HRT-ov serijal “NDH” i mogućnost argumentirane rasprave o Stepincu

Ujesen 2021. na Hrvatskoj radio-televiziji prikazano je 12 epizoda dokumentarnog serijala „NDH“ autora dr. Hrvoja Klasića i Miljenka Bukovčana te urednika Daria Špelića. On je izazvao veliki odjek u javnosti i prije samog prikazivanja. Takav serijal na javnoj televiziji ima veliku mogućnost predstavljanja historiografskih istraživanja zainteresiranoj javnosti u temama oko kojih desetljećima postoje (barem) dva vrlo glasna suprotstavljena narativa koja rijetko pronalaze platformu za dijalog.

Jedna je od takvih tema uloga Katoličke Crkve u vremenu prije Nezavisne Države Hrvatske, za vrijeme njenog postojanja i nakon nje te, još konkretnije, lik i djelo zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Dok ga jedan narativ proglašava zločincem i aktivnim pripadnikom ustaškog pokreta, drugi odbija čuti sve imalo nedorečene političke stavove ne razlikujući pojmove svetosti i nepogrešivosti.

Alojzije Stepinac u epizodi “Crkva”

Deveta epizoda serijala pod jednostavnim naslovom „Crkva“ dotiče se upravo spomenute problematike. U ovom nam je izlaganju cilj prikazati kako ta epizoda može poslužiti kao platforma za dijalog između dvije suprotstavljene strane utemeljen na činjenicama koje zahtijevaju interpretaciju. Dakako, stalno je potrebno imati u vidu nemogućnost rekonstruiranja (ili nepostojanje) jedne povijesne istine te je nužno odmicanje od ideoloških iracionalnosti, napose u temama koje uzrokuju suvišnu emotivnost javnosti.

Ova si je epizoda na početku zadala vrlo jasan cilj predstavljanja kompleksnosti vremena, što naglašava i sam autor u uvodnom govoru. Cijeli je prvi dio stoga koncentriran na odnos Crkve s fašističkim i nacističkim pokretima te uloge Pija XII. prije ratnih zbivanja. Most prema govoru o stanju Crkve u Hrvatskoj napravljen je izlaganjem dr. Steve Đuraškovića, gdje između ostalog stoji: „Crkva je upala u neku vrstu Prokustove postelje i ispala je naivna. Iako je dijelom bila i svjesna…napetosti s fašizmom i nacizmom, ali je još više bila i protiv komunizma.“

Ulogu Stepinca predstavio je i povjesničar Silvestar Mileta. Naglašavajući povezanost Stepinca i Katoličkog pokreta s početka 20. st. na kojem se temeljilo njegovo nacionalno razmišljanje tvrdi kako analiza nadbiskupove ličnosti mora obratiti pozornost na daleko više aspekata no što je često slučaj. Ostali govori bazirali su se na prekrštavanju (ispravan je izraz vjerski prijelaz, op.a.) kao programu Države, a ne Crkve, uz jasno razlikovanje stavova višeg i nižeg klera. Talijanska je povjesničarka Rafaella Perin nadalje argumentirala de facto povezanost između novih vlasti i Vatikana ističući postojanje predstavnika Marconea koji je (po njezinoj pretpostavci) uz Stepinca vodio odnos ustaša i Vatikana.

Sljedeći blok pokušavao je objasniti vezu između katoličanstva i nacionalizma na temama religioznosti (pridavanje sakralne dimenzije proglašenja NDH pred Uskrs – dr. Lovrenović), politike (ulazak katolicizma u integracijske procese hrvatske nacije od Franka – dr. Đurašković), pitanja javne moralnosti (dr. Miljan) i rasnih podjela (dr. Yeomans).      Epizoda je potom iznosila argumente o unutarnjim razilaženjima u Crkvi gdje dr. Hutinec uočava različite tipove odnosa Crkve s događajima Drugog svjetskog rata. Svoju tvrdnju gradio je na tri različita primjera: sarajevskog biskupa Šarića, pasivnijih pristupa koji su predstavljeni u suodnosu s Mačekom gdje smješta i Stepinca te svećenika koji su se borili protiv režima, poput Rittiga i Jesiha. Još kada je dr. Lovrenović predstavio pozitivnu ulogu bosanskih franjevaca na čelu sa svojim provincijalom fra Anđeom Kajićem te spomenuo i neslaganja u mišljenjima unutar Hercegovačke franjevačke provincije, dr. Markovina iznio tvrdnju kako je dobar dio Zagore koji je bio pod utjecajem fratara otišao u partizane, a dr. Labus prikazao izvatke iz sarajevskog katoličkog tjednika koji su išli suprotno od mišljenja vlasti, bilo je jasno da je epizoda zahvatila obradu teme u njezinoj kompleksnosti.

Na kraju se još jednom napravila usporedba stavova Stepinca i pape Pija XII. s naglaskom na izostanak jasne osude nacizma i fašizma iz kojih se nazire prigovor za moralnu odgovornost onih koji su vodili opću i mjesnu Crkvu. Zaključnu misao dao je autor dr. Klasić:

„Upravo činjenica da će neki [u Crkvi, op.a.] podržavati projekt NDH sve do njezinog kraja i nakon njega predstavljat će veliko opterećenje u odnosima Katoličke Crkve i vlasti nakon rata.“

Takvim epilogom naglašena je odmaknutost od unutarnjeg (pr)osuđivanja čina na uočavanje uzročno-posljedičnih veza u društvu i politici, što posebno možemo pohvaliti.

Narativi o Alojziju Stepincu

Iz općeg poznavanja dva glasna suprotstavljena narativa o Alojziju Stepincu, možemo ustvrditi kako nijedan ne može biti potpuno zadovoljan ovakvim prikazom problematike. S jedne strane brojni Crkvu shvaćaju kao vojnu strukturu u kojoj bi zagrebački nadbiskup imao zapovjednu ulogu i posljedično odgovornost za sve religiozno obojane čine i tvrdnje svakog klerika i vjernika. Na tom mjestu se također često anakronistički veže današnje poimanje političke korektnosti s onim iz tog vremena. Usto takav stav izvire i iz nepoznavanja izobrazbe klera s početka 20. st. koje je resilo ogromno protivljenje komunizmu demonizirajući ga do krajnjih granica.

Iako autore serije moramo pohvaliti za obradu tema koje su direktno utjecale na stavove Crkve, a time i Stepinca, ipak ih ima još koje bi doprinijele izlasku iz dihotomije „ili savršen ili zločinac“ te tako dale protuargument spomenutom narativu. Neke od njih su: problemi s konkordatom, seljački pokret, nesnalaženje katolika na političkoj sceni u međuratnom razdoblju, poimanje nacije u socijalnom nauku Crkve, siromaštvo 30-ih godina, crkveni dokumenti koji su izdavani prije rata i za vrijeme njegovog trajanja i sl.

S druge strane, Stepinca se nerijetko prikazuje kao nacionalnog heroja iz čega se vidi nerazumijevanje njegove crkvenosti i oslonjenosti na Rim. Na tom se pak mjestu odlazi u traženje savršenosti njegove osobe ističući kako nijedan njegov čin nije bio pogrešan, ili barem nedosljedan. Svakako je tu pitanje sakralnog poimanja hrvatstva kojeg je Stepinac, doduše, želio maknuti od ustaškog pokreta (neki neupućeni tvrde da ga je i sam imao), ali u tom političkom ozračju takvo što bilo je naprosto nemoguće. Također i ta strana još uvijek mora iznaći načine kako objasniti vezu između Stepinčevog pojedinačnog pomaganja unesrećenim Židovima, pravoslavcima i ostalima koji nisu bili u milosti režima s njegovim ne potpuno glasnim protivljenjem režimu na javnoj razini.

Ipak su dva očita prigovora koje se može uputiti autorima. Od prvog vezanog uz izbor sugovornika dr. Klasić se ogradio u jednom intervjuu rekavši kako su pojedini odbili suradnju, pa ne znamo jesu li među njima i ponajbolji poznavatelji Stepinčeva lika poput dr. Batelje. Drugi bi pak prigovor išao u smjeru kolažiranja isječaka koji su svi išli u smjeru naglašavanja povezanosti Crkve i državnih vlasti kroz zajednička sudjelovanja u političkim i crkvenim svečanostima, dok nije spomenuta nijedna propovijed u kojoj se Stepinac vidno protivi pojedinim odlukama vlasti i tako odmiče od njih, poput osude rasizma 31. 10. 1943, a također je tek usputno spomenuta njegova uloga u spašavanju mnogih od progona, iako i o tome postoje brojna dokumentirana svjedočanstva.

Međutim, ova epizoda sa svim svojim prednostima i pojedinim nedostatcima može ponuditi platformu za razgovor dvama suprotstavljenim narativima te biti pomagalo u nastavi povijesti 20. st. Jedna strana bi u takvoj konstelaciji trebala prihvatiti da na povjesničarima nije da ustvrde svetost (za Crkvu) i pravednost neke osobe, čega su čini se bili svjesni oni koji su sudjelovali u ovom projektu, a druga pak strana ne smije ignorirati kada se na temelju istraživanja pokažu činjenice koje se kose s njezinim stavovima te se s njima mora uhvatiti u koštac. U tom se momentu otvara prostor za argumentiranu raspravu daleku od ideološke iracionalnosti koja se veže uz ovu temu, a tvrdnje iz ove epizode mogu biti početna točka prijeko potrebnog dijaloga.