U suvremenoj historiografiji sve se više pojavljuju rasprave o postanka čovjeka – homo sapiensa – tog stvorenja čije ime ukazuje na posjedovanje svojevrsnog super 
uma. Vrsta je to koja se u modernom dobu nerazmjerno množi u usporedbi sa svim ostalim vrstama i svim ostalim dobima, ali koja istodobno, gotovo proporcionalno razmnožavanju, uništava planet na kojem živi. Ipak, budući da smo to velecijenjeni MI, ne prestaje nas kopkati tko smo i odakle dolazimo, a onda bi svakako bilo korisno usput otkriti i kamo idemo.
Činjenica je da se o postanku čovjeka može raspravljati isključivo zahvaljujući njegovu umu te evolucijskim blagodatima komunikacije i apstraktnog mišljenja koje su omogućile razvoj znanosti. Današnja najveća postignuća bila bi nemoguća da nekolicina ljudi ne može zamisliti ili pretpostaviti postojanje nečega što ne vidi, te da svoju tezu ne može podijeliti s drugima, istraživati je i o njoj raspravljati. To je glavna sposobnost koja nam daje prednost pred životinjama.
Do odgovora – interdisciplinarno
Učitelji u školama koji predaju prirodnu skupinu predmeta obično su više od tzv. društvenjaka opterećeni propisanim kurikulumom i vremenom kojeg uvijek nedostaje. Razlog je tome što duboko vjeruju da se svaki dio gradiva mora dobro usvojiti budući da se sve nadovezuje jedno na drugo i bez temelja nema ni nadogradnje. Međutim, istina je da to vrijedi za sve znanosti, jednako društvene kao i prirodne, a onda i za njihov međuodnos, što je možda i najslabija točka u našem obrazovnom sustavu. Kada bi učenici mogli uvidjeti koliko je znanje općenito, a ne podijeljeno na predmete, vjerojatno bi se izbjegla ona stara: „Za što će to meni u životu trebati?“. Povijest je predmet koji se uobičajeno doživljava kao ‘sjedni i nabubaj’, te vjerojatno većina laika, a i dio stručnjaka ne bi na prvu vidjeli nemogućnost razumijevanja iste bez fizike, kemije, biologije, vjeronauka i sl.
Da se vratimo na početak, bez kemije nema rasprave o podrijetlu čovjeka, budući da se većina istraživanja temelji na materijalnim ostacima čija se starost utvrđuje mjerenjem udjela radioaktivnih izotopa poznatih vremena poluraspada u uzorcima fosila. Fizika nam govori o nastanku zemlje kao staništa živih bića, a biologija o njihovom prilagođavanju i međuodnosima. Sve to doprinijelo je da danas možemo pratiti postepenu evoluciju čovjeka unatoč vrlo oskudnim izvorima. Ipak, to područje i dalje je polje podložno nagađaju i interpretacijama, a jedno pitanje oko kojeg se često lome koplja je: „Ima li neandertalske krvi u žilama današnjeg čovjeka?“
Tko je niža vrsta; Nijemci, Slaveni ili neandertalci?
Neandertalci su se pojavili prije približno 130 000 godina i nestali približno 100 000 godina kasnije. Prvi neandertalski kostur pronađen je 1856. godine u blizini Düsseldorfa u Njemačkoj, u dolini po kojoj je vrsta nazvana. Ono što su znanstvenici prvo primijetili je da je lubanja deblja od one kromanjonca, što je Francuze navelo na zaključak da se radi o Nijemcima, a Nijemce pak da se radi o Slavenima. Sve prestaje, predrasude ostaju.
Prema dostupnim podacima, neandertalci i kromanjonci su više-manje dijelili euroazijsko stanište. Jedni su bili više prilagođeni za snagu, a drugi za brzinu. Neandertalci su bili zdepasti i mišićavi, sa širokim nosevima i više dlake; prilagođeni životu u hladnijem okolišu. Kromanjonci su bili slabije građe i vitkiji. Međutim, njihova materijalna kultura bila je gotovo identična. Arheolozima je često teško zaključiti jesu li neku pećinu naseljavali neandertalci ili kromanjonci ukoliko s oruđima ne pronađu i ljudske kosti. Najveća razlika je upravo u lubanji, s tim da je mozak neandertalca u prosjeku veći od onog kromanjonca. Sve u svemu, neandertalci su bili izrazito dobro prilagođeni okolišu koji su nastanjivali te njihov napredak nije mnogo zaostajao za onim kromanjonca. Zato se postavlja pitanje što se s njima dogodilo: „Jesu li kao vrsta izumrli ili su se asimilirali?“
Ako su izumrli koja je uloga kromanjonaca u tome? Budući da znamo da su se dvije vrste sukobljavale, ako je za izumiranje neandertalaca odgovoran kromanjonac, možemo li govoriti o prvom genocidu u ljudskoj povijesti? Ili bar prvom za koji znamo. S druge strane, je li moguće da je križanjem neandertalaca i kromanjonaca nastao današnji sapiens? Ta teorija smatra se vrlo kontroverznom, te njeni protivnici najčešće navode kako potomci različitih vrsta u nekom rodu (npr. konji i magarci) ne daju plodno potomstvo. S druge strane, postoje neki arheološki dokazi koji govore u prilog teorije miješanja. Neandertalci pronađeni u hrvatskoj špilji Vindija morfološki se razlikuju od onih pronađenih u Krapini, koji su znatno stariji. Anatomski izgled vindijskih neandertalaca je neki puta između neandertalaca i modernih ljudi, a ponekad čak više naginje modernim ljudima.
Treće, i ne manje važno pitanje, kojim bi se opet mogle pozabaviti znanosti kao što su sociologija i psihologija, je zašto je mnogima teže prihvatiti da u nama ima krvi neandertalaca nego da smo odgovorni za izumiranje cijele vrste? Je li nam uništavanje jedna od stvari upisanih u genetskom kodu zbog kojeg ne uspijevamo zaustaviti radnje za koje smo danas itekako svjesni da nam štete?
Mislim, dakle jesam
Članak koji je započeo pitanjem, završava sa nekoliko novih. Tko zna, možda daljnji razvoj znanosti te interdisciplinarna suradnja među njima u budućnosti uspije odgovoriti na barem neka od tih pitanja. Do tada nam zadovoljštinu može pružiti propitkivanje, po starom dobrom dekartovskom principu: „Mislim, dakle jesam“.
Preporuke za čitanje:
Yuval Noah Harari, Sapiens – kratka povijest čovječanstva (Zagreb: Fokus komunikacije, 2017.)
Ronald Wright, Kratka povijest napretka (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2014.)
