CARMEN MISERABILE: Mongoli u srednjoj i srednjoistočnoj Europi

Provale Mongola, u latinskom svijetu poznatijih pod imenom Tatari, predstavljaju značajno poglavlje u povijesti srednje i srednjoistočne Europe. Mongoli su, provodeći svoju ekspanzionističku politiku kroz čitavo euroazijsko područje, stvorili rijetku i vrlo važnu predmodernu poveznicu Europe s Dalekim istokom. Nakon što su na zajedničkom zasjedanju 1235. kao novu metu odabrali Europu, mongolski su vođe u nepunom desetljeću zauzeli Povolšku Bugarsku, uzdrmali Rusiju, provalili u Poljsku, da bi na koncu poharali ugarske zemlje sve do jadranske obale. U narednim odlomcima osvrnut ćemo se na povijest Mongola, a zatim opširnije na njihovu vojnu djelatnost u srednjoj i srednjoistočnoj Europi, posebice kampanju u Ugarskoj – njezin kontekst, kako su ju percipirali europski pisci te koje su njezine posljedice. Pritom ukratko treba predstaviti i Carmen miserabile („Žalosnu pjesmu“) Rogerija iz Apulije, nezaobilazno svjedočanstvo mongolske provale u Ugarsku koje stoji uz bok djelima (nešto poznatijega) Tome Arhiđakona i Matthewa Parisa te putopisima što su ih ostavili europski misionari Willem od Rubrucka i Giovanni di Plano Carpini.

Srednjoazijski nomadi

Nesjedilački način života osigurao je Mongolima dobre preduvjete za duge i daleke osvajačke pohode; učenje jahanja i streličarstva još od malih nogu te izloženost ekstremnim klimama stvorili su izdržljive ratnike. Jedna od posljedica takvog života pogotovo nezgodna za današnju historiografiju jest nedostatak pisane kulture, zbog koje su praktički svi opisi Mongola zapravo oni iz pera okolnih, nerijetko bitno različitih naroda, a kao takvi ostavljaju rupe u pokušaju rekonstrukcije mongolske povijesti, ponajprije one starije. Uspon mongolske države započeo je osvajanjima Džingis-kana koji je u seriji pohoda pokorio područje od Mandžurije na istoku do Kaspijskog jezera na zapadu i od Hindikuša na jugu do Sibira na sjeveru. Njegov nasljednik Ogotaj po svom je ustoličenju 1229. oštricu okrenuo prema zapadu.

Mongoli i Europa

Već su se iste godine mongolske horde našle u ekspediciji protiv Kumana, Bugara, Mordvina, Baškira te naroda između Volge i Urala. Uskoro je, 1236., pristigla veća vojska pod generalom Subudajom i Batu-kanom. U narednim godinama pali su brojni ruski gradovi, uključujući i 1240. prijestolnicu Kijev, čime je otvoren put prema srednjoj Europi. Pored meritokratskog ustroja vojske te njezine izrazite mobilnosti i discipline, Mongolima je u osvajanjima bitnu prednost donosila reputacija. Njihovi su prvaci, vodeći se načelom divide et impera, mudro znali iskoristiti unutarnjopolitičke i vjerske situacije okolnih država. Primjerice, prve glasine o mongolskim osvajanjima u Europu su došle za Petog križarskog pohoda, prikazujući ih kao oslobodilačku, kršćansku vojsku. Mongoli su perpetuirali njihovo širenje kako bi zauzeli susjedna kršćanska područja bez otpora, u čemu im je, dakako, olakšavala i Latinima omražena islamska uprava.

Premda je u očima Mongola Europa stajala kao teritorij nižeg prioriteta (u usporedbi s Kinom), njihove provale ostavile su značajan trag na europskoj kolektivnoj memoriji, a strah od mongolske prijetnje ostat će prisutan kroz čitavo stoljeće. Kao sušta suprotnost gotovo nepostojećim mongolskim pisanim vrelima stoje nebrojeni spisi kršćanskih autora s prostora srednjovjekovne Europe, od kojih je, uz Arhiđakona Tomu, vrlo važan i jedan drugi splitski klerik, nadbiskup Rogerije, uoči provale stacioniran u Velikom Varadinu. Carmen miserabile, pjesmu u prozi koju je napisao 1243. ili 1244. kao pismo upozorenja kršćanskom svijetu, u vrijeme kada je sjećanje na Mongole još bilo svježe, smatrao je Edward Gibbon najboljim prikazom neke barbarske provale. Rogerije u četrdeset poglavlja nastoji čitatelja upoznati s uzrocima provale i njezinim tijekom, dok u posljednjih sedam poglavlja donosi osobno iskustvo, te je i danas pristupačno štivo svima zainteresiranima za temu.

Godine 1223. javili su se prvi glasovi o nekršćanskim osvajačima s Istoka. Azija je Europljanima predstavljala nepoznat predio, zagrnut u oblak mitskog. Ne ulazeći u čitavu problematiku zapadnih percepcija mongolskog Drugog, inače teško svedivih na zajednički nazivnik, za naš slučaj relevantno je istaknuti da su glasine brzo poprimile eshatološki karakter; govorilo se da je vođa toga naroda lažni prorok koji se predstavljao kao Krist, a naziv Tatari (tj. Tartari) nosio je ktonične prizvuke poganske antike. U tom smislu značajno mjesto zauzima i Otkrivenje što ga je u 7. st. u Siriji sastavio tajanstveni Pseudo-Metodije. Apokaliptične su naracije, u ovom ili onom obliku, a najčešće u obliku Pseudo-Metodijeve priče o dolasku izgubljenih židovskih plemena s istoka, svoje mjesto pronalazile u kršćanskim kronikama mongolskih osvajanja, zbog čega su običaji i ponašanja Mongola često ostajali opisani s upitnom vjerodostojnošću. Prve konkretne vijesti o Mongolima došle su iz misija ugarskih dominikanaca u Kumaniji 1230-ih godina. Stanoviti otac Julijan presreo je izaslanstvo koje je ugarskom kralju Beli IV. nosilo ultimatum zbog nepoštovanja izaslanika i pružanja skloništa mongolskim podanicima Kumanima. Kako se na istoku Julijan uspio uvjeriti u imanentnost mongolske prijetnje, poslao je upozorenje s tekstom ultimatuma papi Grguru IX. Unatoč tomu, nije postojala dovoljna osviještenost o potencijalnom neprijatelju. Neki su pojavu Mongola čak smatrali pozitivnom po Zapad, primjerice, kao potencijalne saveznike protiv islamskog svijeta.

Uoči mongolske krize Bela IV. je sklopio savez s Bugarima, a pokrstivši kana Kötena i s Kumanima. No unutarnje prilike u Ugarskoj u najmanju su ruku bile nezgodne. Rogerije i Toma pisali su o prevelikoj sigurnosti Ugarske u vlastite snage, kao i o sukobu plemstva i kralja. S druge strane, Mongoli su i taktički i organizacijski bili nadmoćniji. Belin savez s Kumanima propao je kada je uslijed glasina o kumansko-mongolskom savezu ubijen Köten, a Kumani krenuli u osvetu, čime je Ugarska imala neprijatelja više.

Mongolski pohod 1241. – 1242.

Mongolske su se snage 1241. podijelile u Voliniji. Jedan dio krenuo je na Ugarsku, dok je drugi krenuo na ugarskog saveznika Poljsku. Prije samog napada na Ugarsku potučen je poljski kralj Boleslaw V., a potom u Bitki kod Legnice i njegov rođak Henrik II. od Donje Šleske, čija je glava nabijena na kolac i nošena putem nekoliko dana kako bi zastrašila narod. Pred bohemskim kraljem Vaclavom vojska se okrenula u Ugarsku i pridružila ostatku. U travnju iste godine Mongolske su snage u Bitki na Muhijskoj pustari kod rijeke Šajo okružile Beline postrojbe te je u konačnoj bitki herceg Koloman smrtno ranjen, a kralj pobjegao kod austrijskog kneza Fridrika II., a potom u Slavoniju. Ugarska se obrana nakon krvavog poraza našla u rasulu. Mongoli su narednih mjeseci pljačkali i porobljavali stanovništvo, a kraljevski su pečat, navodi Rogerije, dosjetljivo iskoristili za izdavanje zakona kojima su zabranili kretanje stanovništva. I sam je Rogerije u jednom trenutku pao u neprijateljske ruke, što je opisao vrlo potresno: „…smatrao sam da mi je bolje ondje umrijeti negoli nastaviti život mučen neprestanim udarcima“.

Ugarski gradovi bili su lak plijen – gotovo ni jedan nije bio zaštićen utvrdom ili zidinama. Na Božić iste godine mongolski su odredi Subudaja i Batu-kana uspjeli prijeći zamrznuti Dunav i prodrijeti u bogate krajeve Esztergoma i Stuhlweissenburga. Dio vojske pod Kadanom krenuo je u lov na Belu te je opljačkavši Zagreb nastavio prema tvrdim gradovima Dalmacije, gdje je u Trogiru Bela pronašao utočište. Nakon neuspješne opsade Splita, Kadan je Trogirane pokušao natjerati na predaju kralja. Kako mu ni to nije uspjelo, on se, kazuje Rogerije, „razorivši gotovo cijelu Ugarsku“ okrenuo u Bosnu i Srbiju. Na tom putu vjerojatno je napao i Latinsko Carstvo, budući da je i car pružio zaštitu Kumanima. Bugarska je pretrpjela manje gubitke, ali je postavši mongolskim vazalom primorana plaćati danak.

Vijesti o mongolskim provalama nisu izazvale ozbiljniju reakciju zapadno od Ugarske. Austrija i Venecija nisu ni pokušale pomoći kršćanskom susjedu. Austrijski knez je u trenutku Belina posjeta tražio veću svotu novca koji mu je ovaj dugovao te si je dao za pravo opljačkati pogranična ugarska područja. Ipak, papa Grgur IX. stavio je Belu pod svoju zaštitu i obećao otpust grijeha svima koji stupe u obranu Ugarske. Poticao je njemačke vladare u križarski pohod na Mongole, no bez većeg uspjeha. I on i car imali su preča posla, počevši od međusobnih prijepora, te je križarska vojska koja se uspjela okupiti na koncu iskorištena za sukob s Hohenstaufovcima. Usprkos postojanju raširenih glasina o velikim njemačkim pobjedama nad Mongolima, one su nedvojbeno bile manjeg značaja.

Posljedice pohoda

Od napadnutih zemalja Ugarska je najviše stradala. Mongoli su se ovdje najduže zadržali, pogotovo u predjelu istočno od Dunava. Rogerije govori da su u Ostrogonu sve pobili, a „na žaru (…) pekli su žive ljude kao svinje“. Također prenosi da su u „crkvama počinili toliko zločina nad ženama da ih je sigurnije prešutjeti kako se muškarci ne bi upućivali na najgore“. Treba upozoriti da kod nekih suvremenika opisi mongolskih oskrnavljenja od riječi do riječi odgovaraju pseudo-metodijevskim opisima. Povjesničar Peter Jackson govori o „apokaliptičnom senzibilitetu srednjovjekovnih kršćana“ koji je uzdrman neuobičajeno destruktivnom provalom Mongola. Čak su i europski klerici u Aziji svoj boravak s Mongolima opisivali unoseći pritom pseudo-metodijevske motive. Tako je i Rogerijeva slika o Mongolima koji peku žive neprijatelje bliska opisima Pseudo-Metodija. Ipak, nisu svi kao Rogerije; neki su unatoč svemu ostali suzdržani, posebice kroničar samostana sv. Pantaleona u Kölnu, koji je namjerno ispustio nevjerojatne podatke o podrijetlu i običajima Mongola.

Poučen lošim iskustvom, Bela je poduzeo sveobuhvatnu ekonomsku i fortifikacijsku obnovu Kraljevstva, a u nadolazećim godinama pokušao je pronaći saveznike u ugarskoj blizini koristeći ženidbene veze. Međutim, ima podataka koji ublažavaju ovakvu sliku. Bela se odmah po odlasku Mongola upustio u sukobe s knezom Fridrikom i drugim susjedima, što ne bi mogao u slučaju potpunog rasula. S druge strane, realistične procjene govore o gubitku 15-20 posto populacije, što nije zanemariva brojka, ali je daleko od onog iznesenog kod suvremenika i starije historiografije. Mnoga su otvorena naselja uništena, no to ne mora ukazivati samo na ljudske gubitke. Neka su, poput zagrebačkog Gradeca, pomaknuta u strahu od povratka Mongola. Teško je, između ostalog, objasniti kasniji ekonomski rast Ugarske ako je prethodno pretrpjela ogromne gubitke. Trebamo u svakom slučaju ostati skeptični kada je riječ o materijalnim posljedicama provale.

Jedan od mogućih razloga iznenadnoga mongolskog povlačenja bio je nedostatak površina za ispašu konja, a spominju ga i suvremenici. Osedlanim ratnicima na ruku zasigurno nije išao ni krševiti reljef dalmatinskog podneblja. Osim toga, njihov zapovjedni vrh našao se podijeljenim te se uslijed razmirica dio snaga povukao u Aziju. Smrt kana Ogotaja, navode isto tako suvremenici, natjerala je Batua da se i on povuče. Identične razloge, zanimljivo, nalazimo također u kasnijoj kampanji na Bliskom istoku. No, govoreći o povlačenju i posljedicama provale ne smijemo izgubiti iz vida širu sliku. Srednja Europa bila je daleko od centara mongolskog imperija te nema razloga misliti da je u njihovu planu, osim pljačke i zastrašivanja, bila trajna okupacija Ugarske.

Preporuke za čitanje

Jackson, Peter. Mongols and the West: 1221-1410. London; New York: Routledge, 2005.

Jackson, Peter. „Medieval Christendom’s encounter with the alien.“ Historical Research 74, br. 186 (2001): 347–369.

Sardelić, Mirko. “Europski klerici i misionari o Mongolima: percepcija stepskih barbara u Europi sredinom 13. stoljeća.” Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 29 (2011): 1-21.

Rogerije iz Apulije. Carmen miserabile. Preveo Mirko Sardelić. Zagreb: Matica hrvatska, 2010.