Koliko se samo negativnih značenja može vezati uz neko mjesto, govori nam primjer Golog otoka, po veličini malog, u kršu oblikovanog, većinom neuglednog otoka, vegetacijski opustjelog, smještenog na sjevernom Jadranu u blizini otoka Raba. Za razliku od geografske i prirodne beznačajnosti, Goli otok u funkciji logora i zatvora za političke neistomišljenike nezaobilazan je u političkoj i društvenoj povijesti suvremenog razdoblja, najčešće promatran kao tabu tema.
“sve bih ja to na Goli otok poslao”
Da se kontroverznost ipak može ukloniti s pojedinih historiografskih tema koje su godinama bile zanemarene, pokazuje knjiga povjesničara Martina Previšića Povijest Golog otoka (2019.). U suvremenom društvu pojam „Goli otok“ višestruko se upotrebljava i poprima različita značenja. Pojam najčešće asocira na potresna svjedočanstva preživjelih logoraša, a ponekad se u svakodnevnom razgovoru koristi za izražavanje političkih „ideja“, poput izjave „sve bih ja to na Goli otok poslao“. Pojam se može naći u glazbenom izričaju pa tako Dubioza kolektiv spominje u stihovima logor i svakodnevnu rabotu „svi ćete na Goli otok, tucaćete kamen“ u pjesmi Brijuni.
Profesorova knjiga
Iz perspektive mene kao bivšeg studenta i sadašnjeg magistra povijesti, postavljam si pitanje kako ostati nepristran tijekom čitanja knjige o Golom otoku, nakon što sam s ostalim kolegama studentima povijesti slušala sate i sate predavanja o sukobu Tito – Staljin, tko je kome i kada rekao značajno NE, ibeovcima i Golom otoku, narodnim doskočicama i pjesmama iz logora na kolegijima o drugoj Jugoslaviji ili Hrvatskoj nakon 1945.? Moguće je ipak zadržati kakvu-takvu objektivnost u prikazu knjige jer, ne samo da čitanjem knjige dobivate priliku čuti najnovija arhivska istraživanja i povijesnu analizu i interpretaciju izvora, nego i upoznati stvarne sudionike iz prošlosti, svjedoke vremena, poput bivšeg logoraša Zlatka Hilla.
Što, kada, gdje?
Jedinstveni i složeni logorski sustav izravna je posljedica prijelomne 1948. godine, potresnog isključenja Komunističke partije Jugoslavije iz Informbiroa, objave Rezolucije (koju su podržale ostale komunističke i radničke partije svijeta) i konačnog raskida sa SSSR-om. U osamljenoj situaciji i prvotno bez ičije izravne potpore, zaoštravanje ideološkog, političkog i diplomatskog sukoba sa zemljama lagera (prvenstveno SSSR-om) usmjerilo je pažnju partijskog vodstva i represivnog državnog aparata na unutarnje neprijatelje, pristaše Rezolucije Informbiroa, okupljene oko jedinstvenog pojma ibeovci. Postati ibeovcem, Staljinovim pristašom, nije iziskivalo osobit napor, od aktivne podrške Rezolucije do vlastitih političkih stavova izraženih javno ili privatno. Etiketa ibeovca označavala je uhićenje, istragu (s posebnim dodatkom završne Karakteristike), suđenje i kažnjavanje, u kojem se najčešće primjenjivao administrativni način kažnjavanja nazvan društveno korisni rad u određenom vremenskom trajanju. Time su ibeovci, kažnjenici, dobivali izravnu kartu za logor na Golom otoku odnosno Radilištu Mermer.
Politički preodgoj i psihofizičko nasilje
Organizacija života i rada na Golom većinom je poznata, najčešće se dočarava besmislenim, sizifovskim prenošenjem kamena s jednog kraja na drugi (iako nije bila samo to). U bezličnoj dnevnoj rutini isticale su se pojedine radnje koje su bile dio procesa političkog preodgoja, poput političke konferencije u dijelu ideološko-prosvjetnog rada, a najsuroviji dio procesa predstavlja izraz nasilja, međusobnog prokazivanja, kažnjavanja i obračunavanja koja su logorašima u konačnici omogućivala slobodu. Kolektivno i individualno nasilje odrednica je svakog logorskog sustava, a u slučaju Golog otoka logoraši su nasilje provodili jedni prema drugima (u špaliru, iznošenju stava, cinkanju, premlaćivanju). Organizatori logora (Udba) započeli su i oblikovali takav sustav, a zatim njime upravljali izvana vještim manipulacijama. Cijeli logorski sustav ipak nije jeftin, kažnjenicima se omogućavala makar osnovna egzistencija, koja se morala iz nečega financirati. U pozadini logorskog sustava, kažnjavanja, fizičkog i psihičkog maltretiranja, suočavanja s „pogrešnim“ stavom održavala se profitabilna, proizvodna djelatnost.
Antistaljinistički staljinizam
Ideja Golog otoka sažeta je u izjavi jednog logoraša:
„Mi nismo bili na prisilnom radu, nismo bili na izdržavanju kazne, nego na gradilištu, koje je pretvoreno u veliku školu našeg preodgajanja.“ (str. 200).
U tu svrhu KPJ upotrijebila je metode koje je najbolje poznavala. Ideja obračuna s ibeovcima putem logorskog sustava proizašla je iz nezaobilaznog iskustva jugoslavenskih komunista sa sovjetskim gulazima iz predratnog razdoblja te nacističkim, fašističkim i ustaškim logorima iz ratnog razdoblja. Partija je protiv Staljinovih pristaša primijenila staljinističke metode obračuna s ideološkim neprijateljem, odnosno represiju nazvanu antistaljinističkim staljinizmom.
Oralna historija na djelu
Za istraživanje povijesti Golog otoka važno je napomenuti primjenu usmene povijesti. Usmeni izvori nisu temelj ovog istraživanja, ali daju dovoljno materijala za kontekstualizaciju svakodnevice, emotivnu kategoriju i raščišćavanje problematičnih situacija, pojava ili pojmova. Kako se usmena povijest može sjajno ugraditi u povijesni tekst i upotrijebiti kao osnovni izvor, pročitajte u knjizi Povijest Golog otoka Martina Previšića.
