Sjedinjene Američke Države u 19. stoljeću: geopolitika i društvo
Američka neovisnost izborena je 1776., kada su se američki doseljenici („prvi građani“) ili settlers oslobodili vlasti Britanskoga Carstva. Bio je to početak procesa stvaranja američke nacije kao pojma koji će se mijenjati kroz 19. stoljeće, ali uz jasne zasade u samom ustavu i pravnom sustavu Sjedinjenih Američkih Država.
Od samih početaka postojanja Sjedinjene Države gaje snažan osjećaj samostalnosti i neovisnosti u vanjskopolitičkim pitanjima te provođenje politike na jasnim principima koji proizlaze iz jedinstvenog ustava. Država je to s kapitalističkim osnovama te snažnim individualcima kao faktorom napretka i stabilnosti. Već spomenuti Alexander Hamilton, koji je između ostalog obavljao dužnost ministra financija u administraciji predsjednika Georgea Washingtona, bio je zagovaratelj jake savezne vlade i jačanja industrije, što je svakako došlo kao predmet rasprave, pogotovo u doba kada je SAD sve više bio na putu prema ratu s Britanskim Carstvom početkom 19. stoljeća. Treba svakako naglasiti da su Sjedinjene Države zemlja koja se kroz cijelo 19. stoljeće mijenjala, u fizičko-geografskom smislu. Početak procesa pojavljivanja SAD-a na svjetskoj sceni vrijeme je Thomasa Jeffersona. On je zagovarao pragmatičan pristup u širenju utjecaja i teritorija zemlje, s naznakom da se ipak ne uključuje u ratove, jer je htio popraviti u vlastitoj državi greške „starog svijeta“ i stvoriti dugoročno održivije društvo, bez boljki starog poretka, poput korupcije, obmana i socijalnih nejednakosti unutar kojih je vlast imala samo uska elita.
Ono što je u 19. stoljeću karakteriziralo Sjedinjene Države kao državu koja je još bila mlada je i tzv. „granica“ (frontier). Važan je bio takozvani mit o granici kao povijesnoj sudbini SAD-a i graničarima (frontiersmen) kao istraživačima i pionirima koji stvaraju društvo iz divljina područja današnjih saveznih država Nevade, Oregona, Washingtona, Montane, Idahoa, Nebraske te područja Dakote (Sjeverne i Južne). Na Sjedinjene Države se gledalo kao na državu u konstantnom širenju, i to u vrijeme kada je već većina svijeta bila podijeljena između velikih kolonijalnih sila. Širenje države s istoka na zapad bilo je nešto što je u 19. stoljeću bila konstanta za pojedince i njihove obitelji koje su tražile veću zemlju i bogatstva na zapadu zemlje. Većina tih preseljenja i širenja vlasti SAD-a bile su nauštrb domicilnog indijanskog stanovništva koje je bilo potiskivano sve dalje i dalje prema zapadu dok naposljetku ostaci ostataka tih naroda nisu smješteni u posebne rezervate gdje su imali neku vrstu svoje slobode, budući da i sami nisu htjeli biti dio SAD-a i nisu priznavali takav ustroj države postavljen od strane bjelačkog stanovništva.
Iako su Sjedinjene Države nacionalnom pitanju pristupale drugačije od europskih država, političari u velikim gradovima SAD-a i dalje su se u 19. stoljeću jasno obraćali određenim imigrantskim skupinama kao jasnim kolektivima koji imaju slične interese. Građanski mentalitet većine imigranata u SAD-u nije ipak u tom smislu tražio nikakve ustupke od savezne vlade u pogledu na njihovu nacionalnost (jezik, kulturu itd.). Krajem 19. stoljeća SAD je postao prava ekonomska i geopolitička sila. Iako je Britansko Carstvo bilo ogromno obujmom i ekonomskim utjecajem na svijet te je jedna trećina svijeta krajem 19. stoljeća bila pod njegovim utjecajem (naročito u ekonomskom i kulturnom smislu), Sjedinjene Države se sve više približavaju snazi Britanskog Imperija. Mnoge države su bile sve ovisnije o američkoj ekonomiji. Kuba je jako ovisila o volji SAD-a da primjerice uvozi šećer od nje, a nakon razdoblja rata iz 1898. koji se vodio između Amerikanaca i već propalog Španjolskog Carstva, došlo je do konačnog gubitka utjecaja Španjolske na prostoru Kariba i Središnje Amerike, što je također bilo nepogodno za prostor Kube. Španjolsko Carstvo je tada izgubilo i Puerto Rico, Guam te Filipine koji su tako pripali Sjedinjenim Državama. Kvalitetni zakonski okvir, ekonomski uzlet i visoke nadnice bili su samo neki od pozitivnih aspekata koje su europski imigranti vidjeli u Sjedinjenim Državama.
Useljavanje u Sjedinjene Države tijekom 19. stoljeća
Useljavanje u Sjedinjene Države tijekom 19. stoljeća ugrubo bi se moglo podijeliti u dvije značajne faze: „stara“ imigracija i „nova“ imigracija. Staroj većinom pripadaju useljenici s kraja 18. i početka 19. stoljeća, pa sve do Građanskog rata. Ta skupina pretežito je bila sastavljena od imigranata iz zapadne Europe, Britanskog otočja, Skandinavije i njemačkih država. Također, treba istaknuti da su imigranti s Britanskog otočja bili mnogobrojni na samom početku stoljeća, dok su Irci, kao i imigranti iz Njemačke i Skandinavije dolazili u većim brojevima od 1820-ih godina nadalje. Samim time što su bili među prvim imigrantima, najbogatiji i najutjecajniji bili su bijelci s britanskim ili nizozemskim korijenima. Vrhunci imigracije bili su 1851.-54., 1866.-73., 1881.-83. i 1905.-07., na što su naravno utjecali razni faktori. Svakako je među najvažnijim bio već spomenuti element ekonomske ekspanzije SAD-a i veliki rast stanovništva Europe u njezinoj jezgri, ali i na periferiji u drugoj polovici 19. stoljeća.
Populacija Ruskog Carstva je tako pred kraj stoljeća počela rasti u razdoblju od 1870-ih do 1910-ih, ukupno preko 14% svako desetljeće. Rusko Carstvo je 1870. godine imalo 84 milijuna stanovnika, a 1910. godine 160 milijuna. Budući da je europska periferija u svemu zaostajala, tako je i njezin rast stanovništva nastupio u drugoj polovici 19. stoljeća pa su imigranti iz istočne, južne i jugoistočne Europe masovno iseljavali tek pred kraj druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća. Kada bi se pokušalo svesti probleme nove imigracije na tri glavna, bili bi to ekonomska kriza 1890-ih, prevelik priljev ljudi u malom vremenskom razdoblju te iskušenje veće ksenofobije i nativističkih stajališta nego kod stare imigracije.
Stara imigracija dolazila je u Sjedinjene Države kada su one rasle ekonomski i sve do 1870-ih imigranti su po ekonomskim pitanjima imali vrlo povoljnu situaciju, kada ih uspoređujemo s imigrantima sa samog kraja 19. i početka 20. stoljeća. Zapravo cjelokupna američka ekonomija bila je povoljnija i u jakoj uzlaznoj putanji u doba pristizanja Iraca, Nijemaca i Skandinavaca 1840-ih i 1850-ih unatoč nekim ranijim krizama i panikama na burzi. Naravno, imigracija je bila puno „razvučenija“ početkom i sredinom stoljeća, za razliku od ogromnih navala stanovništva krajem stoljeća, a i Irci i Nijemci su se vrlo brzo asimilirali zbog veće inkluzivnosti društva, ali i bolje financijske moći, pogotovo kod Nijemaca, pa su lakše etablirali svoje mjesto u društvu. Samo iz Austro-Ugarske je između 1876. i 1910. iselilo 3,5 milijuna stanovnika.
Politika i sustav za useljavanje
Politika SAD-a prema useljavanju može se podijeliti na četiri razdoblja: kolonijalna era (1609.-1775.), era otvorenih vrata (1776.-1881.), era regulacija (1882.-1916.) i era restrikcija (1917.-1964.). Od početka stoljeća do Građanskog rata bila je ustaljena praksa da autoritet nad poslovima oko imigracije bude u nadležnosti savezne vlade i lokalnih službi, što je značilo da je i odnos prema useljavanju pripadao ingerenciji država s najvećim lukama. Tako je New York bio najvažniji jer je u njega u tom razdoblju stizalo oko dvije trećine imigranata. Najpoznatiji registracijski centar bio je Castle Garden, na južnom vrhu Manhattana i to od 1855. godine, iz kojeg su, ovisno o situaciji, mnogi kasnije odlazili u druge dijelove države. Zato je važan sudski proces, ujedno i presedan, City of NY v. Miln. iz 1837., gdje je tuženik George Milne (vlasnik broda za prijevoz useljenika) tvrdio da su gradske regulative te naplata raznih naknada zapravo opstrukcija međudržavne (misleći pritom na savezne države) i inozemne trgovine.
Vrhovni sud je ustvrdio da zakoni proizlaze iz legitimnog prava saveznih država da provode svoju policijsku nadležnost unutar svojih granica. Godinama poslije počinje sve veća potražnja za radnom snagom, najviše sa Srednjeg Zapada. Agent iz Michigana je 1845. postavljen da regrutira imigrante s dokova NYC-a. Savezna država Wisconsin je napravila sličan potez, a najviše se odazvalo Nijemaca, Skandinavaca i Nizozemaca. U drugoj polovici 19. stoljeća su 33 savezne države i teritorijalne vlade uspostavile neku vrstu imigracijskih ureda, ne bi li privukle migrante raznim pamfletima o američkoj granici i udaljenim teritorijima. Takvi načini privlačenja radne snage bili su popularni i u Europi, ali najviše u NYC-u. Uz veliki rast broja imigranata i savezna je vlada morala sve jače fokus usmjeravati na taj fenomen pa je tako 1864. Kongres donio zakon kojim je ustanovljen Ured za useljenike (Bureau of Immigration). Godine 1867. posao održavanja statistike i imigracijskih zapisa prebačen je Uredu za statistiku i Ministarstvu financija. Bili su to važni potezi u prelasku nadležnosti nad imigrantskim poslovima iz savezne na državnu/federalnu razinu.
Zašto je europsko stanovništvo iseljavalo masovno u Sjedinjene Države? Očekivanje velikih plaća je vjerojatno jedan od najvećih motiva, dakle ekonomski aspekt je dominirao, zbog kapitalističkog sustava u globalnoj ekonomiji koji je doveo do toga da je na nekim mjestima isplativije živjeti. Osim tih financijskih razloga, motiv je bio i život bez straha od rata i nekih bolesti koje su pogađale europsku periferiju. Sve su to bili razlozi zbog kojih su Europljani birali baš SAD. Tako su od 1830-ih nadalje, uslijed stalnih pritoka doseljenika, veliki obalni gradovi rušeni odnosno ponovo građeni, zbog čega je sredina stoljeća obilježena velikim urbanističkim promjenama na nacionalnoj razini. Spominjući Srednji Zapad također treba naglasiti da su značajni gradovi tog dijela Sjedinjenih Država (koji je kroz povijest bio dosta nejasno geografski definiran) bili uz jezera i obale rijeka. Pittsburgh, Cleveland, Detroit, Chicago, Memphis, Buffalo i St. Louis bili su novi gradovi s jako puno siromašnog stanovništva i četvrtima koje su sličile na zloglasni Five Points u New Yorku.
Ti su gradovi također bili središta američke industrije, a istraživanja su otkrila da je 58% radne snage u industriji željeza i čelika bilo stranog porijekla (najčešće slavenskog), i to posebno u „novom valu“ imigracija krajem stoljeća. Hrvatska je imigracija bila najviše koncentrirana u Pittsburghu, kao tadašnjem središtu čelične industrije, a savezna država Pennsylvanija je bila središte Narodne hrvatske zajednice. U drugom dijelu stoljeća, tijekom vala „nove imigracije“, konačno je došlo do završnih promjena u nadležnosti oko pitanja nadzora nad useljavanjem. Revidirano je stanje iz 1837. godine iz procesa New York v. Miln. novim slučajem Henderson v. Mayor NY. Vrhovni sud je presudio da su postojeći zakoni, koji reguliraju useljavanje i koji proizlaze iz savezne domene, neustavni. Zaključeno je da uzurpiraju vlast stečenu od strane Kongresa da regulira vanjsku trgovinu pa je tako tek 1880. godine Kongres usvojio nekoliko zakonskih izmjena kojima je saveznoj vladi ustupljena kontrola nad imigracijom i pravo da nadležnosti nad nepoželjnim imigrantima.
S novom zakonskom regulativom započinje Doba regulacija (1882.-1916). Usprkos tim regulacijama, ipak upravo u tom razdoblju dolazi najveći broj imigranata. Razdoblje je to kada se dovršava proces prelaska pitanja imigracije u ruke savezne vlade. Prvi poticaj u smjeru jačeg saveznog djelovanja prema ograničavanju useljavanja stigao je iz Kalifornije, kada su masovno počeli dolaziti kineski imigranti (uglavnom zbog gradnje željeznica, a prije toga zbog Zlatne groznice). Tako su prve restriktivne mjere stupile na snagu sa Zakonom o isključivanju Kineza (Chinese exclusion act) iz 1882. jer oni nisu pripadali kategoriji „slobodnih bijelaca“ koja je bila vrlo važna u to vrijeme. Uz taj, doneseno je još nekoliko zakona, između ostalih Foran Act iz 1885., koji je zabranjivao regrutiranje nekvalificirane radne snage od već prije plaćenih ugovora. Godine 1888. proširen je i donesen zakon koji zahtijeva deportacije određenih radnika koji ne ispunjavaju propisane uvjete.
Zakon iz 1891. pak daje potpunu saveznu kontrolu nad pitanjima imigracije, pa su prvi put uvedene jasne zabrane i uvjeti pri useljavanju. Kriteriji su tako postali stroži pa nisu mogli ući ljudi kod kojih je ustanovljena zarazna bolest ili ljudi koji su prakticirali poligamiju, a popis je proširen nakon atentata na predsjednika Williama McKinleya, kojeg je 1901. godine ubio anarhist Leon Czolgosz. Tako je od 1903. zabranjen ulazak anarhista, sabotera te epileptičara i prosjaka u zemlju. Kongres je tada već vrlo značajno ojačao svoju poziciju i administrativni aparat za kontrolu imigracije. Godine 1906. autoritet nad pitanjima imigracije prebačen je s Ministarstva financija na Ministarstvo trgovine i rada unutar kojeg je stvoren poseban Ured za imigraciju i naturalizaciju. Početkom 20. stoljeća počinju masovnije dolaziti i imigranti iz Japana, ponajviše na područje Kalifornije. Tako je došlo do organiziranja posebne lige – Japanese and Korean Exclusion League u San Franciscu 1905. godine, koja je pokušala pojačati kontrolu ili čak potpuno zabraniti imigraciju iz tih zemalja. Pokret se širio, ali Japanci su ipak počeli dolaziti u većim brojkama nakon dogovora Sjedinjenih Država i Japana iz 1907. godine.
Na dokovima New Yorka godišnje je bilo odbijeno oko 3000 potencijalnih doseljenika, što je bilo vrijeme velikoga pritiska na grad, kada je „nova imigracija“ stizala u do tada nezamislivim brojkama. Bili su to useljenici iz Istočne Europe, ponajviše Židovi, te Talijani iz raznih dijelova Italije (pretežito iz južnih dijelova nakon velikoga rasta stanovništva). Austrougarska imigracija bila je najviše poljskog i južnoslavenskog podrijetla. Ti će se imigranti suočiti s velikim izazovima i nedaćama. Od samog dolaska do željene destinacije, pa zatim getoizacije, izloženosti raznim bolestima, problemima stanovanja, teških fizičkih poslova, pobuna u gradovima poput New Yorka i ekonomskih kriza. No bilo je i pozitivnih razdoblja prosperiteta, i u svakom slučaju većina ih je iskusila i upoznala svoju kulturu u potpunosti baš u Sjedinjenim Državama, a poglavito New Yorku, gdje su bili blizu svojih zemljaka iz raznih dijelova svojih matičnih država.
