Umjetnost, književnost, znanost

Pablo Picasso naslikao je 1931. godine "Ženu sa stiletom". To djelo jedna je od dvije Picassove reference na "Maratovu smrt" Jeana Louisa Davida. Ipak, osim referenci na "Maratovu smrt", povjesničari umjetnosti u ovom djelu prepoznaju i Picassovu privatnu priču.

Na varaždinskome groblju, tome neobičnom, ali svjetski čuvenome spomeniku baroknoga grada, svega dvije šljunčane uličice desno od odarnice, na nadgrobnoj ploči grobnice od očiju prolaznika djelomično sakrivena visokim i izduženim ošišanim zimzelenim tujama, na malom i niskom kamenom postolju – odmara djevojka, u kontemplativnoj mirnoći, spokoju. Takvom ju je oblikovao hrvatski kipar Antun Augustinčić, i na ovalnom postolju uz svoje prezime dodao joj i godinu postanka, 1938. Njezin brončani odljev prolaznike podsjeća na pokojnika Bogdana Svobodu i, s minućem vremena, kao nadgrobni spomenik, na ostale članove te znamenite varaždinske obitelji. 

Prvi hrvatski pedagoški časopis Napredak kritizirao je majke iz viši društvenih slojeva koje su navodno okupirane svojim izgledom, vrijeme provodile na društvenim događanjima umjesto da doje djecu. Tiskane brošure upozoravale su: "Tražiti da se dijete odgoji samo sisaljkom u jednom velikom gradu, to je kao izložiti ga sigurnoj smrti."

Najmonumentalniji, ali ujedno i turistički najatraktivniji javni spomenik grada Varaždina, jest Grgur Ninski Ivana Meštrovića, svjetski proslavljenoga velikana hrvatskoga kiparstva XX. stoljeća. Meštrovićev poklon gradu.

Dok u egzaktnim znanostima barem na elementarnoj razini stvari jesu ili nisu, eksperiment je uspio ili nije, u humanistici stvari nikada nisu crne ili bijele. Upravo je u tome najveća prednost humanistike. Ona jedina posjeduje napretek mogućnosti za podučavanje oblikovanja kritičkog mišljenja, odnosno, za raspoznavanje i vrednovanje nijansi. 

Kunsthistorisches Museum Wien nedavno je objavio razgovor kustosa Jaspera Sharpa s belgijskim umjetnikom Michaëlom Borremansom (1963.). U razgovoru kustos Sharp i Borremans prolaze kroz umjetničke klasike ili djela iz Borremansovog opusa. Dotiču se Brueghela, Van Eycka, Caravaggia te tema kao što su ravnopravnost žena u (povijesti) umjetnosti, odnos prema tradiciji te najviše Borremansovog pristupa umjetničkom stvaranju.

Sredinom 15. stoljeća počinju se pisati okultno-znanstveni priručnici kojima su se mamelučki, timuridski i osmanski vladari željeli prikazati kao sveci-filozofi-kraljevi. Kao i u renesansnoj Europi, njihovi autori bili su neki od najutjecajnijih mislilaca tadašnjeg vremena. Međutim, za razliku od europskih mislioca, islamski spisatelji ovakvih priručnika uspjeli su afirmirati magiju kao jednakovrijedni pandan znanosti i religiji.