Umjetnost, književnost, znanost

Slikarstvo Trnskog u nas je i u svijetu gotovo sinonim za spektar prikaza žene. Većina njegovih slika zapravo su neumorna, opetovana traganja za svojom vazda izmičućom Laurom. No opus kojeg je Trnski izložio u Galeriji Kraluš, suprotan je svemu tome! Riječ je o radovima iz ciklusa „Zvuk boje“, u kojima nam se Trnski predstavlja kao virtuoz i mistik, zapravo avatar pejzaža, iako se tom temom - čije je ljepote upijao za školskih praznika provedenih kod djeda i bake u Podravini, dječačkih godina provedenih u Delnicama, te burnih slikarskih početaka u Budvi i po kamenim stazama kontinentalne Grčke – zapravo nikada prije nije ozbiljnije bavio.

Rigorozni rituali koju su uključivali svakodnevno vježbanje, dijete na bazi narači i sirovih mesnih sokova, 3-satno češljanje i pranje kose konjakom i jajima jedan su od ključeva za interpretaciju začuđujućeg portreta carice Sissi kojeg je Winterhalter izradio 1864. godine.

Vojni činovnik i pukovnik, ilirski književnik i pjesnik, prevoditelj, metričar i jezični čistunac Ivan pl. Trnski dio je svestrane kulturne elite 19. stoljeća. Dva mjeseca prije smrti, na velikoj proslavi njegova 90. rođendana  doživio je posebnu počast - sakupila se cijela tadašnja elita,  dočekan je od strane predsjednika tadašnje JAZU Tadije Smičiklasa, a svečani govor mu je održao predsjednik Društva hrvatskih književnika Ksaver Šandor Gjalski. 

„Mislim da je uspjeh da kad se sudariš s posvemašnjim porazom svojeg svijeta, svoje intime, svojih ideja, svoje slike u javnosti, svojeg nasljeđa, svojih svih dotadašnjih postignuća, kad ti se u jednom trenu učini da ti se negira pravo na gotovo cjelokupno emotivno, intelektualno i materijalno posjedovanje, kad ne postoji gotovo nitko kome bi se obratio za pomoć, kad je gotovo svaki pogled ujedno i pogled podozrenja i sumnje, kad i sam dovedeš sve i pod znak pitanja, kad su pale sve iluzije o sebi, o svome okruženju, o ljudima, o vjerovanjima i religijama, o zastavicama, o objektima svoje ljubavi i zaljubljenosti... i onda, kada se u tom trenu "osobnog i privatnog holokausta“...

Zašto u zbirkama muzeja diljem svijeta, pa tako i u njihovom, ima toliko malo djela koje su naslikale žene, pitanje je koje si postavljaju kustosi iz National Gallery u Londonu. Od 2300 umjetničkih djela koje se nalaze u posjedu National Gallery u Londonu, samo je 21 od njih naslikala žena. Kao što kažu, povijest ne možemo mijenjati. Ono što mogu učiniti jest da ukažu na društvene norme koje su uzrokovale gotovo nemjerljiv nesrazmjer u umjetnosti te da iskažu poštovanje ženama koje su unatoč društvenim normama i svim preprekama uspjele ući u kanonsku povijest umjetnost.

Pablo Picasso naslikao je 1931. godine "Ženu sa stiletom". To djelo jedna je od dvije Picassove reference na "Maratovu smrt" Jeana Louisa Davida. Ipak, osim referenci na "Maratovu smrt", povjesničari umjetnosti u ovom djelu prepoznaju i Picassovu privatnu priču.

Na varaždinskome groblju, tome neobičnom, ali svjetski čuvenome spomeniku baroknoga grada, svega dvije šljunčane uličice desno od odarnice, na nadgrobnoj ploči grobnice od očiju prolaznika djelomično sakrivena visokim i izduženim ošišanim zimzelenim tujama, na malom i niskom kamenom postolju – odmara djevojka, u kontemplativnoj mirnoći, spokoju. Takvom ju je oblikovao hrvatski kipar Antun Augustinčić, i na ovalnom postolju uz svoje prezime dodao joj i godinu postanka, 1938. Njezin brončani odljev prolaznike podsjeća na pokojnika Bogdana Svobodu i, s minućem vremena, kao nadgrobni spomenik, na ostale članove te znamenite varaždinske obitelji.