Kolumna “Druga strana” bavi se prezentacijom stavova povjesničara koji na znanstveno utemeljeni način preispituju ili iz drugoga kuta sagledavaju dominantne i etablirane historiografske stavove te prezentacijom stavova koji su – iako možda danas već općeprihvaćeni u historiografiji – još uvijek nepoznati široj publici. Jedan takav primjer jest i propitivanje stvarne uloge i motivacije bana Nikole IV. Zrinskog, slavnog junaka sigetske bitke. Iako je starija historiografija držala da je Zrinski pravi primjer kršćanskog viteza, novi uvidi u izvore te širi kontekst razmatranja otvorili su prostor za novu, intrigantnu, interpretaciju.
Uvodne napomene
Ban Nikola (Šubić) IV. Zrinski bez sumnje je jedan od tradicionalno najvećih hrvatskih ‘nacionalnih heroja’. Njegova ključna uloga u otporu Osmanlijama neupitna je, a njegova junačka odluka da pod zidinama Sigeta radije odabere smrt nego predaju pretvorila ga je u onovremenu europsku legendu. Zrinski je tako postao utjelovljenje ideje Antemurale Christianitatis – pravi kršćanski vitez koji pod svaku cijenu brani kršćanstvo od najezde ‘poganskih’ muslimana. Međutim, odmicanjem historiografije od narativa o junacima nacionalnih historiografija i ponovnim uvidom u onovremene izvore javila se jedna zanimljiva interpretacija koja zaslužuje daljnje istraživanje i propitivanje – je li slavni hrvatsko-slavonski ban pokušao, ili barem imao ideju, postati hrvatskim kraljem?
Povijesni kontekst – kršćanski vladari kao osmanski vazali
Dok su hrvatski humanisti naveliko pisali razne poslanice i pjesme te držali goruće govore pred njemačkim plemstvom o užasu i razaranju koje donose Osmanlije – najveći kršćanski ‘vjerski neprijatelji’ – stanje na terenu bilo je ponešto drugačije. Naime, usprkos vjerskom neslaganju praksa je pokazala da kršćani i kršćanski vladari mogu opstati unutar struktura Osmanskog Carstva. Štoviše, ta praksa je – na širem prostoru granice kršćanskih država i Osmanlija – bila i relativno česta.
Pogledamo li samo Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu blizak prostor pronaći ćemo cijeli niz primjera. Prije svega tu je Dubrovačka Republika koja je plaćanjem danka Osmanlijama zadržala nominalnu slobodu te čak ostvarila razne trgovačke privilegije. Nadalje, tu je i građanski rat u Ugarskoj tijekom kojeg je Ivan Zapolja – kao jedan od pretendenata na ugarsku krunu – stao uz rame Osmanlijama. Nakon njegove smrti od istočnih dijelova nekada jedinstvenog kraljevstva formirana je Osmanlijama vazalna Kneževina Transilvanija. Na samim granicama te kneževine već su od 15. stoljeća postojale još dvije osmanske vazalne tvorevine – Vlaška i Moldavija.
Sličnu situaciju uočit ćemo i ako se odmaknemo od vazalnih državnih tvorevina i sagledamo individualne plemićke interakcije s Osmanlijama. Za pronalazak primjera međusobne ‘suradnje’ kršćana i muslimana ne trebamo tražiti daleko od samoga Nikole IV. Zrinskom. Naime, njegov otac – Nikola III. – sklopio je 1530. godine sporazum s Osmanlijama. Prema odredbama sporazuma Nikola je propuštao osmanske vojne pohode/upade da slobodno i bez ometanja prolaze kroz njegov teritorij Pounja, a zauzvrat su Osmanlije obećale ne dirati njegove podložnike i ne pljačkati Nikoline rudnike srebra oko Zrina i Gvozdanskog. Iako je Zrinski zbog sporazuma brzo došao pod kritiku staleža Unutarnje Austrije pravdao je svoje postupke činjenicom da je sporazum nužan za zaštitu njegovih podanika i zemlje te da će – u slučaju velikog kršćanskog rata protiv Osmanlija – spremno stati na kršćansku stranu (no u periodu ‘maloga rata’ mora se pobrinuti za vlastite podanike i posjede).
Hrvatsko-slavonski sabor također je, tijekom 16. stoljeća, često prijetio vladarima da će – u slučaju izostanka pomoći – biti primoran prihvatiti osmansko vrhovništvo. Još i prije dolaska Habsburgovaca na vlast Bernardin Frankopan upozoravao je 1522. na saboru u njemačkim zemljama da ako Hrvatima ne dođe pomoć: Jedno će se dogoditi od ovoga dvoga: ili će Hrvati primiti ponude turske i tako se podložiti ili će ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati po svijetu od nemila do nedraga nego da dođu u tursko ropstvo. Slične prijetnje upućivali su i mnogi magnati. Dakako, ostaje otvoreno pitanje jesu li magnati i Sabor ikada doista pomišljali na tu opciju – primjer nešto kasnije tzv. Zrinsko-frankopanske urote mogao bi biti donekle indikativan po tom pitanju – ili je riječ isključivo o političkom alatu ‘prisile’/poticaja kralja i njemačkih/austrijskih staleža na pomoć. Međutim, možemo zaključiti kako je suradnja kršćana s Osmanlijama na širem hrvatskom povijesnom prostoru svakako bila realnost i realna politička opcija, što nas dovodi i do slučaja bana Nikole IV. Zrinskog.
Nikola IV. Zrinski – hrvatski ban s kraljevskim ambicijama?
Nakon smrti Nikole III. Zrinskog (1533.) njegovi sinovi Nikola IV. i Ivan prekinuli su plaćanje danka Osmanlijama i krenuli u niz otvorenih sukoba. Međutim, čini se kako je ubrzo nakon početnog ‘zanosa’ došao i ‘šok’ realnosti – Zrinski su u svojim pohodima uglavnom bili usamljeni, bez pomoći Habsburgovaca, a kamoli nekakve veće kršćanske koalicije. Hrvatska historiografija od samih početaka u 19. stoljeću naglašavala je nezadovoljstvo Hrvata habsburškom vlašću, a nekoliko epizoda iz života Nikole Zrinskog daje naslutiti da je nezadovoljstvo preraslo i u nešto više.
a) Rani otpor kralju Ferdinandu?
Prije svega riječ je o slučaju Ivana Katzianera. Naime, Katzianer se, nakon što je doživio poraz kod Osijeka 1537. te je zbog bijega s bojišnice optužen za veleizdaju, privremeno sklonio kod Zrinskih u utvrdu Kostajnicu. Ondje je započeo nagovarati lokalne vojnike i plemiće, obećavajući dobre plaće, na prelazak s habsburške na stranu Ivana Zapolje. Isprva su Zrinski i ostali plemići stali uz njega te čak zabranili Ferdinandovim poslanicima da prikupljaju porez s njihovih posjeda. Međutim, Katzianer je ubrzo ušao u otvorene pregovore s Osmanlijama te pokušao pridobiti i Zrinske. Ako je suditi prema sačuvanim habsburškim izvorima Zrinski su to odbili nakon čega ih je Katzianer ucijenio prijetnjama da će predati Kostajnicu sultanu ako mu se ne pridruže. Braća Ivan i Nikola potom su se sastali s Nikolom Jurišićem 9. srpnja 1539. u Ivaniću gdje su dogovorili da će kralj braći dati slobodno pismo kojim im oprašta sve počinjene grijehe. U konačnici cijela priča završava smrću Katzianera po Nikolinoj naredbi. Iako su se u svom pismu kralju pravdali kako su Katzianeru pružili pomoć samo dok ne uspije s kraljem dogovoriti oprost, te da su ga dali ubiti kako bi otkloniti veliku opasnost za kršćanstvo i vlastitog kralja, njihove akcije otkrivaju da je primarna motivacija iza postupaka bila ona financijska. Štoviše, cijela priča pokazuje da su Zrinski bili spremni ‘koketirati’ s otporom Habsburgovcima, iako im je tada izravna suradnja s Osmanlijama ipak bila korak predaleko.
b) Kraljevska ambicija – s ili bez Osmanlija?
Drugi primjer dolazi nam iz kasnijeg razdoblja tijekom kojega je nezadovoljstvo Zrinskog s habsburškom politikom samo raslo. Riječ je o indikacijama da je Zrinski počeo razmišljati o tome da i sam postane kraljem. Postoje dvije verzije priče – habsburška i osmanska. Na prvu je pažnju skrenuo još Marko Mesić, prvi biograf Nikole Zrinskog. Kako prenosi, u svibnju 1557. godine habsburško je poslanstvo – u čijem je sastavu bio i Antun Vrančić – poslalo kralju Ferdinandu pismo u kojemu ga obavještava da ban Zrinjski potajno o tom radi, da se odmetne od Vašega Veličanstva. Preko bosanskoga paše Alija, koji je onamo nedavno premješten iz Budima, ponudi se on Sulejmanu, da će se dati pod njegovu zaštitu, ako mu on zajamči njegove gradove i ako mu dopusti, da si osvoji svu Hrvatsku … taj čovjek pokaza našemu pouzdaniku i Alijino pismo na cara, u kojemu se sve to sadržaje i gdje je još rečeno, da Ali imade od bana četiri pisma, koja će pokazati, kadgod se bude od njega zahtievalo. Mesić takva tumačenja odbacuje s onoga razloga, od kojega ne može biti jačega, koji se dovodi iz jasno i bezdvojbeno poznatoga značaja Nikolina … u svih ostalih izvorih, koji nam govore o Zrinjskom, nikakova traga nenalazimo onoj grdobi, kojom ga je biedila bajka carigradska, tj. u svjetlu Nikolinih ratnih podviga i kasnijeg sigetskog junaštva odbacuje svaku mogućnost da bi takav istinski kršćanski junak uopće pomislio na izdaju. Konačno – što je možda, izuzeto iz romantičarskog narativa vremena u kojem je pisao i ključno – smatra kako je takva priča i nastala jer su vjerojatno i sami Turci znali kako Zrinjski pokazuje njeko nezadovoljstvo [prema habsburškoj politici].
Mesić je takve informacije odbacio ističući da nema drugih izvora koji govore o zavjeri Zrinskoga. Međutim, u međuvremenu je Snježana Buzov skrenula pažnju na sličan navod koji se javlja u djelu osmanskog povjesničara i člana sultanova dvora Mustafe Selânîka Efendij koje opisuje događaje od 1563. do 1600. godine. Za naš slučaj posebno je važan opis Sulejmanovog pohoda iz 1566., kojeg autor posebno detaljno opisuje (18 stranica) budući da je i sam bio sudionik toga pohoda. Dok se većina opisa poklapa s izvorima kršćanske provenijencije, ono što je posebno zanimljivo jest obrazloženje uzroka bitke, odnosno upućivanja osmanske vojske na Siget. Selânîki tako navodi sljedeće: poznati prokletnik po imenu Zrinčić, glasovit po svojoj snazi i moći i slavljen sa svojega junaštva iznova savršeno utvrdio tvrđavu Sigetvar te se u njoj zatvorio s vojskom sastavljenom od tri tisuće vitezova, sve odabranih konjanika i pješaka. Ujedinio je svu mađarsku i hrvatsku vlastelu, uz uvjet da kasnije postane kraljem. Izjavili su i objavili da je sklopljen savez i da je zadana riječ da se podigne kraljevstvo s austrijskog plemena s tim da pripadne Mađarima i Hrvatima. Donesena je zapovijed da je doista i prije svega najvažnije ovo otkloniti i ugasiti, te je odlučeno da se sultanski pohod namjeni i pokrene prema tvrđavi Sigetvar. Dakle, prema Mustafinom zapisu, osmanska je vojska krenula prema Sigetu kako bi razbila ambicije hrvatskih i ugarskih magnata o podizanju novoga kraljevstva koje bi djelovalo neovisno od Beča, ali – za razliku od priče koju bilježe habsburški poslanici – i protiv Osmanlija (tj. i njihovog pretendenta na prijestolje, Ivana Sigismunda Zapolje).
c) Narodna predaja o kralju Zrinskom
Još jedan spomen sačuvan nam je i u narodnoj predaji, tj. u Pjesmi o Sigetu – kojoj nije sačuvan naslov te se stoga najčešće tako naziva zbog svoje tematike – nastaloj oko 1570. godine. Iako sama pjesma uglavnom prepričava okolnosti prije, tijekom i nakon bitke – uz neka manja poetska odstupanja od drugih narativnih izvora – sadrži zanimljive stihove koji progovaraju o nezadovoljstvu Zrinskog (i Hrvata općenito) vlašću Habsburgovaca. Tako, primjerice, anonimni autor – govoreći iz perspektive Zrinskoga kao lirskog subjekta – proziva cara Ferdinanda za njegovu pasivnost:
Zrinski Nikolauš beše pisal lista
Ferdinando kralju k motnome Dunaju:
„Da nas ne ostaviš vu Sigetu gradu,
ako si zdalka Vogerskom orsagi.
Tak li si, Ferdinand, ti meni obečal,
ze vsom orsačkom velikom gospodom,
***
Nesi štel pojti varašu na pomoč.
Pri kraju pjesme autor piše o prijedlogu cara Sulejmana koji nakon bitke žali što je Zrinski morao umrijeti jer je bio tako odan svojoj vjeri – za razliku od Ferdinanda – da je bio spreman ponuditi mu ugarsku krunu: [na osuvremenjenom hrvatskom jeziku]
Ja sam tebi obećao Ugarsko Kraljevstvo,
da bi ti u njemu kraljevao za vjekove.
Nisi vjerovao mojoj Carskoj riječi,
nego si na mene, Zrinski, nasrnuo.
***
Al’ bi se njemu kraljevstvo dalo
bolje nego njemačkom Ferdinandu kralju,
jer je tako vjerno svoj život izgubio
za obranu kršćanske vjere u Ugarskom Kraljevstvu.
Iako je u slučaju Pjesme o Sigetu očito riječ o pjesničkoj slobodi te autor spomenutom epizodom želi uputiti kritiku Habsburgovcima koji – za razliku od Zrinskoga – nisu spremni dati život za kršćansku vjeru, zanimljiva ostaje činjenica da se u čak tri različita izvora – habsburške, osmanske i ‘narodne’ provenijencije – u razmaku od svega nekoliko godina spominje mogućnost kraljevanja Nikole IV. Zrinskog.
Zaključna razmatranja
Nataša Štefanec, pišući o Zrinskom i ambivalentnim lojalnostima na Vojnoj krajini, zaključuje kako su očito kontradiktorni postupci Zrinskog u tom razdoblju mogli u konačnici biti motivirani političkim ambicijama. Zapravo, čini se da su nešto kasniji osmanski izvori ukazivali da je Nikola IV. Zrinski razmišljao da postane hrvatski kralj. Gledajući u tom svjetlu, njegova politika prema Zapoljama, Ferdinandu i Osmanlijama zaslužuje daljnje istraživanje i treba ih u potpunosti razmotriti u mnogo širem kontekstu.
Za kraj možemo – u nedostatku konkretnijih dokaza ili novih izvora – tek ukratko sistematizirati ključne točke ove, pomalo intrigantne, teze:
- a) Mnoge Hrvatskoj i Slavoniji susjedne države bile su u Osmanlijama podređenom, tj. vazalnom, položaju, te je mogućnost prelaska pod osmansko vrhovništvo usred nezadovoljstva vođenjem ratne politike vladajuće dinastije ili straha za vlastitu egzistenciju bila realna opcija tijekom 16. stoljeća.
- b) Nezadovoljstvo Hrvata načinom vođenja ratova i politikom Habsburgovaca prisutna je kroz cijeli rani novi vijek (tzv. Zrinsko-frankopanska urota samo je vrhunac i najpoznatija epizoda toga negodovanja). Posebno je zanimljivo da o nezadovoljstvu ne svjedoče samo plemićka pisma ili javni govori, već je i narodna poezija – prije svega spomenuta pjesma anonimnog autora iz 16. stoljeća (ali i mnoge kasnije zapisane pjesme) – sačuvala predaju o nezadovoljstvu Zrinskoga (i Hrvata) habsburškom politikom.
- c) Hrvatski (od 1538. godine Hrvatsko-slavonski) sabor u više je navrata prijetio mogućnošću predaje Hrvatske i Slavonije Osmanlijama kako bi se izbjeglo daljnje uništavanje kraljevstva i depopulacija posjeda.
- d) Pojedini hrvatski magnati (kojih je u 16. stoljeću bilo manje od deset) sklapali su pojedinačne dogovore s Osmanlijama, a među njima i Nikolin otac. Ostaje otvoreno pitanje – u svjetlu informacija habsburškog poslanstva, zapisa osmanskih povjesničara i pojedinih epizoda Nikoline biografije – je li Nikola IV. Zrinski doista pokušao – ili barem ‘na glas’ pomislio – postati hrvatskim kraljem.
Preporuke za čitanje:
Buzov, Snježana. „Povjesnica Mustafe Selânîki Efendije kao izvor za povijest osmanlijsko-hrvatskih sukoba u drugoj polovici 16. stoljeća“, u Sisačka bitka 1593., ur. Ivo Goldstein, Milan Kruhek (Zagreb, Sisak, 1994), str. 131–137.
Štefanec, Nataša. „Negotiating with the “Archenemy”: The Ethics of the Croatian and Slavonian Nobility at the Christian-Ottoman Border,“ u Türkenkriege und Adelskultur in Ostmitteleuropa vom 16.-18. Jahrhundert, ur. Robert Born, Sabine Jagodzinski (Ostfildern, 2014), str. 87-104.
Mesić, Matija, Život Nikole Zrinjskoga Sigetskog junaka (Zagreb, 1866), str. 168-170.
Šojat, Olga, ur., Hrvatski kajkavski pisci, sv. 1, Druga polovina 16. stoljeća (Zagreb, 1977), str. 211-223.
