Ovih dana je iz tiska izašao treći dio neformalne trilogije naše poznate likovne kritičarke svjetskog renomea Marine Baričević, pod naslovom „Jedno lice Parkinsonove bolesti“.
U prva dva dijela, prepoznatljivom mješavinom gorčine i humora, osvrnula se na svoj život („Priče iz kredenca“, 2016.), i duh našega vremena, u kojem je zacijelo najveće postignuće ostati uopće čovjekom (Fusnote života ili biografija vremena, 2020.).
Briše li bolest čovjeka?
U najnovijem, trećem dijelu, kojeg potpisuje u suautorstvu s dr. med. Sandrom Morović, pozabavila se onim što svakog čovjeka osobito otjeskobljuje i plaši, a to je iskustvo (u njenom slučaju Parkinsonove) bolesti. Bolesti u kojoj čovjek poput kakvog starog akvarela blijedi, gubi „pigment“ – svoju bit, pa se i sama autorica pita: „Briše li bolest čovjeka?“
Na stranicama ove tople, neobično intimne knjige, pratimo autoričino iskustvo postajanja zatočenikom u vlastitu tijelu za koje joj se čini da se pretvara u „ljušturu bez sadržaja“ jer sada živi pognuta, isisane snage, reduciranih, teških pokreta, pa to zatočeništvo podrazumijeva „odricanje od putovanja, plesa, pisanja, mora… ditiramba života“.
Osvetnik
Svoju bolest autorica naziva „Osvetnikom“, shvaćajući je valjda osvetom Sudbine za neki njezin životni hedonizam, što mi se kao donekle upućenom poznavatelju njezine biografije čini, osobito danas, dirljivo naivnim gledištem.
Također, čovjek postaje zatočenikom u vlastita četiri zida. „Interijer po mjeri ukusa pretvorio se u negostoljubivog stranca. … U zagrebačkim starim kućama arhitekti nisu mislili na ugroženu populaciju, uski su ulazi u sanitarne i higijenske prostorije pa pomagala poput hodalica ostaju pred vratima. I pragovi su zapreka.“
Ipak, sve to nije Baričevićevu navelo na samosažalijevanje i jadikovku nad nevoljama koje, s neslomljenim smislom za poetično, naziva pratiteljicama „Osvetnika“.
Od samosažalijevanja, uostalom, ne bi bilo ni svrhe!
Umjesto toga, iako na „prekretnici iz jednog života u drugi“, ona odlučuje ne klonuti i – mijenjati samu sebe!
Istine i zablude o Parkinsonovoj bolesti
Uz svjedočanstvo blijeđenja vlastita života, nečega o čemu kada to i zapazimo, svakako ne volimo ni razmišljati, a kamoli o tome pisati, to je, uz laicima vrlo informativni prilog dr. med. Sandre Morović o istinama i zabludama o Parkinsonovoj bolesti, vjerojatno najvažnija poruka ove nepretenciozne, a ipak zanimljive knjige.
Iako tema knjige nije likovna kritika, Marina Baričević i u njoj ostaje beskompromisno posvećena stvarnosti o kojoj piše spontano, nehinjeno, živo i jasno. Sjećam se da me pred dvadeset i koju godinu upravo jedan takav njezin tekst u „Novom listu“, onaj o izložbi Lovre Artukovića u Galeriji Arterija i još nekim istodobnim zagrebačkim izložbama, potakao da i sam počnem pisati likovne kritike.
Tako sam, posve nesvjestan te činjenice, postao najmlađim od Ministarstva kulture priznatim likovnim kritičarem, a taj kruh sa sedam kora grizem i danas. S druge strane, na pisanje kritika nisu me potakli članci drugih starijih kolega: u njima je u najčešće bilo previše mistifikacija, previše stilizacija, ili naprosto, previše nedostatka sadržaja, da bi ikoga na išta mogli potaći.
Stoga vjerujem da će i ova knjiga mnogima koji su u kontaktu s kroničnim bolesnikom, ili su i sami teško ili neizlječivo bolesni, biti od pomoći i koristi.
I još nešto. Nije tome prošlo dugo, a u rukama sam držao svezak iz svojevrsnih „Sabranih djela“ jedne naše druge likovne kritičarke i povjesničarke umjetnosti starije generacije, knjigu enciklopedijskog formata i tvrdog uveza, koja mi je zbog svoje glomaznosti i poprilične težine predstavljala pravu muku za čitanje, a k tome je i zbog glatkoće papira bila posve nepodesna za podcrtavanje, koje je pri svakom analitičkom čitanju nužno. Glavna misao izdanja očito je bila podići autoru „spomenik trajniji od mjedi“, bez obzira na ostalo.
Knjižica Marine Baričević je međutim krajnja suprotnost tome! Zamka „spomenika“ je izbjegnuta, dapače, iako je to obimnošću i značajem svojeg kritičarskog opusa mogla, autorica se u „spomeničkoj“ disciplini nije željela okušavati, a ova je knjižica – kao i ostale dvije iz navedene trilogije – prisnog, maloga formata, pa mi ju je lako bilo čitati „usput“, u čekaonici, u autobusu, uz kavu na zagrebačkoj „Špici“.
To me iznova podsjetilo, kao i sam sadržaj knjige, da se ono suštinsko u životu krije u neposrednom, iskrenom odnosu prema stvarnosti, i u jednostavnosti.
