. Zagreb: Srednja Europa, 2014.