Klasična ‘romantična’ priča o sukobu znanosti i religije
Razmišljanje o razvoju medicine i znanja o ljudskom tijelu tijekom prošlih vremena neizbježno dovodi i do srednjeg vijeka. U tom se trenutku pred očima pojedinca jamačno kreću izmjenjivati slike liječnika koji u želji da uporabom najbolje metode unaprijede znanstvene spoznaje svladavaju strah od okrutnih crkvenih vlasti i njihovih prohibitivnih odredbi te u dubokom podrumu o čiji se svod odbija svaki zvuk u tajnosti seciraju trupla ukradena s obližnjeg groblja pod svjetlom mjesečine. Takvi motivi dio su popularne kulture, poput uistinu odličnog romana Iscjelitelj iz pera Noaha Gordona, ali ponekad i historiografije.
Historiografski dio priče svoje korijene vjerojatno vuče iz kasnoga 19. stoljeća, kada je Andrew Dickson White, američki povjesničar i sveučilišni profesor, objavio svoje utjecajno djelo A History of the Warfare of Science with Theology in the Christendom. Na njegovim stranicama, naime, White navodi kako je 1299. godine bulom pape Bonifacija VIII. – temeljenom na nauku o svetosti tijela kao „hrama duše“ i tjelesnom uskrsnuću nakon Posljednjeg suda – seciranje zabranjeno pod prijetnjom ekskomunikacije i fizičkog progona.
Također, u taj je narativ uklopljena i navodna zabrana provođenja operacija zbog crkvene zabrane prolijevanja krvi, inače usko vezane uz načine pogubljivanja osuđenika. Uslijed toga službena medicina biva ostavljena u rukama crkvenih „učenjaka“ koji robuju antičkim knjigama udaljenima od realnosti, dok stvarne pomake čine gore opisani junaci. U suvremenijoj verziji priče umjesto na liječnike naglasak je pritom stavljen na umjetnike, poput Leonarda da Vincija, koji su prisiljeni izmisliti tajne načine zapisivanja informacija kako bi ih zaštitili od inkvizicijske ili kakve druge istrage.
No, u kolikoj se mjeri takva rekonstrukcija povijesnih zbivanja poklapa sa spoznajama temeljenima na dosezima suvremenih istraživanja i analizi povijesnih izvora?
Kršćanstvo unosi promjenu u antički svijet
Iako je i tada bilo određenih razdobalja tijekom kojih je u pojedinim regijama (poput Aleksandrije na prijelazu iz 4. u 3. st. pr. Kr.) došlo do značajnih istraživanja i otkrića, antičko je doba obilježila naglašena odbojnost prema ljudskim posmrtnim ostatcima – budući da su smatrani ritualno nečistima, rukovanje njima svedeno je na nužni minimum. Istovremeno, uvjerenje kako njihovo izobličavanje smanjuje mogućnost nastavka življenja u Podzemlju onemogućavalo je i bilo kakvu vrstu zahvata koji bi narušili njihovu strukturu, uključujući stoga i seciranje.
Premda su onovremeni kršćani, vjerojatno pod kulturološkim utjecajima okoline, možda i dijelili odbojnost spram te prakse, vodeći se mislima sv. Augustina o tome kako nikakvo uljepšavanje tijela ili pokapanje s bogatstvom neće uvećati šanse pokojnikove duše za spasenjem, ipak su postupno pripremani i na promjenu. A takva je promjena nastupila upravo pod utjecajem Crkve. Naime, već su rani kršćani, okupljajući se u katakombama, grobnice istaknutih mučenika započeli pretvarati u svetišta, a njihove posmrtne ostatke častiti kao čudesne relikvije, otklanjajući time gore spomenutu odbojnost.
U razdoblju koje pak je uslijedilo, upravo su crkveni autori i „osoblje“, vodeći se ipak ponajprije duhovim ciljevima, podržavali razne vrste akcija koje su nužno dovodile do otvaranja ljudskih tjelesa. Tako su, primjerice, vršeni carski rezovi kako bi se pokrstili fetusi majki preminulih tijekom poroda, dok su tijela osoba umrlih na glasu svetosti otvarana zbog traganja za fizičkim dokazom. Dakako, do svojevrsnog je seciranja dolazilo i tijekom podjela svetačkih tjelesa usred procesa „stvaranja“ relikvija. Tome su se ubrzo pridružili i činovi sekularnije prirode, poput otvaranja trupala pripadnika visokog plemstva i kraljevskih kuća prije pokopa usred procesa balzamiranja i pokapanja pojedinih dijelova tijela na raznim lokacijama.
Seciranje kao dio javnoga studijskog programa
I dok je tijekom ranoga srednjeg vijeka medicinsko znanje svejedno bilo na preniskoj razini da bi do bitnijih pokušaja seciranja tijela uopće došlo, 13. je stoljeće u tom pogledu dovelo do velikih promjena. Naime, u tom razdoblju – na talijanskom prostoru konkretno od 1240. godine – dolazi do prvih javno zabilježenih autopsija i seciranja u režiji liječnika, a na zahtjev vlasti kako bi se otkrio uzrok smrti (npr. zbog sumnje na zarazu ili pak na ubojstvo trovanjem). Središtem usavršavanja prakse seciranja ubrzo postaje tada najznačajnije medicinsko sveučilište u Bologni. Usred rasta inspiracije zapisima Galena i njegovih kasnijih arapskih sljedbenika, seciranja tako postaju javno oglašavani događaji kojima su, barem jednom tijekom obrazovanja, studenti bili dužni prisustvovati.
Zahvaljujući takvom razvoju, nastaju i prvi tada suvremeni anatomski priručnici temeljeni na spoznajama dobivenima seciranjem (npr. Anathomia Mondina de Luzzija). Valja napomenuti kako je talijanski prostor postao središtem takvog razvoja zbog tamošnje raširenosti uvjerenja o gubitku „osobnosti“ trupla osobe u trenutku njene smrti, za razliku od suprotnih ideja uvrježenijih u sjevernijim dijelovima kontinenta, koje su stoga širenje seciranja u tim zemljama donekle usporile, no ne i zaustavile.
No, to sve ne odgovara na pitanja – odakle onda teza o tome da je Crkva tijekom srednjeg vijeka zabranjivala seciranje i oštro kažnjavala one koji bi se o tu odredbu oglušili? Je li pak, ako takve zabrane stvarno nije bilo, seciranje u srednjem vijeku onda bilo potpuno slobodna i ničim ograničena praksa?
Razlozi konfuzije
U prvom redu valja napomenuti da su i odredba protiv prolijevanja krvi i bula Bonifacija VIII. na koje se pozivao White doista postojale i bile poznate suvremenicima. Međutim, u oba je slučaja došlo do širenja njihovog pogrešnog shvaćanja, perpetuiranog potom do trenutka pisanja knjige spomenutoga devetnaestostoljetnog autora. O čemu se radilo?
Polovinom 12. stoljeća koncilskom odredbom Ecclesia abhorret a sanguine Crkva se doista jest izjasnila protiv prolijevanja ljudske krvi. Vjerojatan povod tome, osim same zabrane nehumanog čina koji implicira ranjavanje i ubojstvo, bio je i pokušaj zabrane visokom kleru da se bavi operacijama i sličnim činima teško spojivima s njihovom službom. No, pritom ni u jednom dijelu nisu izrijekom spomenuta niti zabranjena seciranja. Isto tako, bez obzira kakve implikacije ta odredba imala po ponašanje klera, svjetovnjaci su nastavili raditi i operacije i seciranja bez problema i crkvenih zapreka.
Zanimljiviji je primjer Bonifacijeve bule De sepulturis. Iako već tada uvelike shvaćana kao napad na praksu seciranja, primarna namjera ove bule bila je zabraniti tretiranje trupala dotada uvelike prošireno među križarima koji su se s Bliskog istoka vratili u Europu – naime, kako bi omogućili transport posmrtnih ostataka palih drugova i njihov pokop u rodnoj grudi, onodobni su ratnici priskakali prokuhavanju njihovih trupala kako bi pospješili odvajanje mesa i drugoga mekog tkiva i dobili samo gole, očišćene kosti. Smatrajući takvu praksu barbarskom i groznom, Bonifacije VIII. stoga je ustvrdio da osobe što režu mrtva tijela, barbarski ih prokuhavajući kako bi se kosti odvojile od mesa i stoga mogle biti odnesene na pokop u rodnoj zemlji, samim tim činom bivaju ekskomunicirane.
Problem je ubrzo nastao odvajanjem prvog dijela rečenice od njenoga ostatka, što je i među medicinskim krugovima dovelo do opreznijeg pristupa seciranju i traženja posebnih crkvenih/papinskih dozvola za njegovu provedbu. No, to i dalje nije promijenilo činjenicu kako se radilo samo o mjeri preventivnog opreza dijela liječnika, potaknutog strahom od ekskomunikacije, a ne o rezultatu službenoga i aktivnoga crkvenog pritiska ili progona. Štoviše, dokumentacija o progonima zbog seciranja ili pak sami primjeri odbijanja izdavanja dozvole tamo gdje je tražena ostaju nepoznatima; osobe koje su se, među ostalim, bavile i seciranjem, a koje su osuđene na crkvenim sudovima, zapravo su kažnjene zbog teoloških, a ne medicinskih razloga. Umjesto toga, sačuvani su izvori koji svjedoče o regularnom služenju sprovodnih misa čak i za one pokojnike koji su javno secirani.
Zašto onda ipak povremeni sudski progoni?
Međutim, sve to ne znači da sudskih procesa vezanih uz seciranje nije bilo; jedan od primjera suđenje je četvorici bolonjskih studenata iz 1319. godine. Naime, unatoč dozvolama – ili izostanku negativnih reakcija – crkvenih vlasti, kao prepreka ostala je kulturološka osjetljivost okoline na postupanje s bliskim pokojnicima. Iako nije shvaćano kao svetogrđe, javno je seciranje (što je, dakako, onda uključivalo i izlaganje nagog tijela) impliciralo lišavanje pokojnika i njegove obitelji dostojanstva i časti; u prilog nije išla ni činjenica da su onovremena seciranja, za razliku od manje invazivnih obdukcija, podrazumijevala komadanje čitavog tijela. Želja za seciranjem tijela što prije nakon smrti dovela pak je i do širenja straha od završavanja živih ljudi „pod nožem“, odnosno vivisekcije.
Premda se posljedičnom nedostatku dostupnih trupala pokušalo doskočiti dopuštanjem seciranja tijela pogubljenih kriminalaca i stranaca preminulih bez obitelji u mjestu i bližoj okolici, eksplozija zanimanja za anatomska istraživanja – do koje zasigurno ne bi došlo da su ona vršena u tajnosti – ubrzo je stvorila još veću potražnju za ‘istraživačkim materijalom’. Kad pak niti usmjerenje na ubožnice/bolnice nije polučilo dovoljnom kvantitetom, započeli su napokon poznati prepadi na groblja, odnosno čak i na sprovodne povorke.
Sudski procesi do kojih je stoga dolazilo izazvani su ponajprije upravo takvim nepoštivanjem svetosti posljednjih počivališta, odnosno krađom trupala, što su s pravom zabranjivale i Crkva i svjetovne vlasti, a više je restrikcija na dostupnost posmrtnih ostataka, a samim time i praksu njihovog seciranja, naposljetku došlo od strane potonjih te je izazvano ponajprije općim svjetonazorskim, a tek potom manjim dijelom i religijskim motivima. Slična zbivanja nastavljena su i u kasnijim razdobljima, uključujući viktorijansko.
Preporuke za čitanje:
Park, Katharine. „Myth 5. That the Medieval Church Prohibited Human Dissection“. U Galileo Goes to Jail and Other Myths about Science and Religion, ur. Ronald L. Numbers, 43-49. Cambridge, Massachusetts i London: Harvard University Press, 2007.
Thadani, Krishan M. „The Myth of a Catholic Religious Objection to Autopsy“. The National Catholic Bioethics Quarterly 12/1 (2012): 37-42.
