U diskursu ljubitelja, pa često i dobrih poznavatelja povijesti, često je prisutno stajalište kako u prošlosti nije postojalo djetinjstvo. U najmanju ruku ne u današnjem kontekstu posebnog životnog razdoblja koje se u bitnome razlikuje od svakodnevice odraslih. Suprotno tome, recentnija istraživanja u koje spada i ono Tee Klarić Jerečić objavljeno u časopisu Anali za povijest odgoja 2022. godine, bave se upravo načinima i oblicima dječje igre u srednjem vijeku navodeći primjere iz izvora i arheoloških nalaza, čime se nedvojbeno dokazuje da je igra nerazdvojivo povezana s djetinjstvom u svim povijesnim razdobljima.
Što je igra?
Prilikom istraživanja koje u svom središtu ima igru, najprije je potrebno definirati pojam. S gledišta različitih disciplina, matematike, ekonomije, antropologije, psihologije, sociologije, računalnih znanosti, književnosti i drugih, igre se lako identificiraju, ali ih je teško konkretno definirati. Dodatni element koji svakako valja uzeti u obzir kada govorimo o srednjovjekovnom kontekstu, je bitno drugačija percepcija danas općeprihvaćenog pojma ‘slobodno vrijeme’. S obzirom da za srednjovjekovnog čovjeka radno vrijeme najčešće nije strogo definirano, barem ne u današnjem smislu, termin slobodno vrijeme uglavnom ne postoji. Ljudi se odaju ugodnim ili neugodnim aktivnostima prema potrebi, trenutnom nagnuću ili vanjskoj prisili. U tom smislu igra je dizajnirano iskustvo koje ima prepoznatljiva pravila koja prihvaćaju i slijede svi sudionici. Važna odlika igre je sposobnost apstraktnog mišljenja kao i distinkcija u odnosu na realan život te, razumljivo, radost koja se javlja uslijed igranja.
Što je djetinjstvo?
Najočitiji krivac za stajalište da djetinjstvo kao pojam nije postojalo u srednjem vijeku (Philipp Aries, Centuries of Childhood) jesu slikovni prikazi iz tog razdoblja, na kojima su djeca uglavnom prikazivana kao mali odrasli. Ovdje moramo uzeti u obzir da je najveći dio sačuvanih djela uglavnom crkvene provenijencije, koja je gotovo isključivo pokrivala kulturnu djelatnost na svim poljima. Suprotno tome, crkveno kanonsko pravo upravo definira djetinjstvo, i to razlikujući tri njegove međusobno bitno različite faze. Prva faza infantia od rođenja do sedme godine, druga pueritia te treća adolescentia.
Sedma godina općenito je smatrana velikom prekretnicom kada djeca mogu
razlikovati dobro od zla te se od njih očekuje preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, što u vremenu početka obaveznog školovanja možemo pratiti i u zakonodavstvu suvremene Hrvatske. Početak adolescencije razlikovao se ovisno o spolu, dječaci su ulazili u tu fazu (koja se smatrala punoljetnošću) s 14, a djevojčice već s 12 godina. Dječje odgovornosti u kućnim gospodarstvima su eksponencijalno rasle od početka pueritie do adolescentie, te su do četrnaeste godine pripadnici obaju spolova radili posao odraslih muškaraca i žena.
U isto vrijeme to ne znači da su postajali gospodari vlastite sudbine, budući da je o tome odlučivao uglavnom otac, koji je dijete mogao udati/oženiti ili pak poslati na naukovanje u drugu obitelj. Sukladno ranije rečenom, u klerikalnoj retorici igra je najkarakterističnija odlika dječjeg ponašanja. Djeca su na slikama gotovo uvijek prikazivana s igračkama a hagiografije (životopisi svetaca) opisuju dječje igre i nepodopštine (doduše kao kontra primjer uzornom ponašanju svetaca, čak i popularnog zaštitnika djece sv. Nikole). Uz sve dosad rečeno, kada govorimo o srednjem vijeku uvijek moramo imati na umu da su iskustva ljudi, pa tako i djece određivala njihova društvena klasa, financijska sredstva i spol.
Igrali su se i odrasli
Igre su bile jedan od najpopularnijih oblika zabave u srednjem vijeku. Ljudi svih dobi i društvenih slojeva igrali su razne vrste igara. Igre su bile smatrane društveno zadovoljavajućim oblikom zabave koji je mentalno poticajan, izazovan i opuštajući. Distinkcija igra – život nije bila tako jasna kao danas, te se igranje nije nužno vezalo uz djetinjstvo, premda je bilo, kao što je ranije rečeno, prepoznatljivo obilježje upravo djece. Igranje igara u odrasloj dobi, premda vrlo popularno, često je bilo predmetom žestokih kritika, o čemu će nešto više riječi biti kasnije. Postojali su i određeni periodi u godini kada se cjelokupno srednjovjekovno društvo nemilice i bezbrižno moglo posvetiti igri i lakrdiji, kao što je bio pokladni utorak, dan sv. Nikole, Uskrs te prigodno i drugi dani, što je ovisilo o lokalnoj sredini i običajima.
Najpopularnije igre u srednjem vijeku
Jedna od najpopularnijih igara srednjeg vijeka bio je šah. Igrali su ga ljudi svih dobi, međutim ta igra predstavljala je mnogo više od puke zabave. Uz to što potiče razvoj intelekta, same figure i ploča govore o socijalnom statusu vlasnika (Karlo Veliki dao je izraditi skupocjene figure od slonovače, nasuprot kojih se nalaze arheološki nalazi grubih rezbarija u drvu kojim su igrali obični građani) a nazivi figura idealiziranju zapadne kulturne identitete nasuprot originalnim orijentalnim. Tako je primjerice šah postao kralj, muški friz kraljica, slon iz indijske verzije u engleskom jeziku je bishop (biskup) a u hrvatskom lovac itd. Uz šah postojao je i niz drugih igara na ploči, kao što je primjerice i danas popularan mlin.
Vrste igara bili su brojni, i danas popularni, sportovi kao što su tenis, hrvanje, mačevanje, jahanje, lov, streličarstvo, dizanje utega, hrvanje, plivanje i ne manje važan ples. Njih je osobito prakticirala aristokratska mladež, budući da su se na taj način pripremali za svoju ulogu ratnika i gospodara.
Djeca su se igrala i igračkama, među kojima se kao najčešće ističu drveni konj na štapu za jahanja i vjetrenjača, zatim su tu lutke, lopte, zvečke, zvrkovi, drveno oružje (mačevi) itd. Količina pronađenih srednjovjekovnih igračaka, uz organiziranu proizvodnju, prodaju i trgovinu, dokazuje da su igračke u tom razdoblju bile prepoznata potreba djece ili njihova želja te da su odrasli bili spremni uložiti vrijeme, energiju i novac da bi te želje i potrebe zadovoljili.
Može li se u igri izgubiti glava?
Svakako valja napomenuti da igra u srednjem vijeku nije uvijek bila percipirana kao nevin i bezopasan oblik zabave, za što je postojao čitav niz objektivnih razloga. Djeca su se često igrala oponašajući aktivnosti odraslih, što je u mnogim slučajevima završavalo ozljedama pa čak i smrću, o čemu svjedoče sudski zapisi. Općenito su bile popularne brojne igre od kojih bi današnjim roditeljima pao mrak na oči. Primjerice, izvor svjedoči o igri u kojoj je kokoš je bila zakopana u zemlju i virila joj je samo glava, a dječaci su pucali u nju iz daljine, uz gubitak novca svaki put kad promaše. Zbog toga su srednjovjekovni učitelji uglavnom smatrali da igra mora biti zabranjena u aktivnostima obrazovanja, ili pak strogo regulirana i ograničena na kratko vrijeme (oko pola sata), a naučnici su s majstorima potpisivali ugovore u kojima jamče da će se kloniti igranja, jednako kao pijančevanja ili besposličarenja.
Unatoč tome, kao i brojnim dokumentima koji svjedoče o izričitim crkvenim zabranama igranja, strast za igrom ništa nije uspjelo utažiti. Kler je osobito negodovao što je prepuštanje igrama često djecu, ali i odrasle, odvlačilo od sudjelovanja u obredima, napose do propuštanja svete mise. Osobito se prijekim okom gledalo na igre kockicama, budući da su one često uključivale element klađenja što je rezultiralo varanjem, psovanjem, gubitkom novca ili fizičkim nasiljem.
Igrifikacija srednjovjekovnih igara
Uspoređujemo li pristup, dostupnost i konzumaciju igara u srednjem vijeku i danas, možemo uočiti brojne sličnosti ali i razlike. Svakako je indikativno primijetiti da teza o nasilju u igrama koja je u suvremenom svijetu dostigla vrhunac nikako ne stoji, uzmemo li u obzir činjenicu da su srednjovjekovne igre u brojnim slučajevima doslovno završavale smrću. S druge strane, uočljiva je razlika između vremena provedenog u igri vani naspram onoga provedenoj u zatvorenom prostoru. U nekim stvarima nam tobožnji mračni srednji vijek može biti i uzor.
Još jedan element kojega se ovaj rad dotiče je popularizacije srednjovjekovnog života u računalnim igrama (najpopularnije Assassin’s Creed i Medieval) te brojnim filmskim i serijskim ekranizacijama. Iako je nepobitno da je u programiranje i dizajniranje navedenih izdanja uložen velik trud i značajna financijska sredstva, znanstvena zajednica se sa skepsom pita koliko oni odgovaraju srednjovjekovnoj stvarnosti. Pritom problem nije toliko u pogrešno navedenim činjenicama, koliko u nerazumijevanju povijesne perspektive. S druge strane gledano, upravo bi nastava povijesti trebala biti ta koja će pripremiti učenike na konzumiranje povijesnih sadržaja imajući na umu kontekst vremena o kojem je riječ.
Spoznaja o velikoj popularnosti kompjuterskih igara povijesne tematike mogla bi se iskoristiti u praktične svrhe, međutim u tom slučaju potrebno ih je obogatiti implicitnim odgojnim karakteristikama kao što su socijalizacija i razvoj emocionalne inteligencije. Igrifikacija kao metodološki pojam u teoriji suvremene nastave najčešće se smatra novotarijom (zbog čega mu mnogi pristupaju sa skepsom), međutim gledano u kontekstu ovog rada igra je oduvijek služila, između ostalog, i za učenje. Još više je zapanjujuća spoznaja da čovječanstvo oduvijek igra iste ili slične igre. To nas može navesti na pitanje, koliko smo se izdigli nad naše pretke koje smatramo primitivnijima?
Preporuka za čitanje:
Tea Klarić Jerčić, Dječje igre u srednjem vijeku, Anali za povijest odgoja, Vol. 20 (2022.), str. 7–54
