Umjetnost, književnost, znanost

Psihodelična umjetnost u nas, danas uopće nije istražena. Udžbenik Silve Kalčić „Neizvjesnost umjetnosti“ iz 2005. doduše donosi poglavlje „Flower power“, no u njemu je reproduciran hippyevski znak „Peace“, Picassova „Golubica“ iz 1948., rad Hansa Haackea „Sloboda će sada naprosto biti sponzorirana…“ iz 1990. i znak tvrtke „Mercedes“ iz 1926. Autorica tek na kraju knjige, u poglavlju „Dizajn“ donosi plakat Miltona Glasera „Bob Dylan“ iz 1966. - što je neobično, jer je Glaser zapravo poznat po logu „I ♥️ NY“, a ne po psihodeličnim plakatima - tumačeći da je „halucinantni spektar kose“ na tom njegovu plakatu „tipičan za psihodeličnu umjetnost toga doba što je nažalost često završavalo eksperimentima s LCD (sic!) drogom“.

Kada su pred točno godinu dana svjetski mediji prenijeli vijest o novom grafitu kojeg je slavni ulični umjetnik Banksy izveo u Parizu, na kojem je prikazao crnu djevojčicu kako preslikava na zidu nacrtanu svastiku,...

Slikarstvo Trnskog u nas je i u svijetu gotovo sinonim za spektar prikaza žene. Većina njegovih slika zapravo su neumorna, opetovana traganja za svojom vazda izmičućom Laurom. No opus kojeg je Trnski izložio u Galeriji Kraluš, suprotan je svemu tome! Riječ je o radovima iz ciklusa „Zvuk boje“, u kojima nam se Trnski predstavlja kao virtuoz i mistik, zapravo avatar pejzaža, iako se tom temom - čije je ljepote upijao za školskih praznika provedenih kod djeda i bake u Podravini, dječačkih godina provedenih u Delnicama, te burnih slikarskih početaka u Budvi i po kamenim stazama kontinentalne Grčke – zapravo nikada prije nije ozbiljnije bavio.

Rigorozni rituali koju su uključivali svakodnevno vježbanje, dijete na bazi narači i sirovih mesnih sokova, 3-satno češljanje i pranje kose konjakom i jajima jedan su od ključeva za interpretaciju začuđujućeg portreta carice Sissi kojeg je Winterhalter izradio 1864. godine.

Vojni činovnik i pukovnik, ilirski književnik i pjesnik, prevoditelj, metričar i jezični čistunac Ivan pl. Trnski dio je svestrane kulturne elite 19. stoljeća. Dva mjeseca prije smrti, na velikoj proslavi njegova 90. rođendana  doživio je posebnu počast - sakupila se cijela tadašnja elita,  dočekan je od strane predsjednika tadašnje JAZU Tadije Smičiklasa, a svečani govor mu je održao predsjednik Društva hrvatskih književnika Ksaver Šandor Gjalski. 

„Mislim da je uspjeh da kad se sudariš s posvemašnjim porazom svojeg svijeta, svoje intime, svojih ideja, svoje slike u javnosti, svojeg nasljeđa, svojih svih dotadašnjih postignuća, kad ti se u jednom trenu učini da ti se negira pravo na gotovo cjelokupno emotivno, intelektualno i materijalno posjedovanje, kad ne postoji gotovo nitko kome bi se obratio za pomoć, kad je gotovo svaki pogled ujedno i pogled podozrenja i sumnje, kad i sam dovedeš sve i pod znak pitanja, kad su pale sve iluzije o sebi, o svome okruženju, o ljudima, o vjerovanjima i religijama, o zastavicama, o objektima svoje ljubavi i zaljubljenosti... i onda, kada se u tom trenu "osobnog i privatnog holokausta“...

Zašto u zbirkama muzeja diljem svijeta, pa tako i u njihovom, ima toliko malo djela koje su naslikale žene, pitanje je koje si postavljaju kustosi iz National Gallery u Londonu. Od 2300 umjetničkih djela koje se nalaze u posjedu National Gallery u Londonu, samo je 21 od njih naslikala žena. Kao što kažu, povijest ne možemo mijenjati. Ono što mogu učiniti jest da ukažu na društvene norme koje su uzrokovale gotovo nemjerljiv nesrazmjer u umjetnosti te da iskažu poštovanje ženama koje su unatoč društvenim normama i svim preprekama uspjele ući u kanonsku povijest umjetnost.