Godine 1521. papa Lav X. engleskog je kralja Henrika VIII. Tudora, zbog njegovih zasluga u obrani Katoličke Crkve od novonastale luteranske prijetnje, nazvao Zaštitnikom vjere. Nepuno desetljeće i pol nakon toga, 1534. godine, isti taj kralj Aktom o supremaciji samoga je sebe prozvao Vrhovnom glavom Crkve u Engleskoj, pripisavši si parlamentarnom odredbom skrb i za tijela i za duše povjerenih mu podanika i time zapravo oduzevši rimskom biskupu upravu nad Crkvom u svom kraljevstvu. Dok su događaji koji su se odvili između te dvije vremenske točke, posluživši kao povod potonjoj, općoj publici poprilično poznati, puno je rjeđe spominjan događaj koji se zbio nakon spomenutog Akta, odnosno kao reakcija na nj i njegove posljedice.
Naime, izbivši u Lincolnshireu krajem 1536. godine – dakle, gotovo dvije godine nakon Akta o supremaciji i nekoliko mjeseci nakon prvih liturgijskih izmjena – engleski Sjever uznemirila je pobuna, potrajavši sve do prvih mjeseci sljedeće godine. Okupivši između 40 000 i 50 000 sudionika (nasuprot tadašnjih 8000 kraljevih vojnika), ova je pobuna ubrzo prerasla u najveći ustanak u Engleskoj još od slavne seljačke bune 1381. godine, prema nekim povjesničarima stoga predstavivši i najozbiljniju prijetnju Henrikovoj vlasti za dugih desetljeća njegovog kraljevanja. No ipak, opisana pobuna imala je specifičan karakter te nikada nije prerasla u otvoreni oružani sukob dviju strana.
(Samo)percepcija pobunjenika
Da bi se takav nesrazmjer između potencijala i stvarno provedenih aktivnosti mogao shvatiti, najprije je potrebno razmotriti kako su svoj pohod percipirali sami njegovi sudionici. Prema poimanju njihovog vodstva – pri čemu valja imati na umu kako su svjedočanstva zapisana tijekom kasnijih sudskih procesa, tijekom kojih su mnogi uhićeni nastojali umanjiti svoju ulogu i čitavu situaciju prikazati na što benigniji način – pobuna je službeno bila tek pohod s ciljem predaje ponizne peticije vladaru.
Naime, iako se među njihovim redovima našlo i radikala koji su za probleme Kraljevstva okrivljavali i samoga kralja, većina je sudionika pohoda vjerovala kako je i on žrtva zle savjetničke klike okupljene na dvoru, na čijem su se čelu nalazili Thomas Cromwell i biskupi zaraženi luteranskom herezom. Vjerujući stoga kako im je dužnost onemogućiti pohlepu i svetogrđe vladajućeg režima, kao idejnu viziju svog pohoda pobunjenici su postavili ispravno organizirano društvo – suradnju svih posjeda Kraljevstva na opće dobro, Krunu koja sluša savjete aristokracije i pučana u parlamentu, štovanje Boga prema vjekovječnim pravilima univerzalne Crkve i, kao rezultat provedbe svega nabrojanog, dobrovoljnu pokornost podanika zakonitoj vlasti.
S obzirom na takav srednjovjekovni idealizam, ne čudi reprezentacijski odabir tradicionalnoga katoličkoga imaginarija. Naime, ubrzo prozvanog Hodočašćem Milosti, u vizualnom smislu pohod je obilježila uporaba amblema sa stiliziranim prikazom pet Kristovih rana, povezujući time simbolički pobunjenike s križarskim vojnicima. Štoviše, iskorištene oznake doista i jesu bile križarske, preostavši od pohoda lorda Darcyja u Sjevernu Afriku 1531. godine. Vjerujući da se, osim za obnovu moralnoga društvenog poretka, ujedno bore i za Krista i Njegovu Crkvu, dio pobunjenika smatrao je kako će stoga uloženim trudom steći i tradicionalni križarski oprost grijeha.
No, koji su zapravo bili uzroci opisanih zbivanja? Temeljem proučene literature moguće je zaključiti kako prevladava njihova podjela na dvije grupe, sa stavljanjem većega ili manjeg naglaska na pojedinu od njih ovisno o odabranom historiografskom pristupu, ali i svjetonazorskim sklonostima promatranih autora. Premda će u nastavku teksta spomenute dvije grupe uzroka stoga biti prikazane odvojeno, valja imati na umu kako je takva podjela umjetna te služi isključivo lakšem opisivanju prošlosti u kojoj su uzroci bili međusobni ispremiješani.
Zatvaranje samostana kao okidač
Nekoliko mjeseci prije izbijanja pobune Henrikovom su odlukom osnovane tri kraljevske komisije. Prva od njih – pod izgovorom njihove „reforme“ – trebala je provesti proces raspuštanja manjih redovničkih zajednica i raspodjele njihovih posjeda, dok su druge dvije zadužene za prikupljanje crkvenih daća, kao i uvid u moralno i obrazovno stanje dijecezanskog klera. Sve tri kraljevske odluke, dakako, izazvale su otpor – dok su pojedini opati podlegli obećanjima o osiguranoj mirovini, oni koji su odbili mirno napustiti svoje samostane suočili su se s punim gnjevom kraljevske vlasti. Primjerice, Richard Whitnig, 78-godišnji glavar opatije Glastonbury, najstarijega marijanskog svetišta u Engleskoj, zajedno s dvojicom samostanske braće obješen je te potom još živ raščetvoren.
Bilo uslijed direktnih poticaja samoga ugroženog klera bilo spontano, takve su akcije dovele do rasta nezadovoljstva među laičkim pukom. Prema naknadnim svjedočanstvima sudionika pobune koja je izbila kao reakcija na opisane događaje, engleski samostani tvorili su bitan čimbenik onodobnoga društvenog poretka, vodeći brigu o:
- davanju milostinje siromasima i pružanju gostoprimstva putnicima
- služenju misa (posebice u izoliranijim ruralnim krajevima) i očuvanju grobnica, kao i adekvatnom štovanju relikvija i održavanju drugih posvećenih predmeta
- zapošljavanju većeg broja samostanskih slugu
- posuđivanju novca i čuvanju nasljednih fondova
- održavanju lokalne infrastrukture poput mostova ili nasipa
- obrazovanju i odgoju mladih plemkinja i drugih društvenih skupina i pojedinaca
Uz to, dakako, samostanske su crkve činile „ljepotu Kraljevstva“ i ponos lokalnih zajednica, dok je štovanje mjesnih svetaca-zaštitnika i održavanje njihovih spomendana predstavljalo bitan čimbenik vjerskoga života.
Ostali (duhovni) čimbenici
Premda valja naglasiti kako većina redovničkih zajednica u Yorkshireu zapravo nije bila obuhvaćena kraljevskim odlukama iz 1536. godine, početci zatvaranja manjih samostana – počesto praćeni nasiljem – doveli su do širenja nepovoljnih glasina i straha. Naime, vjerujući kako će kraljevske komisije naposljetku ukinuti sve samostane (što je konačno i provedeno, o čemu više na kraju teksta), lokalno je stanovništvo strahovalo kako će pritom doći do pada kvalitete i dostupnosti vjerskih službi (posebice molitvi za mrtve), kao i do svetogrdnih postupaka prema relikvijama i grobnicama, što će izazvati nebesku srdžbu.
Poseban pak su uzrok straha činile glasine o vječnom strahu srednjovjekovnog seljaštva – novim porezima. Pritom je, osim strahovanja da će novi, sekularni, vlasnici samostanskih posjeda tražiti više daće, glavninu straha činila ideja da će lokalna davanja biti zamijenjena središnjim podavanjem Westminsteru, što bi rezultiralo masovnim odljevom kovanog novca sa Sjevera, s katastrofalnim ekonomskim posljedicama. No, govoreći o takvom odnosu prema samostanima, važno je izbjeći stvaranje idilične slike o odnosima redovnika i seljaštva prije Henrikovih odluka – sačuvane tužbe i izvješća o lokalnim pobunama jasno svjedoče kako je među njima – s obzirom da su samostani bili najveći zemljoposjednici – poprilično često dolazilo do raznih sporova. Štoviše, bitno je naglasiti da čak ni na „oslobođenim“ područjima nije uvijek dolazilo do obnove nekadašnjih samostana.
Konačno, s obzirom na njegovu važnost za čitav opisani proces, suvremenog će promatrača možda začuditi koliko je malo prostora u pobunjeničkim zahtjevima posvećeno samom Aktu o supremaciji. Prema sačuvanim popisima žalbi i svjedočanstava pobunjeničkih vođa, problematična u tolikoj mjeri nije bila sama kraljeva vlast u Crkvi, koliko način njenog vršenja, odnosno granice kraljevskih prerogativa. Uz to, dok se većina pobunjenika zalagala za povratak papinske duhovne vlasti nad englesku Crkvu, gotovo je jednoglasno istovremeno odbacivana mogućnost obnove daća ranije plaćanih Rimu.
Ekonomska podloga problematike
Dok su napadi na samostane zasigurno poslužili kao konkretan povod pobuni, a sama religija – kao dijeljeno iskustvo različitih društvenih slojeva – kao sredstvo njihove kohezije, dio povjesničara smatra kako bi do pobune engleskog Sjevera u promatranom periodu došlo i bez kraljevih protestantizirajućih odluka. U prilog takvom poimanju govori nekoliko ekonomsko-socijalnih čimbenika.
Naime, već godinama prije pobune život sjeverne Engleske obilježile su žalbe zbog previsokih nameta, kao i zbog ograđivanja nekada zajedničkih pašnjaka i šuma; osim samih seljaka kao najugroženijih, pritom su tužbe protiv samovoljnih aristokrata podizali i niži plemići. Društvene odnose dodatno je nagrizla serija loših žetvi od 1527. godine, popraćena rastom cijena, a mjestimice i pomorom stoke. Unatoč takvim nepovoljnim uvjetima, a želeći zadržati dotadašnji način života, plemstvo je prionulo podizanju dotad tradicionalno stabilnih podavanja. Konačno, 1534. godine u Parlamentu je izglasano – dotad neuobičajeno – mirnodopsko podizanje poreza. I dok je ta odluka, doduše, obuhvatila tek malen postotak stanovništva s godišnjim prihodima iznad 20 funti, njome je pokrenut iracionalan strah od planova za donošenje sasvim novih poreza koji će obuhvatiti i „običan“ puk.
Uz sve navedeno, zbog graničnog položaja sa Škotskom, engleski Sjever razvio je specifične socijalne uvjete – za razliku od ostalih dijelova Kraljevstva, u tim je krajevima većina sposobnih muškaraca još uvijek bila u trajnoj vojnoj službi. U kombinaciji s nezadovoljnim sjevernjačkim aristokratskim moćnicima, snagu čijih je obitelji Henrik VIII. nastojao oslabiti, takva je društvena struktura tvorila snažan potencijal za uspješnost eventualne pobune.
Epilog
No, dok je do pobune naposljetku doista i došlo, njezino odvijanje nije se proširilo puno dalje od razine (ne)ostvarenog potencijala. Naime, uslijed susreta pobunjeničkih vođa s vojvodom od Norfolka u Doncasteru u prosincu 1536. godine, kralj se obvezao sazvati posebno zasjedanje parlamenta na Sjeveru, koje bi potom na licu mjesta utvrdilo specifične poteškoće tih dijelova Kraljevstva. Ne definiravši vrijeme tog zasjedanja, Henrik VIII. istovremeno je pobunjenicima obećao opći oprost ukoliko polože oružje i vrate se kućama. Premda se manja, radikalnija, skupina pobunjenika ponovo okupila početkom 1537. godine, većina sudionika Hodočašća Milosti nakon tog se dogovora razišla, pogrešno vjerujući u postignuće svojih ciljeva.
Naime, unatoč pruženom obećanju, Robert Aske i dvjestotinjak pobunjenika svejedno su uhićeni, osuđeni zbog izdaje i pogubljeni sredinom sljedeće godine. Koristeći njihovu – navodnu ili stvarnu – podršku pobunjenicima kao izliku, kroz narednih nekoliko godina Henrik VIII. potom je raspustio sve redovničke zajednice u zemlji – prema procjenama, zatvoreno je 800-900 samostana, a Englesko je Kraljevstvo zahvatio najveći transfer bogatstva još od razdoblja normanske invazije. No, i unatoč stvaranju nove „sekularne plutokracije“, koja se doista pokazala znatno manje osjetljivom na potrebe najugroženijih, do odljeva novca sa Sjevera na Jug nije došlo.
Ipak, iako opisani sukob – zbog izostanka jasnih distinktivnih obilježja kod obiju strana – ne treba tumačiti kao katoličko-protestantski, zbivanja kojima je završio doista su utrla već započet put engleskog skretanja prema crkvenom Sonderwegu, uz čiji su pravac, kao odbačeni putokazi, opstale tek ruševine nekadašnjih velebnih samostanskih crkava.
Preporuke za čitanje:
Davies, Clifford S. L. „The Pilgrimage of Grace Reconsidered“. Past and Present 41 (1968): 54-76.
Dickens, Arthur G. „Secular and Religious Motivation in the Pilgrimage of Grace“. Studies in Church History 4 (1967): 39-64.
Shagan, Ethan H. Popular Politics and the English Reformation. Cambridge: Cambridge University Press, 2002.
.svg){kind=link}
01.jpg){kind=link}
