Ćirilometodska teorija nastanka glagoljice
Premda su se tijekom istraživanja dosad isprofilirale čak 43 različite teze o razvoju glagoljice, ćirilometodska teorija zasad ostaje najuobičajenijim tumačenjem njezinog nastanka. Najjednostavnije rečeno, prema toj su teoriji Sveta braća, Konstantin (Ćiril) i Metod, glagoljicu izumila uoči svog misionarskog polaska u Velikomoravsku Kneževinu 863. godine. Prilagođeno slavenskoj fonetici, ovo je pismo omogućilo naviještanje vjere moravskim Slavenima, a potom i bogoslužje na slavenskom jeziku. No, zabrinuti zbog slabljenja svog utjecaja, franački su misionari Svetu braću i njihove učenike u više navrata pred papinstvom optužili zbog širenja krivovjerja, uslijed čega je takvo učenje nazvano Methodii doctrina.
Premda su rimski biskupi u više navrata potvrdili djelovanje Ćirila i Metoda, nakon Metodove smrti 885. godine njihovi su učenici protjerani s moravskog područja. Raznim putevima pristigli su na hrvatski povijesni prostor, kao i u druge dijelove jugoistočne Europe, noseći pritom sa sobom i slavensko bogoslužje i glagoljicu kao njegov temelj. Težeći za njezinim pojednostavljenjem, učenici su iz glagoljice naposljetku izveli ćirilicu, nazvavši ju po svojem učitelju.
Nepodudarnost historijskih i slavističkih istraživanja
Svojim višedesetljetnim historiografskim radom nedavno preminuli crkveni povjesničar i gospićko-senjski biskup Mile Bogović takvo je tumačenje doveo u pitanje. Smatrajući ćirilometodsku teoriju nedostatnom i „punom rupa“, svoje je mišljenje o njoj slikovito izrazio napisavši:
Najraširenije je mišljenje da je hrvatski glagolizam grana na deblu općeg slavenskog glagolizma, iz kojeg i on vuče korijene, premda je svima jasno da u odnosu na jačinu i težinu te hrvatske grane, kao i na njezine plodove, ona toliko nadilazi sve druge grane da se to slavensko stablo može jako teško držati uspravnim ako ga ne podbočimo umjetnim konstrukcijama.
Prema Bogoviću, ćirilometodska teorija u slavistici razvila se u razdoblju jačanja panslavističke ideje, koja je na nju ostavila znatan utjecaj, prisutan i danas. Naime, iako su povjesničarske spoznaje u međuvremenu napredovale, slavistička istraživanja nisu slijedila njihov tempo. Takav propust, primjerice, slikovito utjelovljuje „stol Grgura Ninskog“ u Aleji glagoljaša u Roču, podignut unatoč povjesničarskom napuštanju teze o njegovoj zaštitničkoj ulozi spram glagoljice već desetljećima prije njegove instalacije.
Kako se Dalmacija u trenutku doseljenja Hrvata/Slavena nalazila u sklopu Bizantskog Carstva, onovremeni je političko-vjerski mentalitet nalagao početak misionarskog rada među novopristiglim poganima. Budući da su bizantske misije prema Slavenima, dakle, započele gotovo dva stoljeća prije djelovanja Svete braće, postavlja se i pitanje znatno ranijeg izuma misionarskog pisma. S obzirom na kombinaciju bizantske vlasti i novog stanovništva, Bogović upravo dalmatinski prostor smatra najpovoljnijom pozornicom takvog događaja, navodeći tome u prilog niz argumenata, kako logičkih tako i samim izvorima dokazivih.
Bogovićevo rušenje ćirilometodske teorije
1. Utemeljenost na legendarnim izvorima
Prvi argument, koji služi kao temelj potkopavanja ćirilometodske teorije, činjenica je njezinog baziranja na tekstovima bogatima legendarnim elementima – Životima Ćirila i Metoda, kao i na spisu O pismenima Črnorisca Hrabra. Čak i nakon njihove demitologizacije, u tumačenju tih tekstova u duhu ćirilometodske teorije ostaje previše nepoznanica. Kao prvo, u navedenim se tekstovima nigdje izrijekom ne spominje glagoljica, već samo neimenovano pismo. Shodno činjenici da u 9. stoljeću postoje već dva slavenska pisma, Bogović Svetoj braći stoga umjesto glagoljice pripisuje izum ćirilice.
Naime, budući da su kontakti između kneza Rastislava i bizantskog cara bili državne naravi, logično se javila potreba za pismom sličnim bizantskom/grčkom državnom pismu prilagođenom slavenskoj fonetici, što je opis skloniji ćirilici nego glagoljici. Budući da su, u skladu s hagiografskim žanrom dostupnih izvora, izuzetno brze pripreme Svete braće za misionarski rad i izum pisma pripisani božanskoj intervenciji, iz poštovanja prema Božjoj originalnosti prešućeno je postojanje mnoštva predradnji, kao i glagoljice kao ranijeg slavenskog pisma.
Teoriji o Ćirilovom izumu ćirilice, osim samog naziva, u prilog govori i izostanak spomena glagoljice u Hrabrovom spisu. I sam pisan ćirilicom, ovaj tekst Ćirilovom pismu pripisuje sličnost grčkom alfabetu, ne spominjući mogućnost njezinog razvoja iz nekog drugog slavenskog pisma. U slučaju da je to pismo doista bila glagoljica, takav izostanak podataka teško je uskladiti s detaljnim autorovim pokušajima objašnjenja porijekla i razvoja svih ostalih pisama.
2. Boravak učenika Svete braće na hrvatskom prostoru
Konačno, najslabiju kariku ćirilometodske teorije čini dio narativa o dolasku učenika Svete braće u hrvatske krajeve. Osim što, prema toj priči, misionari koji bježe od Franaka dolaze na prostor Hrvatske Kneževine, također pod snažnim franačkim utjecajem, sam njihov dolazak i djelovanje na već kristijaniziranom području gube svoj misijski smisao. Pored toga, za razliku od hrvatskih krajeva, na prostoru nekadašnje Velikomoravske Kneževine nisu pronađeni glagoljički kameni natpisi.
I boravak Ćirilovih i Metodovih učenika u Bugarskoj, odnosno njihovo širenje glagoljice na tom području, Bogović dovodi u pitanje isticanjem izostanka uklesanih glagoljičkih natpisa i u tim krajevima. Štoviše, već 893. godine (dakle samo osam godina nakon njihovog pretpostavljenog dolaska na bugarski prostor) službenim bugarskim pismom proglašena je ćirilica. Takva odluka svoj smisao dobiva tek ukoliko se njezin izum pripiše Svetoj braći, čime se za njezinu implementaciju u bugarskoj državi i Crkvi dobiva minimalno potrebnih tridesetak godina.
Hrvatsko glagoljsko tisućljeće
No, ako su glagoljicu desetljećima prije djelovanja Ćirila i Metoda na hrvatskom području doista razvili anonimni bizantski misionari, kakve je dokaze moguće pružiti u prilog toj tezi?
1. Neprenosivi kameni glagoljski natpisi
Kao odgovor na to pitanje, Bogović nudi nekoliko argumenata, tvrdeći da, nasuprot drugim slavenskim narodima koji jedva mogu dokazati svoje glagoljsko desetljeće, Hrvati imaju svoje glagoljsko tisućljeće. Temeljni argument pritom čini postojanje najrazrađenijih epigrafskih glagoljskih natpisa upravo na hrvatskom prostoru (posebice u Kvarnerskom bazenu i okolici, s Bašćanskom pločom kao najpoznatijim primjerom), odnosno činjenica njihove neprenosivosti kao jamac izvornosti njihovog smještaja. Iako su izvan hrvatskoga povijesnog prostora sačuvani stariji glagoljski natpisi na kamenim površinama, riječ je tek o grafitima nastalima urezivanjem, što je moguće protumačiti i kao dokaz prisutnosti hrvatskih misionara na tim područjima.
2. Prenosive glagoljske knjige
Slično vrijedi i za natpise na mekim, lako prenosivim materijalima, pronađenima van Hrvatske. Prema Bogovićevom objašnjenju, riječ je o ostatcima glagoljske baštine onih redovnika koji su nakon raskola 1054. godine, odbivši napustiti bizantski obred u korist rimskog, iz hrvatskih krajeva prešli na područje njegovog vršenja. Budući da su i na njemu uskoro morali napustiti glagoljsko pismo, glagoljske su knjige spremljene u samostanske knjižnice gdje su očuvane upravo zbog nekorištenja.
Unatoč nepotpunosti paleografskih istraživanja, tome u prilog govore i zapadni elementi u tekstovima knjiga očuvanih na udaljenim lokacijama poput Atosa, Jeruzalema i Sinaja. S druge strane, logično je pretpostaviti da su glagoljske knjige iz tog razdoblja na hrvatskom prostoru uslijed stalne uporabe pohabane i naposljetku zbog istrošenosti zamijenjene novijima, čime je stvoren privid ranije pojave paleografskih natpisa izvan, a ne unutar hrvatskoga povijesnog prostora.
Glagoljica između Rima i Carigrada
Osim svega nabrojanog, izvorište glagoljice na hrvatskom prostoru ranije od aktivnosti Svete braće polovinom 9. stoljeća objasnilo bi i njezinu čvrstu ukorijenjenost u tim krajevima u vrijeme sazivanja Splitskih crkvenih sabora 925. i 928. godine, na kojima je glagoljanje činilo jedno od osnovnih pitanja. Nalazeći se na razmeđi crkvene jurisdikcije rimskog i carigradskog patrijarha, hrvatski su krajevi, unatoč povremenim nastojanjima njegovog suzbijanja, uspješno održali bogoslužje na crkvenoslavenskom. Pokušaji njegove regulacije i prelazak na rimski obred, s druge strane, doveli su do podizanja kulture glagoljaša, što se ogledalo i u spomenutim glagoljskim kamenim natpisima.
Za pretpostaviti je da su takvi pritisci, pojačani nakon 1054. godine, naposljetku doveli najprije do prešućivanja stvarnih izumitelja glagoljice (kao u novom kontekstu nepoželjnih „Bizantinaca“) i pokušaja njihove zamjene svetim Jeronimom. Ovakvo zamagljivanje, u kombinaciji s izvorima koji dijelom dopuštaju takvu interpretaciju, konačno je pridonijelo naknadnom slavističkom pripisivanju glagoljice Svetoj braći.
Preporuke za čitanje:
Bogović, Mile. Glagoljica – Bitna odrednica hrvatskog identiteta. Čudesni rast od hrvatskih korijena do svjetskih razmjera. Zagreb: Alfa, 2019.
Bogović, Mile. Hrvatsko glagoljsko tisućljeće. Senj: Gradski muzej Senj, 1998.
