Prema kurikulumu predmeta „Povijest“ za osnovne škole i gimnazije iz 2019., „razvijajući povijesnu perspektivu, učenik će identificirati vrijednosti, vjerovanja i prakse pojedinaca i zajednica u različitim razdobljima i razlikovati ih od onih u današnjici“. Dakle, svladavanjem gradiva potrebno je stvoriti povijesnu perspektivu koja pomaže identificirati nabrojano. Slično je i s predstavljanjem povijesti u javnoj sferi. Prvi korak uvijek je identifikacija. No, što nakon? Najčešće dolazi brzopleto prosuđivanje kao da je jedini razlog učenja povijesti pozicioniranje ljudi i događaja na određenom spektru. Tako se u javnom prostoru u posljednje vrijeme obilato koristi sintagma prava strana povijesti. Koliko je bespredmetno sortiranje na prave i krive strane povijesti, prikazat ćemo slučajem Ignjata Martinovića, predvodnika zavjere ugarskih jakobinaca.
Rođen 1755. u pokatoličenoj obitelji, vrlo rano pristupa Redu manje braće Provincije sv. Ivana Kapistrana čija se istočna granica protezala uz Dunav, od Budima do Bača, a zapadna kroz Slavoniju, do Cernika i Požege. Franjevački odgoj prolazi u samostanima u Baji, Baču, Vukovaru i Budimu gdje stječe naslov profesora filozofije koju potom predaje redovničkom podmlatku u Slavonskom Brodu. Red napušta na početku jozefinističkih reformi (1781.), zatim kratko djeluje kao vojni svećenik kada stječe brojna poznanstva koja mu pomažu u daljnjem životu. Putuje cijelom Europom. U Francuskoj pristupa tajnim društvima. Već 1783. Josip II. imenuje ga profesorom prirodnih znanosti u Lavovu, a sljedeće godine postaje i dekan Sveučilišta. U istom desetljeću izdaje brojne prirodoznanstvene radove, a potaknut francuskim revolucionarnim strujanjima, sve češće i političke rasprave. Oduševljen prosvjetiteljstvom, u svojim djelima predstavlja materijalistički pogled na svijet, deklarira se kao ateist, a velike protivnike napretka i svojih slobodarskih ideja počinje tražiti u kleru i redovništvu. Car Leopold II. uzima ga na svoj dvor gdje djeluje kao kemičar i savjetnik, ali nakon dolaska na vlast njegova sina Franje II. 1792. Martinović postaje protivnik prijestolja. Od navedene godine do 1795. događa se ono što historiografija naziva Jakobinskom urotom, u sklopu koje, prema vlastitom svjedočenju, osniva dvije tajne organizacije: „Društvo Reformatora“ i „Društvo slobode i jednakosti“ s ciljem promjene unutarnjeg uređenja Monarhije. Sve završava smrtnom kaznom za Ignjata Martinovića i još četvoricu urotnika u svibnju 1795. u Pešti s još nekoliko naknadnih pogubljenja i zatvaranja.
Ove poznate događaje već su krajem 19. i početkom 20. stoljeća obrađivali mađarski historiografi poput biskupa Fraknóija i Kalmana Bende koji je izdao arhivske spise vezane za urotu. Jedini izdani životopis Ignjata Martinovića u Hrvatskoj sastavio je Vaso Bogdanov 1960. sa svojim apologetskim pristupom prema njemu. Martinovićem su se ponešto bavili i povjesničari Jaroslav Šidak i Emanuel Hoško, a u novije vrijeme u magistarskom radu i jednom članku pisanom iz filozofske perspektive posvetila mu se Vesna Stanković Pejnović. Cjeloviti prikaz Jakobinske urote u kontekstu postrevolucionarnih događanja na habsburškom prostoru donio je Stjepan Antoljak. Dakako, iako se ne ubraja u historiografiju, ne smije se preskočiti knjiga Marije Jurić Zagorke „Republikanci“ u kojoj Zagorka Martinovićevu urotu stavlja kao pozadinu ljubavne priče jednog od urotnika, Delivuka, i vjerojatno izmišljene Ksenije Magdalenić, ponajviše zato što su brojni tijekom prošlog stoljeća o događajima iz povijesti prvotno saznavali iz Zagorkinih djela, čime su njezine konstrukcije izvršile veliki utjecaj na mišljenja o povijesnim temama.
Konačno, na temelju svega navedenoga dolazimo do velike historiografske zanimljivosti. Čitajući literaturu, može se uočiti da većina prema Martinoviću i Jakobinskoj uroti prikazuje vlastitu naklonost ili odbojnost. Već spomenuti Bogdanov tako svim silama brani njegov lik i djelo od napada koji su došli iz Fraknóijeva životopisa predstavljajući njegove zaključke klasičnim primjerima „građanske historiografije“. S druge pak strane, u Bogdanovljevim je zapisima očita socijalistička primjesa zahvaljujući kojoj se na Martinovića gleda gotovo kao prethodnika komunističke borbe protiv buržoazije, što su, anakrono, plemstvo i svećenstvo, a posebno su podcrtana mjesta iz spisa i istrage u kojima se Martinović jasno protivi ideji Boga. Nadalje, mogu se spomenuti djela Emanuela Hoška, velikog poznavatelja, ali i ustrajnog kritičara jozefinizma. Vrlo je glasan izostanak crtice o Martinoviću u njegovu „Franjevačkom biografskom leksikonu“, a u svom djelu o Maksimilijanu Vrhovcu negativno se osvrće na sve urotnike. Kod Zagorke se jasno može uočiti naklonost prema Martinoviću i njegovim idejama, ali i nit koju provlači od početka do kraja knjige predstavljajući urotu gotovo kao protonacionalnu težnju za hrvatskom samostalnošću.
Ne želeći, dakako, polemizirati s vrhunskim znanstvenicima i piscima, ipak se može utvrditi da je na navedenim primjerima uočljivo kako se povijesne činjenice uvijek interpretiraju sukladno vremenu u kojem se piše i ciljevima koje sâm historiograf ima. Da se izbjegne optužba za subjektivnost, jasno predstavljam svoj cilj govora o Martinoviću: dokazati da se ni na jedno poglavlje povijesti ne može gledati crno-bijelo i da filozofsko-političke misli i akcije svakog čovjeka nastaju iz njegova odgoja, njegovih okolnosti, ideala koji s događajima tvore kompleksnu cjelinu ljudske osobnosti. Odbaciti genija samo zato što je bio slobodni zidar ili pak heroizirati vrlo kritizerski nastrojenog revolucionara samo zato što nam se pojedine njegove ideje čine zanimljivim uvelike će naštetiti svakom pokušaju identificiranja povijesnih događaja i uočavanja njihovih uzroka i posljedica. Zato želim pokazati još veću kompleksnost Martinovićeve osobe predstavljajući jedan tekst koji bi mogao dodatno zakomplicirati tumačenja njegova lika i djela. Literatura (barem ona koju sam dosad proučio) vrlo jasno govori o Martinovićevu dosljednom držanju posebno u demokratskoj uroti i ustrajno donosi prosvjetiteljske antiteističke stavove (koristim se ovim izrazom jer ga smatram još snažnijim od ateizma). Međutim, od ove je godine historiografskom istraživanju dostupan novi podatak vrijedan veće pozornost i možda revalorizacije njegova djela. Naime, u „Kronici Franjevačkog samostana u Vukovaru“, koja je nedavno izdana u latinskom prijepisu i hrvatskom prijevodu i u kojoj su vrlo dobro popraćeni događaji vezani za Jakobinsku urotu, za svibanj 1795. stoji sljedeće:
„… Ovdje posebno treba napomenuti da taj Martinović, koliko god je svojim pokušajem zločina mogao biti na sablazan narodima, toliko je svojom pobožnošću mogao biti neočekivani uzor za dvanaest tisuća ljudi koji su odasvud došli i gledali njegovu smrt, čak toliko da su mnogi koji su ga izbliza mogli vidjeti na putu prema smrti na njegove znakove pobožnosti, na neprestano cjelivanje Raspetoga, ukratko, na prave pokorničke uzdahe, bili dovedeni do suza i nutarnjega sažaljenja. Isti je Martinović zatražio od oca Garnizana, franjevca iz Pešte, koji ga je pratio do mjesta smrtne kazne, da ga ne zove svjetovnim imenom ‘Ignjat’, nego ‘Dominik’, koje je ime nosio u Redu, i jer je želio umrijeti kao franjevac, a opetovano je uzimao i ljubio konopac kojim je spomenuti otac bio opasan. Konačno, ovomu je ocu povjerio da braći našega Reda javno kaže njegovu molbu: da se nakon smrti udostoje sjetiti njegove duše u molitvama Bogu. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.“
Je li moguće da taj zapis istraživači Martinovićeva djela, čak ni fra Emanuel Hoško, nisu detaljnije uzeli u obzir? Je li moguće da je to lažna vijest premda kronika samostana nije tekst koji se pruža čitateljstvu, već služi isključivo za interne potrebe Reda manje braće? Je li moguće da se kroničar odlučio prikloniti Martinoviću nakon njegove smrti iako bi to u redovničkim krugovima bilo vrlo nepopularno, pa čak i pogubno? Zašto se taj izvještaj o njegovoj smrti toliko razlikuje od ostalih izvora kojima su se služili drugi autori? Ukratko, kolika je vjerodostojnost tog izvještaja? Sve su to pitanja na koja bi trebali odgovoriti istraživači Ignjata Martinovića i Jakobinske urote. Svakako ne bi bilo neobično, ta potrebno je promisliti i iz te perspektive, da se jedan iskreni franjevac oduševi za francuske ideje jednakosti, bratstva i slobode koje, izvučene iz konteksta, nisu udaljene od franjevačke teologije i tako sklizne u ideje francuskog prosvjetiteljstva.
Zaključno, ovdje nam nije cilj predstaviti nove podatke o Martinovićevu pogubljenju i životu, nego upravo ukazati na kompleksnost istraživanja jednog pojedinca. Kada se u obzir uzmu sva njegova djela, njegovi ideali, njegov način života, njegovi zapisi, njegova izvješća te historiografska istraživanja, vrlo je bjelodano sljedeće: nikako nije moguće ni utvrditi je li bio na krivoj ili pravoj strani povijesti ni dokazati njegovu moralnu vrijednost, najviše zato što takva podjela nije moguća. Naknadna pamet uvijek je tek moraliziranje na koje utječe sadašnja perspektiva, ali i nedostatnost povijesnih izvora unutar kojih nikada ne mogu biti materijali za donošenje moralnog suda o osobi, događaju ili vremenu. Martinović je u svom životu sadržao sve što je donijelo njegovo vrijeme: crkveni odgoj, prosvjetiteljske ideje, povezanost hrvatskih i mađarskih krajeva, društvenu razliku plemstva i seljaštva, građanstvo u nastajanju, eruditsko obrazovanje, povezanost ideja koje putuju Europom preko poznanstava i dostupnosti literature, antiteistički mentalitet koji ipak nije priječio druženje s biskupom Maksimilijanom Vrhovcem, želju za oslobođenjem od vlasti visokog plemstva, razliku u političkim stavovima careva koji su rodbinski usko povezani, velik utjecaj Koalicijskih ratova na cjelokupno stanovništvo i dr. Sve navedeno tek je primjer kompleksnosti vremena i života, kompleksnosti koja zahtijeva proučavanje i produbljivanje, nakon čega se dolazi do jednostavnog zaključka: svako vrijeme, svaki događaj, svaki čovjek nisu na krivoj ili pravoj strani povijesti. Tek su u povijesti koju je potrebno identificirati i iz nje učiti, nikako je prosuđivati.
Preporuke za čitanje:
Bogdanov, Vaso. Jakobinska zavjera Ignjata Martinovića. Zagreb: NIP, 1960.
Elez, Petar, Ivica Jagodić, ur. Kronika franjevačkog samostana u Vukovaru. Vukovar: Državni arhiv u Vukovaru i Franjevački samostan u Vukovaru, 2023.
Hoško, Franjo Emanuel. Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2007.
