Salah al-Din Yusuf ibn Ayyub ili, pojednostavljeno, Saladin do današnjeg dana ostaje najpoznatijim muslimanskim vladarom iz razdoblja križarskih ratova. Percepcija njegovog lika i djelovanja pritom je najčešće i izuzetno pozitivna; kao primjer najprošireniji u suvremenoj popularnoj kulturi možemo navesti njegov prikaz u Kraljevstvu nebeskom Ridleya Scotta, u kojem je njegova plemenita smirenost suprotstavljena križarskom barbarstvu utjelovljenom u liku Reynalda od Châtillona. No, dok bi se takav prikaz relativno jednostavno mogao objasniti nekim modernim tendencijama i odnosom prema (srednjovjekovnom) kršćanstvu, mnogo je fascinantnija činjenica da je zapravo riječ tek o posljednjoj manifestaciji u nizu jednog fenomena dugog trajanja, čije početke pronalazimo već u razdoblju samih križarskih pohoda.
Naime, iako je upravo Saladin onodobnoj kršćanskoj zajednici nanio jedan od najtežih stvarnih i emocionalnih udaraca, preotevši 1187. godine Jeruzalem iz kršćanskih ruku, već generaciju poslije među samim je kršćanima slavljen kao izuzetno plemenit, velikodušan i sposoban vladar. Iako valja imati na umu kako je riječ ponajprije o književnom konstruktu (no ipak utemeljenom na stvarnoj povijesnoj osobi), ovakav slučaj kulturnog transfera – tijekom kojega je došlo i do pokušaja ne samo europeizacije, već i kristijanizacije egipatskog sultana – zahtijeva više pažnje. Kakvi su razvojni putevi doveli do tog rezultata? I zašto upravo Saladin?
U očima suvremenika
Zahvaljujući mogućnosti kretanja u najvišim krugovima Outremera, kao i poznavanju arapskog jezika, najpouzdaniji Saladinu suvremeni kršćanski autor bio je nadbiskup William od Tira, kancelar Jeruzalemskog Kraljevstva u 12. stoljeću i kroničar onovremenih zbivanja u svom djelu Historia rerum in partibus gestarum. I dok činjenica da su arapski izvori oblikovani u maniri panegirika ne iznenađuje, puno je neobičniji način na koji muslimanskog vođu percipira kršćanski autor.
Naime, iako ističe i njegovu bezobzirnu ambiciju (koja je dovela do toga da bude ubojica svog prethodnika), William od Tira na više mjesta Saladina opisuje s mješavinom divljenja i strahopoštovanja. Taj potentissimus princeps tako je „čovjek oštra uma, vojno aktivan i darežljiv preko svake mjere“ te se stoga kršćanski mu protivnici slažu kako „treba uložiti svaki trud da bi se suprotstavilo tom veličanstvenom čovjeku, koji se jureći od pobjede do pobjede uspinje prema vrhu“. Štoviše, iako piše prije Bitke kod Hattina i pada Jeruzalema, autor već tada upozorava na veliku vjerojatnost kraha križarske moći pred očekivanim Saladinovim naletom. U sličnom duhu piše i Williamov manje kvalitetan nastavljač Ernoul, koji je kao štitonoša Baliana od Ibelina doživio ostvarenje tog predviđanja.
Dvije su povijesne epizode u kojima spomenute Saladinove kvalitete ponajviše dolaze do izražaja. Prva od njih vezana je za opsadu važne križarske utvrde Kerak 1183. godine; naime, spoznavši da su se u jednom od tornjeva upravo odvijale svadbene svečanosti kraljeve polusestre Izabele Jeruzalemske, Saladin obustavlja njegovo gađanje projektilima iz katapulta, zauzvrat bivajući počašćen obrokom sa svadbenog stola. Puno poznatiji slučaj vezan pak je uz već spomenuti pad Jeruzalema, nakon kojega je – za razliku od križarskih osvajača grada 1099. godine – sultan omogućio siguran prolaz (ar. aman) kršćanskom stanovništvu osvojenog grada, otpisavši otkupni dug za čak 20 000 najsiromašnijih građana koji ga nisu mogli platiti. Razlozima ove odluke, donesene usprkos želji podređenih za osvetom, vratit ćemo se pri kraju teksta.
Saladin u zapadnoeuropskoj misli
Zbog važnosti Jeruzalema u europskoj kršćanskoj svijesti, prva reakcija na pad svetog grada i njegovog uzročnika bila je izuzetno negativna – smatrajući ga Božjom kaznom, europski autori Saladina uspoređuju s kurvom babilonskom, nabreklom od popijene krvi svetaca, ili pak s jednom od sedam glava apokaliptične Zvijeri, čemu su doprinijeli i navodi o ritualnom oskvrnuću Pravoga križa nakon njegovog preotimanja iz križarskih ruku kod Hattina. Saladinovoj omraženosti među pukom zasigurno nije odmoglo ni uvođenje posebnog poreza nazvanog po njemu u Engleskoj i Francuskoj, a prikupljanog u svrhu financiranja novoga križarskog pohoda.
No, već generaciju kasnije došlo je do potpunog obrata – negativne karakteristike gotovo su nestale iz narativa, a započeo je dugotrajan proces pretvaranja Saladina u ‘europskog viteza’ u nizu legendi i književnih romanci.
Pored djela nepoznatih autora, poput Estoires dʼOutremer et de la nais-sance Salehadin ili poeme Ordène de Chevalerie, takvoj preobrazbi među višim su društvenim krugovima pridonijela i dvojica poznatih autora. Naime, premda ga je u svojoj Božanskoj komediji kao ne-kršćanina smjestio u Pakao, Dante Alighieri Saladina ipak ‘susreće’ u njegovom Prvom krugu, gdje se nalazi u društvu antičkih velikana i poganskih pravednika poput Platona i Sokrata, ali i dvojice muslimanskih učenjaka, Avicenne i Averroesa. U pozitivnom duhu u svom ga je Decameronu spomenuo i Giovanni Boccaccio, opisavši njegov hvalevrijedan uspon od skromnih početaka do velikog pobjednika, odnosno prikazavši ga prvakom viteštva i religijske tolerancije.
Europeizirani vitez
Iako pojedina djela odskaču pojedinačnim idejama, poput tvrdnje da po majčinoj liniji Saladin zapravo potječe iz francuske plemenitaške obitelji Pontieu, većina ih dijeli nekoliko sličnih motiva.
U prvom redu riječ je o Saladinovoj navodnoj velikoj želji da postane vitezom, manifestiranoj u njegovim molbama zarobljenim kršćanskim plemićima da ga poduče pravilima i načinima viteškog ophođenja. Dapače, u većini priča do toga i dolazi te Saladin naposljetku čak i polaže vitešku zakletvu, izostavljajući iz nje – naravno – dio o obvezi obrane Crkve i njenih prava. Sama poduka moguća pak je zbog Saladinovog, također izmišljenog, iznimnog poznavanja latinskog jezika. Osim na taj duhovni, Saladin se onovremenoj Europi približava i na neposredniji fizički način – literatura, naime, obiluje izmišljenim slučajevima njegovog putovanja talijanskim i drugim krajevima u prerušenosti u trgovca s Cipra ili druge likove, pri čemu na sve koje susreće ostavlja iznimno pozitivan dojam.
Korak dalje odlaze oni autori koji Saladina – unatoč kronološkom nepodudaranju – predstavljaju kao ljubavnika Eleonore Akvitanske, u njenim ga mislima kontrastirajući njenom dosadnom suprugu, kralju Luju VII., „nevrijednom trule jabuke“. Konačno, kako bi ga u potpunosti prisvojili, pojedini pisci naposljetku tvrde i da je Saladin na samrtnoj postelji, skrivajući taj čin od okupljenih muslimana, vodom iz pruženog vrča izvršio i čin ‘samo-krštenja’.
Da su takve priče i pozitivna slika o muslimanskom predvodniku što su ju generirale imale utjecaja i među širom populacijom svjedoče i dvije zanimljive pojave. Prva od njih održavanje je crkvenih propovijedi u kojima se Saladinova velikodušnost, posvjedočena time što je na samrti posjedovao još samo komad platna u kojem je potom pokopan, ističe kao uzor kršćanskim vjernicima. U sličnom duhu i Walther von der Vogelweide kritizira škrtost njemačkog cara, pozivajući se na Saladinovu tvrdnju da „ruke vladara trebaju imati rupe“. Drugi dokaz divljenja i usađivanja sultanove ličnosti u europski kontekst davanje je imena Saladin kršćanskoj djeci diljem Francuske, talijanskog prostora i Engleske.
U razdoblju tzv. prosvjetiteljstva i kasnije
Tijekom 18. stoljeća klasične srednjovjekovne motive smjenjuje ideal Saladinove vjerske tolerancije. Kao povod tome iskorištena je navodna epizoda s kraja njegovog života, u kojoj k samrtnoj postelji poziva predstavnike triju monoteističkih religija, navodeći ih na raspravu o tome koja je od njih najbliža istini. I dok su kršćanski autori u ranijim razdobljima indirektno upućivali na zaključak kako se sultan prešutno priklonio kršćanstvu, prosvjetiteljski pisci, poput Gottholda Ephraima Lessinga u drami Nathan der Weise, naglasak stavljaju na sam proces raspravljanja, odnosno Saladinovu otvorenost uma.
Novi uspon spomenuti srednjovjekovni motivi nalaze u literaturi 19. stoljeća; primjerice, Walter Scott u svom romanu The Talisman tako sultana Saladina uspoređuje s engleskim kraljem Rikardom Lavljeg Srca, navodeći kako je kršćanski monarh pokazao svu brutalnost istočnjačkog tiranina, dok je Saladin bio plemenit poput europskog vladara. Uz to, Saladin, „fontana velikodušnosti“, u maniri europske kolonijalističke superiornosti, prikazan je kao „iskren i srca na mjestu, u kolikoj je već mjeri zaslijepljenog nevjernika moguće nazvati takvim“, dok sam kralj Rikard navodi kako „nikad nisam sreo viteza ispunjenijeg plemenitošću, u čiju se dobru vjeru možemo pouzdati s tolikim povjerenjem“. Vrijedi napomenuti kako je Scottove romane volio čitati i njemački car Vilim II., čija je fascinacija Saladinom dobro poznata.
Konačno, unatoč pojedinim kritičkim glasovima, pozitivan tretman sultana Saladina nastavljen je i u orijentalističkoj literaturi 20. stoljeća, odrazivši se naposljetku i na spomenut filmski spektakl Ridleya Scotta iz 2005. godine. Ironično, zahvaljujući prijevodima s europskih jezika od 19. stoljeća nadalje takvu su sliku o Saladinu, pretvorivši ga u simboličnog ujedinitelja i predvodnika u borbi protiv kolonijalnih sila, naposljetku od Europljana preuzeli i sami Arapi.
Zašto baš Saladin?
Na kraju ovog teksta nužno je ponuditi odgovor na to pitanje. Iako slijede kompleksnija tumačenja, na početku je bitno naglasiti mogućnost da je takvu percepciju sultana uzrokovala činjenica što on jednostavno – barem u određenoj mjeri – jest bio plemenita duha i ophođenja prema neprijateljima i podanicima. No, iako bi to moglo igrati ulogu u arapskim izvorima i ostaviti nekog traga i na kršćanske autore (posebice one suvremene, poput Williama od Tira), to ipak ne objašnjava razmjere idealizacije u kršćanskom kontekstu. Odgovor stoga treba potražiti drugdje.
U prvom redu on leži upravo u onoj činjenici koja takvu Saladinovu reputaciju čini toliko neobičnom – u njegovoj ulozi u preotimanju Jeruzalema iz kršćanskih ruku. Naime, prema mišljenju većeg broja povjesničara, kršćanski su autori prenaglašavanjem Saladinovih vrlina stvorili svojevrsni obrambeni mehanizam – križarsku vojsku mogao je poraziti samo netko dostojan pijedestala. Pored toga, valja objasniti i tumačenje Saladinovih postupaka kao viteških. Iako u tome možemo vidjeti i samo interpretaciju ponašanja „drugoga“ putem gledatelju poznatih termina, valja na umu imati i kako je onovremeni islamski svijet ratnicima na konjima također pripisivao određene vrline i pravila ratnog i mirnodobnog ponašanja, približivši se time tadašnjem kršćanskom viteškom idealu.
No, konačno, znatan dio objašnjenja leži i u spomenutom postupanju prema stanovništvu pokorenog Jeruzalema, kao vjerojatno najvažnijem početnom poticaju stvaranju idealističke slike o Saladinu. S tim na umu važno je naglasiti neke tadašnjim kršćanima vjerojatno nepoznate ili manje shvatljive činjenice. Na Saladinovu je odluku, naime, zasigurno utjecala i prijetnja kršćanske strane da će, u slučaju napada na stanovništvo, pobiti muslimanske zarobljenike u gradu i razoriti Kupolu na Stijeni. Uz to, kao sposoban vođa, Saladin je znao kada primijeniti, a kada ne primijeniti brutalnu silu. Stvarajući oštar kontrast sa zbivanjima iz 1099. godine, u jeruzalemskom je slučaju stoga očigledno donio najbolju moguću odluku.
Preporuke za čitanje:
Donvito, Filippo. „Hangman or Gentleman? Saladin’s Christian Hostages and Prisoners“. Medieval Warfare 4/1 (2014): 39-43.
Phillips, Jonathan. The Life and Legend of the Sultan Saladin. New Haven-London: Yale University Press, 2019. (posebno poglavlje „Saladin’s Reputation in the West“)
