Feudalizam – najveća historiografska laž?

Kolumna “Druga strana” bavi se prezentacijom stavova povjesničara koji na znanstveno utemeljeni način preispituju ili iz drugoga kuta sagledavaju dominantne i etablirane historiografske stavove te prezentacijom stavova koji su – iako možda danas već općeprihvaćeni u historiografiji – još uvijek nepoznati široj publici. Jedan takav primjer jest i propitivanje, odnosno potpuno odbacivanje, postojanja društvenog (vojnog-političkog i drugog) uređenja srednjovjekovne Europe poznatog pod kolektivnim nazivom feudalizam. Ima li ova teza čvrste i opravdane argumente i ako da zašto danas u školama još uvijek slušamo o ‘feudalizmu’ koji, zapravo, možda nikad i nije postojao?

Uvod

Teme feudalizma i feudalnog društva (ili sustava) aktivno se obrađuju i problematiziraju u historiografiji desetljećima. Štoviše, tema je već toliko ‘prožvakana’ da mi je jedan kolega medievalist – kada je čuo za temu novoga teksta – rekao eto i tebe oko feudalizma! I doista, gotovo da nema znanstvene studije ili sinteze srednjovjekovne povijesti koja uz prvi spomen riječi feudalizam ne sadrži fusnotu s autorovom interpretacijom tog pojma te referencom na nekoliko tekstova, uključujući The Tyranny of a Construct autorice Elizabeth A. R. Brown.

Međutim dok studentima i znanstvenicima koji se bave srednjovjekovnom i ranonovovjekovnom poviješću ova tema već lagano ‘izlazi na uši’ (iako, kao što ćemo se osvrnuti, mnogi nisu niti shvatili bit kritike), osnovnoškolske i srednjoškolske udžbenike još uvijek nerijetko krase prikazi tzv. feudalne piramide. Nadalje, kao što i Brown točno ističe, asocijacije na feudalizam i feudalno-nešto među prvima su kada se obične ljude pita što znaju o srednjem vijeku. Odnosi vazal-senior koji se sklapaju uz prisege časti kao dio jasno uređenog piramidalnog sustav koji kreće od najnižih vazala i penje se sve do kralja kojem se cijeli sustav pokorava, samo su neki od toposa koji krase tako zamišljen srednji vijek.

Neki povjesničari usprotivili su se takvom shvaćanju srednjovjekovnog društva te, pomalo u ono vrijeme heretički, proglasili kako feudalizam i feudalno društvo nikada nisu postojali, već da je riječ o historiografskoj tiraniji konstrukta. Stoga, uz isprike kolegama koji proučavaju navedena vremenska razdoblja i uz želju da široj javnosti približim ovaj (iako sada već ‘star’, no dalje užaren) historiografski spor okrenimo se obrazlaganju – zašto dio povjesničara smatra da feudalizam nije postojao?

Dugo razdoblje konstruiranja tiranina

Povjesničari i pravnici 16/17. stoljeća – primjerice Thomas Craig i Henry Spelman – vjerovali su da su politički i društveni odnosi u srednjovjekovnoj epohi (konkretno u Engleskoj) bili dovoljno uniformirani i sistematizirani da ih možemo opisivati kao feudalni zakon [ili feudalizam, feudalni sustav], shvaćan kao hijerarhijski sustav koji je bio nametnut od gore, kao oblik državne politike. Njihove simplifikacije i načini tumačenje postavili su presedan i trajno utjecali na historiografiju. Pritom s vremenom posebnu važnost dobiva lombardska zbirka Libri Feudorum koja se počinje uzimati kao kodifikacija tobožnjeg feudalnog društva i sustava.

Trend se nastavio i tijekom 18. stoljeća, a do sredine 19. stoljeća pojmovi feudalizam i feudalni sustav (ili društvo) već su naveliko ušli u historiografske rasprave. Međutim, vrlo rano s uvođenjem ovih pojmova javili su se i prvi kritičari koji su s pravom pitali što je točno feudalizam – sustav vladanja?, društveno uređenje?, državna politika?…

U jednom od svojih poznatih predavanja 1880-ih godina britanski je povjesničar Frederic William Maitland konstatirao kako je termin feudalni sustav već tada postao toliko širok i neodređen da je sasvim moguće tvrditi da je od svih zemalja Engleska bila najviše, ili što se toga tiče najmanje, feudalizirana; da je William Osvajač uveo, odnosno potisnuo, feudalni sustav (Brown, The Tyranny, 1066). Ako su stvari već krajem 19. stoljeća bile takve zašto je terminologija uopće ikada i zaživjela?

Tiranin se budi, ali ne zna što je i gdje je

Brown prije svega ističe kako je feudalizam rođen iz ljudske potrebe da razumijemo – ili mislimo da razumijemo – nešto što proučavamo te potrebe da kompleksnim stvarima koje proučavamo pridodamo jednostavnije definirane ‘etikete’. Međutim za razliku od mnogih nužnih simplifikacija koje se javljaju u mnogim znanostima (pa tako i historiografiji) i koje imaju heuristički smisao i svrhu, feudalizam se odmah po rođenju našao u magli. Naime, ne postoji jedinstvena definicija što bi feudalizam uopće trebao biti – štoviše, ima ih gotovo onoliko koliko i ljudi koji se bave srednjim i ranim novim vijekom.

Tako će Bloch u svojoj opširnoj definiciji naglasak staviti na društvo i društvene odnose (tj. kmetstvo).[1] Drugi će pak naginjati više legalističkom shvaćanju feudalizma naglašavajući da je feudalni posjed (eng. fief) bio, ako ne već okosnica cijelog sustava, onda barem najvažniji element u sustavu prava nad zemljom u srednjem vijeku.[2] Dok neke definicije ističu da jurisdikcija feudalca unutar svog feuda nije uvijek bila potrebna, kao i da se nije javljala uvijek u sklopu investiture na posjed[3], postoji cijela jedna skupina koja upravo pravo vlasti feudalca nad zemljom smatra ključnom razlikom u odnosu na druga uređenja.[4] Dakako, tu je i vojni element, tj. naglašavanje kako feudalizam nije bio samo način vladanje, već i način osiguravanja potrebne vojske za očuvanje tog načina vladavine. Javila se vremenom i opravdana kritika kako se sama riječ feudalizam izvodi od ‘feud-‘ te tako oblikovan naziv već sam po sebi stavlja posjed u središte sustava i zanemaruje ostale aspekte.

Danas će se sve više pronaći i niz ‘pomirljivih’ definicija koje nastoje kombinirati različite faktore ili pak razlučivati između više različitih vrsta/aspekata feudalizma: ono što se naziva feudalizmom treba shvatiti kao dva aspekta, politički – koji uključuje raspad suvereniteta – i ekonomski – konstituciju koherentne mreže ovisnosti koja obuhvaća sve zemlje i preko njih njihovi posjednici, reći će jedan pokušaj razrješenja dileme.

Takvim bi se definicijama pak moglo opravdano prigovoriti da u svojoj srži zapravo ništa niti ne definiraju – ili obuhvaćaju sve aspekte srednjovjekovnog društva i političkog uređenja koji se razlikuju kroz vrijeme i prostor (je li engleski feudalizam Vilima Osvajača isti ugarskom feudalizmu Matije Korvina?) ili pak feudalizam razlamaju na više aspekata (što, ponovno, pobija cijeli smisao definiranja). Tu bismo, po cijenu izbjegavanja nepotrebnog duljenja, mogli povući crtu te potvrditi iznesenu konstataciju da definicija ima koliko i povjesničara. Međutim jednom i kada izvedemo definiciju i odlučimo kojem aspektu feudalizma se priklanjamo samo dolazimo do novih slojeva problema.

Tiranin prkosi vremenu

Drugi sloj problema predstavlja činjenica da čak i kada pojedini autori definiraju što feudalizam za njih jest, takav sustav nije nikada istovremeno postojao na prostoru cijele Europe. Točnije, svjesni da feudalizam Francuske ne nalikuje feudalizmu Sicilije, Ugarske ili Rusije, autori se limitiraju samo na pojedine države ili čak pojedine regije (nekako je u tom pogledu najbolje proučena sjeverna Francuska). Nemojmo zaboraviti da srednji vijek u svojoj klasičnoj definiciji obuhvaća preko 1000 godina europske povijesti, te stoga ne treba čuditi da društveni odnosi u nekoj, primjerice, francuskoj regiji nisu isti u desetljećima nakon nestanka vlasti Rima, tijekom vremena engleske vlasti na kontinentu ili pak na koncu Stogodišnjeg rata kada dolazi do učvršćivanja autoriteta francuskog kralja.

Novi sloj problema dodaje se povlačenjem paralela između različitih feudalizama. Tako nije rijetkost da se govori o širenju feudalizma s jednog prostora na drugi (svakako je najpoznatija priča o Vilimu Osvajaču i ‘uvozu’ feudalizma u Englesku), da se konstatira kako je feudalizam na nekom prostoru ili tijekom nekog vremena bio ‘jači’ ili ‘slabiji’, tj. da je na neki način ‘pulsirao’ (poznata je priča o tzv. refeudalizaciji istočne Europe). Konstrukt svoju tiraniju širi čak i na druga društva i civilizacije povijesti koji i sami postaju žrtve ‘feudalne interpretacije’ – tako se, primjerice, državno uređenje Japana promatra kroz prizmu feudalizma, a nije rijetkost ni da zapadnoeuropski stručnjaci kroz istu prizmu promatraju i uređenje Bizantskog Carstva (iako mnogi bizantolozi vode aktivnu borbu protiv takvih tumačenja). Brown ističe kako feudalizam u takvim interpretacijama nerijetko prerasta u cilj pojedinca ili skupine:

„Moguće je pojedincu ili skupini pripisati cilj postizanja potpune feudalizacije ili uvođenja artikuliranog feudalnog sustava, a zatim osobi ili skupini prosuditi uspjeh ili neuspjeh u postizanju ovog hipotetskog cilja … takve procjene odmah impliciraju da je dotična osoba ili grupa svjesno planirala, a zatim pokušala implementirati sustav koji se prvenstveno temelji na dodjeli feuda, ali također uključuje uspostavljanje stupnjevite hijerarhije statusa i zapovijedanja te delegiranje suverene moći.“
(Brown, “The Tyranny”, 1077).

Tiranin odbija umrijeti

Sagledavši sve argumente iznesene u zadnja dva poglavlja možemo se samo zapitati zašto terminologija i dalje opstoji ako smo svjesni da svojom simplifikacijom donosi više problema nego koristi, i ako se većina povjesničara slaže u tome da se ‘ne slažu’ što feudalizam jest? Tijekom vremena su se u ‘obrani tiranina’ istaknula dva ključna argumenta – korisnost i nezamjenjivost.

I. (Bes)koristan koncept

Glavni argument branitelja koncepta jest tvrdnja da feudalizam predstavlja dobar ‘generalni koncept’ koji omogućuje razlikovanje jedne historijske situacije od druge, ili jednog područja od drugoga. Nadalje, čak i ako znanstvenici zamijene pojam složenijim sustavom ističe se nemogućnost pisanja sveučilišnih (a kamoli onda i osnovno/srednjoškolskih) udžbenike kojima bi se mlađi naraštaji trebali poučavati srednjem vijeku bez feudalizma koji pojednostavljuje situaciju. Točnije, feudalna piramida vidi se kao korisna shematika, ili idealni-model, od koje učenje započinje, a onda je zadatak sveučilišnih profesora nijansiranije pristupiti učenju i prezentiranju srednjeg vijeka.

Međutim Brown – i drugi istomišljenici – ističe kako bi učenici/studenti svakako trebali biti pošteđeni modela koji neizbježno daje krivu sliku uniformiranosti i sistematičnosti načina funkcioniranja srednjovjekovnog društva. Nadalje, nameće se i pitanje pedagoškog smisla učenja nečega što znamo da je krivo i nedefinirano uz obrazloženje da je alternativa previše kompleksna – čemu učiti đake nečemu od čega ćemo kasnije morati ‘odučiti’ studente? Problem je i što će tek mali dio đaka završiti studirajući povijest, a još će ih manji broj izučavati diplomske i postdiplomske razine srednjovjekovne i ranonovovjekovne povijesti – svi drugi učenici nastavit će tako prolongirati život ‘tiraninu’ o kojem su slušali u školi.

Postavlja se i legitimno pitanje koliko je moguće ‘pobjeći’ od naučenih obrazaca razmišljanja u čemu, zapravo, i leži djelomičan ključ odgovora zašto povjesničari i danas aktivno koriste taj pojam. Jednostavno, naučeni su tako. Iako su pritom naučeni da se ograde od simplificiranih shvaćanja feudalizma i da ponude svoju definiciju, popraćenu fusnotom koja upućuje na starije i novije radove koji kritiziraju pojam feudalizam, u konačnici većina ih i dalje nastavlja koristiti ‘tiransku’ terminologiju. Dakle koncept nije koristan ni za učenje djeci (jer daje krivu i nedefiniranu sliku srednjovjekovnog društva) ni stručnjacima jer svatko na kraju dana mora izvesti svoju definiciju kako bi kolegama ‘signalizirao’ što feudalizam znači za njega jer, zapravo, nitko ne zna što znači.

II. (Ne)zamjenjiv koncept

Slično kao prethodni argument i ovaj se poziva na to da jednostavno nemamo alternativni model učenja i shvaćanja srednjega vijeka. Povijest je na kraju dana – iako nam neki to osporavaju – znanost, a u znanosti su apstraktnosti i idealni tipovi/modeli potrebni, neizbježni te konačno heuristički korisni. No, kao što je razvidno iz dosadašnjem teksta, postaje jasno da feudalizam nije dobar idealni tip ili model te da nikako nije heuristički koristan. Štoviše, upravo suprotno.

Naime, pristupajući izvorima iz perspektivne shvaćanja srednjeg vijeka kao epohe u kojoj je društvo uređeno po jasno definiranim feudalnim strukturama i odnosima, povjesničari u izvorima vide ono što očekuju vidjeti! Točnije, krećući u proučavanje izvora s ciljem (ili barem očekivanjem) otkrivanja feudalnih odnosa i uređenja u nekom društvu, oni krivo tumače izvore i pojmove te ih ‘guraju’ u prethodno determiniran i (neovisno kako) definiran kalup feudalizma – odakle, u konačnici, i dolazi sintagma tiranija konstrukta; ovaj feudalni konstrukt doslovno vrši tiraniju nad našom mogućnošću proučavanja odnosa u prošlim društvima europskog kontinenta namećući nam jasno (ne)definirane obrasce i prizmu kroz koje proučavamo izvore.

Iako Brown ne nudi komparativni ili alternativni model ipak ističe da ‘idealni tip’ nije jedini model koji znanstvenici mogu koristiti. Upravo suprotno, povjesničari i društveni znanstvenici mogu, poput prirodnih znanstvenika, osmisliti višefaktorske, heurističke modele koji obuhvaćaju i uzimaju u obzir dostupne dokaze, koji se mijenjaju tako da uključuju novootkrivene podatke i nisu pogrešno označeni tako da sugeriraju ili sustav i svjesnu organizaciju tamo gdje oni nisu postojali ili da sugeriraju prevladavajuću važnost jednog elementa u situaciji za koju se zna da su mnogi elementi bili značajni (Brown, The Tyranny, 1079). Takvo što, dakako, nije nemoguće!

Tiranin gubi bitku, ali rat još traje

Francuski povjesničar Georges Duby u monumentalnom je djelu La société aux XIe et XIIe siècles dans la région mâconnaise (Društvo regije Mâconnais u 11. i 12. stoljeću) uspio proučiti i interpretirati nevjerojatnu količinu izvora 11. i 12. stoljeća iz francuske regije Mâconnais – dakle regije zemlje koja se smatra kolijevkom feudalizma i u periodu koji je srednjovjekovni u svakom smislu kronološke definicije – bez da je koristio feudalnog ‘tiranina’. Umjesto toga nastojao se odmaknuti od konceptualnih predrasuda feudalizma i pristupiti izvorima na drugačiji način. Njegova knjiga svjedoči kako je nužan preduvjet razumijevanja načina funkcioniranja srednjovjekovnog društva istraživanje složenih i zamršenih izvora, odnosa i zapleta života i prošlosti. Razrade definicija i formula osmišljenih da minimiziraju, pojednostave i, u krajnjoj analizi, zamagljuju te složenosti samo odmažu povjesničarima! Duby u konačnici zaključuje:

Između magnata ili vitezova, čast je bila jednostavno jamstvo, dogovor da se ne naudi; između malog plemića i moćnog, to je prava predanost, dogovor o služenju. Vazalstvo i feud, običajne prakse nastale u privatnoj uporabi, organizirale su odnose koje je nejednaka podjela bogatstva i moći već odredila; nisu stvorili nikakve dodatne. U regiji Mâconnais 11. stoljeća nije bilo piramide vazala, nije bilo feudalnog sustava! … U kasnom 12. i ranom 13. stoljeću regija se transformira, a francuski kralj, koji je dugo bio odsutan iz tog područja, ponovno se pojavio. Ekonomski pritisci i kraljevska politika doveli su do širenja veza ovisnosti i značajnog smanjenja alodijalnih posjeda; usporedno s time, usluge su mogle postati jasnije definirane i teže (Brown, The Tyranny, 1083).

Sic semper tyrannis!

Brown je svoj tekst sada već davne 1974. godine zaključila konstatacijom kako pojmovi feudalizam i feudalno neće nestati jer su duboko ukorijenjeni u našu struku i kolektivno javno shvaćanje srednjovjekovlja. Ipak, istaknula je da se moramo početi odmicati od takvih simplifikacija i prezentirati složeniju sliku koja je bliža ondašnjem stanju:

Pozornost se mora obratiti na različite društvene i političke odnose u koje su ljudska bića bila uključena, na ceremonije kroz koje su ti odnosi bili fiksirani i manifestirani, te na različite vrste veza koje su bile stvarane putem naizgled sličnih ceremonija: veze obveze, vjernost i potpora između suverena i njihovih podanika, stvorene i potvrđene prisegama, obećanjima i uslugama … veze lojalnosti, solidarnosti i uzajamne pomoći – među ljudima sličnih i različitih društvenih klasa, formalizirane na razne načine… veze ovisnosti iskovane između pojedinaca ili naslijeđene iz prošlosti, ponekad uključujući prijateljstvo, ponekad služenje, ponekad zaštitu, pojačane gestama i zakletvama, što je rezultiralo dobrobitima – materijalnim, novčanim, teritorijalnim, društvenim – za jednu ili obje strane… Moraju se razmotriti pisana i nepisana pravila koja uređuju te veze i odnose, kao i načini na koje su, tj. razine do kojih su, ova načela bila (ili nisu bila) sistematizirana i primjenjivana.

Dakle, potrebno je proučavati kako se stvaraju, razvijaju, mijenjaju i u kakvoj su interakciji različiti elementi, a pritom se jednaka pažnja treba davati regijama gdje je vlast kraljeva i vladara bila jaka, kao i regijama gdje je bila slaba ili je uopće nije bilo. Tek tako se neće događati da pojedine regije smatramo tipičnim ili atipičnim, razvijenima ili nerazvijenima, već ćemo ih promatrati kao primjer različitih načina na koje su ljudska bića reagirala na slične i različite okolnosti. Ne postoje zaostale ili manje razvijene regije – bilo istovremeno, bilo tijekom dugog trajanja srednjovjekovne epohe – već postoje regije sa svojim specifičnim načinim funkcioniranja ovisno o vremenskom, prostornom i historijskom kontekstu. Srednji vijek, ondašnje društvo, uređenje, vlast, odnose itd. ne možemo shvatiti samo temeljem guranja u kalup feudalizma kao nekakvog ‘idealnog tipa’ sustava europskog srednjovjekovlja.

Brown svoje razlaganje zaključuje riječima koje su, čini mi se, jednako relevantne danas kao i prije 50 godina: nezadovoljstvo povjesničara pojmom ‘feudalizam’ (i sl.) potpuno je razumljiv; ono što nije razumljivo je zašto ga se nije odbacilo i okrenulo stranicu nekim drugim opcijama.

Preporuke za čitanje:

Brown, Elizabeth A. R. „The Tyranny of a Construct: Feudalism and Historians of Medieval Europe.“ The American Historical Review 79/4 (1974): 1063 – 1088.

Reynolds, Susan. Fiefs and Vassals: The Medieval Evidence Reinterpreted. Oxford: Clarendon Press, 2001.

„Feudalism Didn’t Exist: The Social & Political World of Medieval Europe,“ Reddit.com (r/AskHistorian javna rasprava o kritici i obrani feudalizma).

Bilješke:

[1] Marc Bloch: „A subject peasantry; widespread use of the service tenement (i.e. the fief) instead of a salary, which was out of the question; the supremacy of a class of specialized warriors; ties of obedience and protection which bind man to man and, within the warrior class, assume the distinctive form called vassalage; fragmentation of authority-leading inevitably to disorder; and, in the midst of all this, the survival of other forms of association, family and State, of which the latter, during the second feudal age, was to acquire renewed strength.“

[2] François Louis Ganshof: „.A body of institutions creating and regulating the obligations of obedience and service-mainly military service-on the part of a free man (the vassal) towards another free man (the lord), and the obligations of protection and maintenance on the part of the lord with regard to his vassal. The obligation of maintenance had usually as one of its effects the grant by the lord to his vassal of a unit of real property known as a fief.“

[3] François Louis Ganshof: „There was nothing in the relationships of feudalism . . . which required that a vassal receiving investiture of a fief should necessarily have the profits of jurisdiction within it, nor even that he should exercise such jurisdiction.“

[4] Joseph R. Strayer: „…only when rights of government (not mere political influence) are attached to lordship and fiefs that we can speak of fully developed feudalism in Western Europe.“