Umjetnost, književnost, znanost

Gomile leševa, pijani i zaraženi luđaci koji grle trudnice te nečovječni roditelji koji izbacuju svou djecu na ulicu samo su neki od prizora koji se nalaze u brojnim književnim pa i likovnim djelima. Što je to jezik kuge, kako je zajedno sa samom bolešću utjecao na potragu za duhovnom zaštitom i kako je naposljetku došlo do restrikcija u prakticiranju te iste duhovne zaštite, aktualna je priča koju sam pokušala sažeti u idućih par redaka. 

Vrućica, slabost, glavobolja, otečeni jezik, žeđ, drhtavica, povraćanje, otečeni limfni čvorovi i krvavi kašalj samo su neki od učestalih simptoma koji su se javljali kod oboljelih od bubonske kuge. Epidemija bubonske kuge obično je zahvaćala stanovništvo u uvjetima gladi, siromaštva, prenapučenosti i loših higijenskih prilika, a kod 60% oboljelih bila je - smrtonosna. 

Kako promatrati epidemije u prošlosti? Odmah se pomišlja na izvore, one u knjigama, na kamenim spomenicima. Što ako to nije dovoljno? Tada je potrebno prionuti interdisciplinarnosti, suradnji među znanostima. Što ako to još uvijek nije dovoljno? U tom slučaju nastaju nagađanja, koja znaju završiti lošim pretpostavkama. Upravo o toj problematici progovaraju Lee Mordechai i Merle Eisenberg u zajedničkom članku Rejecting Catastrophe: the Case of the Justinianic Plague.

Psihodelična umjetnost u nas, danas uopće nije istražena. Udžbenik Silve Kalčić „Neizvjesnost umjetnosti“ iz 2005. doduše donosi poglavlje „Flower power“, no u njemu je reproduciran hippyevski znak „Peace“, Picassova „Golubica“ iz 1948., rad Hansa Haackea „Sloboda će sada naprosto biti sponzorirana…“ iz 1990. i znak tvrtke „Mercedes“ iz 1926. Autorica tek na kraju knjige, u poglavlju „Dizajn“ donosi plakat Miltona Glasera „Bob Dylan“ iz 1966. - što je neobično, jer je Glaser zapravo poznat po logu „I ♥️ NY“, a ne po psihodeličnim plakatima - tumačeći da je „halucinantni spektar kose“ na tom njegovu plakatu „tipičan za psihodeličnu umjetnost toga doba što je nažalost često završavalo eksperimentima s LCD (sic!) drogom“.

Kada su pred točno godinu dana svjetski mediji prenijeli vijest o novom grafitu kojeg je slavni ulični umjetnik Banksy izveo u Parizu, na kojem je prikazao crnu djevojčicu kako preslikava na zidu nacrtanu svastiku,...

Slikarstvo Trnskog u nas je i u svijetu gotovo sinonim za spektar prikaza žene. Većina njegovih slika zapravo su neumorna, opetovana traganja za svojom vazda izmičućom Laurom. No opus kojeg je Trnski izložio u Galeriji Kraluš, suprotan je svemu tome! Riječ je o radovima iz ciklusa „Zvuk boje“, u kojima nam se Trnski predstavlja kao virtuoz i mistik, zapravo avatar pejzaža, iako se tom temom - čije je ljepote upijao za školskih praznika provedenih kod djeda i bake u Podravini, dječačkih godina provedenih u Delnicama, te burnih slikarskih početaka u Budvi i po kamenim stazama kontinentalne Grčke – zapravo nikada prije nije ozbiljnije bavio.

Rigorozni rituali koju su uključivali svakodnevno vježbanje, dijete na bazi narači i sirovih mesnih sokova, 3-satno češljanje i pranje kose konjakom i jajima jedan su od ključeva za interpretaciju začuđujućeg portreta carice Sissi kojeg je Winterhalter izradio 1864. godine.