CHRISTUS REGNAT: Kad je Krist bio kralj Firence

Ocrtavanje konteksta – renesansa usred bojnih polja

Razvijeni i kasni srednji vijek, kao i veći dio ranoga novog vijeka na sjevernotalijanskom prostoru obilježilo je postojanje niza većih ili manjih gradskih komuna. Zahvaljujući razvoju obrta, bankarstva, trgovine i sličnih djelatnosti, te su se komune – uglavnom uređene prema onodobnom republikanskom načelu – kroz stoljeća na razne načine odupirale pritiscima raznih vladara, uključujući svetorimske careve, francuske kraljeve i pape, čuvajući svoju autonomiju od podređenosti udaljenom središtu. No, prijelaz iz 15. u 16. stoljeće na Apeninskom je poluotoku bio posebno izazovan, započevši s pohodom francuskog kralja Karla VIII. i njegovim sukobljavanjem sa snagama okupljenima pod okriljem pape Aleksandra VI. 1494. i 1495. godine, a kulminiravši tragedijom opsade i brutalne pljačke Rima u režiji snaga cara Karla V. 1527. godine. U kontekstu takve kombinacije političkih nemira, ali i istovremenoga kulturnog procvata, našla se i Firenca.

Girolamo Savonarola – utjelovljena savjest grada

Unatoč tome što se bavi događajima koji su se zbili trideset godina nakon njegovog pogubljenja, a kako bi njihovo razumijevanje bilo olakšano, potrebno je najprije se kratko osvrnuti na misli i djelo najpoznatijega firentinskog dominikanca, Girolama Savonarole.

Započevši firentinsku fazu svojega djelovanja dospijećem u samostan San Marco 1482. godine, ovaj je redovnik – koji se Redu propovjednika priključio želeći postati „Kristovim vitezom“ – ostavio dubok trag u životu grada na Arnu. Dok je u svjetsku povijest ušao ponajprije kritikom onodobne kleričke iskvarenosti, s tadašnjim papom Aleksandrom VI. kao glavnom metom (što ga je naposljetku stajalo i života), odnosno organiziranjem lomača taštine, na kojima su Firentinci javno spaljivali sve predmete koji su ih mogli dovesti u napast da počine grijeh, u promatranom slučaju ključna je njegova politička vizija. Naime, 1490-ih godina Savonarola je – prikazujući ih kao dio razgovora s Djevicom Marijom – građanima Firence počeo objavljivati proročanstva o budućnosti njihove komune. Premda je, kao što spomenute lomače taštine svjedoče, učestalo pozivao na odricanje od nepotrebnog luksuza, u tim je propovijedima predviđao upravo golemu – kako duhovnu, tako i materijalnu – slavu, moć i bogatstvo grada, ocrtavajući (buduću) Firencu kao Božju miljenicu i Novi Jeruzalem, s posebnom ulogom u duhovnoj, ali i socijalnoj obnovi cjelokupnog kršćanstva.

„Velim vam da Bog želi da to učinite. Trebate obnoviti svoj grad i svoju vlast, tako da više ne bude grad Firenca, već grad Božji.“

Posebno je zanimljivo kako je pritom ključnu ulogu trebao odigrati upravo firentinski republikanizam, u svrhu čijeg je jačanja 1494. godine na Savonarolin poticaj u gradu uspostavljeno Veliko vijeće, s izbornim pravom zajamčenim svakom poštenom građaninu. U tom vijeću, ali i drugim političkim tijelima – koja su, barem u teoriji, trebala sprječavati razvoj despotske vlasti pojedine obitelji ili osobe – već se za Savonarolinog života pojavila skupina njegovih puritanskih štovatelja. Preuzevši inicijalno pogrdni naziv piagnona (u slobodnom prijevodu jecavaca), ta je skupina prvi put do izražaja došla u vrijeme izbivanja medičejske vlasti od 1494. do 1512. godine, da bi – nadživjevši samoga Savonarolu, pogubljenog 1498. godine – novi (i posljednji) vrhunac doživjela za novog prekida u kontinuitetu dominacije dinastije Medici, o čemu više u nastavku teksta.

Neprijatelj pred vratima

U vrijeme spomenute pljačke Rima 1527. godine Katoličkom je Crkvom, kao papa Klement VII., ravnao Giulio de’ Medici. S obzirom na to, udarac što ga je doživio svoje je posljedice imao i u samoj Firenci, iz koje su Medici (papini nećaci) pritom ponovo istjerani te je kroz naredne tri godine vraćeno „narodno-republikansko“ uređenje iz 1494. godine. No, između pape i cara čije su trupe osvojile Rim ubrzo je došlo do sklapanja mira – sporazumom u Barceloni dogovoren je papin blagoslov/oprost za počinjeno zlodjelo zauzvrat za carevu pomoć pri povratku Medicija u Firencu. Istovremeno, car Karlo V. sklopio je mirovni sporazum i s francuskim kraljem Franjom I., uslijed čega je Firenca ostala bez mogućnosti računanja na moćnog saveznika u predstojećem sukobu. Do tog sukoba doista je došlo vrlo skoro – već u listopadu 1529. godine pred firentinskim su se zidinama pojavile carske trupe te je započela opsada koja će potrajati do kolovoza 1530. godine.

No, nešto prije tih zbivanja u gradu se dogodio neobičan događaj. Naime, dana 9. veljače 1528. godine gotovo jednoglasnom odlukom članova Velikog vijeća za kralja Firence izabran je – Isus Krist. Ideji koja je stajala iza takvog čina, kao i njegovim političkim implikacijama koje su se – premda je namjera zacijelo bila plemenita – pokazale štetnima po grad i ideale koje je nastojao obraniti, u svom se članku „When Christ Was King in Florence: Religious Language and Political Paralysis during the Siege of Florence, 1529-30“ posvetio američki povjesničar Nicholas Scott Baker.

Pod nebeskim vladarom – sloboda kao Božji dar

Opasnost pred kojom se grad našao među znatnim je dijelom njegovog stanovništva ponovo pobudila zanimanje za nekadašnje Savonaroline ideje o potrebi političko-religijske obnove grada. Jednu od njih, izraženu još 1494. godine, činio je i spomenuti prijedlog proglašenja Krista gradskim vladarom, uslijed čega bi se jednom zauvijek izbjegli budući stranački sukobi, kao i mogućnost dominacije jedne obitelji (Medici) na račun republikanskoga uređenja grada. Međutim, premda su spomenuti problemi na određeno vrijeme doista izbjegnuti, takvo je postupanje komunu i njena politička tijela stavilo pred nove teškoće u funkcioniranju.

Ulogu foruma za raspravljanje, odnosno pružanje savjeta nadležnim tijelima gradske uprave kroz niz su desetljeća u Firenci igrala tijela poznata kao consulte e pratiche, obično sazivana u ratnim vremenima. Dakako, s obzirom na općeprošireni svjetonazor, u raspravama vođenima unutar tih tijela često je korištena kršćanska duhovna terminologija, čime je naglašavano izvođenje autoriteta i legitimiteta iz sakralnog. Posebno čest – obično na početcima svakog govora – bio je poziv na povratak Bogu (ricorrere a Dio), korišten kao prigodna invokacija kojom se slušatelje podsjećalo da su sve ljudske aktivnosti u Njegovim rukama, nakon čega bi uslijedili konkretni prijedlozi. Nastavak uporabe takvog duhovno obogaćenog diskursa u promatranom razdoblju suvremenicima stoga nije predstavljao nikakvu novinu niti pak je sam po sebi bio uzrokom političke paralize koja je ubrzo nastupila. No, do određenih je terminološko-retoričkih izmjena sa širim posljedicama ipak došlo.

S obzirom na ranije spomenutu tradiciju komunalne samosvojnosti, posebnim značenjem u firentinskom je društvu bio nabijen termin liberta (sloboda), označavajući kako slobodu djelovanja građana i političkih tijela unutar same komune tako i njen suverenitet u odnosu prema vanjskom svijetu. Međutim, uslijed povratka Savonarolinih ideja o božanskom izboru Firence za posebnu predvodničku ulogu, liberta je u kontekstu opsade dobila i dodatno značenje – shvaćena kao poseban Božji dar firentinskom narodu, zadobila je sakrosanktni status. Uslijed toga, položaj onih koji su – s pravom – smatrali kako u nepovoljnoj političkoj situaciji koja je nastupila i firentinska strana treba pokazati pregovaračku fleksibilnost i spremnost na ustupke uvelike je otežan. Istovremeno, porasla je važnost pristalica tvrdolinijaškog otpora bez obzira na posljedice.

Politička paraliza u odsudnom času

Poimanje političke slobode u religijskom smislu, odnosno trenutnih vlasti kao božanski proviđenih i željenih u spomenutim je savjetodavnim tijelima njihove protivnike, pa i umjerene kritičare, de facto pretvaralo i u protivnike i kritičare samoga Boga. Iako su funkcioniranje gradskih vlasti i njihovo pregovaranje o uvjetima prekida opsade nastavljeni, takva je situacija kod većine građana izazvala nevoljkost da javno izraze vlastite misli protivne kolektivnom mentalitetu. Uslijed toga, pratiche su umjesto mjestima raspravljanja ubrzo postale mjestima političkog (samo)identificiranja.

U takvoj situaciji spomenuto nekadašnje zazivanje povratka Bogu preobraženo je iz prigodnog početka obraćanja u čitavu njegovu srž, odnosno umjesto tek početnim korakom postalo je i prvim i posljednjim. No, premda je uvjerenje da je Njegovim izborom za kralja Bog doista stigao među Firentince uporabu te fraze naposljetku smanjilo, njena je glavna posljedica ostala – umjesto oslanjanja na vlastite aktivnosti, građani Firence u svom su se, na pogrešan način manifestiranom, povjerenju u Boga započeli prepuštati pasivizirajućem uvjerenju kako će grad biti spašen božanskom intervencijom i potom preobražen u Novi Jeruzalem iz nekadašnjih Savonarolinih propovijedi. U uvjetima u kojima je procijenjeno kako je kolektivno jedinstvo od presudne važnosti, uporaba ovakvih i sličnih izjava postala je simbolom javnog signaliziranja pripadnosti tvrdolinijaškoj (i zapravo jedinoj dopuštenoj) strani.

Epilog

Svedena na pozornice cirkularnog samouvjeravanja u odanost božanskom planu za Firencu, savjetodavna su tijela stoga mogla pružiti tek napomene da se ne smije činiti ništa što bi bilo protivno božanski proviđenoj vladavini ili ugrozilo Božji dar slobode. Ironično, takvim svojim postupanjem upravo su ona – unatoč tome što je, kako je rečeno, proces pregovaranja sa zapovjednicima neprijateljskih snaga ipak kontinuirano trajao – ugrozila spomenutu slobodu grada. No, kao što i sam Baker navodi, valja ipak naglasiti kako opisana pasivizacija nije nastupila odjednom – štoviše, invokacija posebnoga božanskoga plana za Firencu u početnim je mjesecima opsade trebala poslužiti kao poticaj upravo aktivnom radu na njenoj obrani. No, kombinacija vanjske prijetnje i njome uzrokovanog poziva na jedinstvo te samonametnutih političkih restrikcija konačno je izrodila paralizu savjetodavnih tijela kao najvažnije institucije firentinskoga republikanizma.

Dana 12. kolovoza 1530. godine Firenca je, nakon pobune unutar njenih zidina, pala u ruke zapovjednika carskih postrojbi. S obzirom na stanje u koje je republikanizam iz Savonarolinih vizija doveden tijekom opsade, ne čudi razvoj događaja koji su uslijedili – nakon tri i pol desetljeća prisutnosti u gradskim političkim krugovima, Savonarolini su pristaše napokon zgurani s povijesne pozornice, dok je Firenca naposljetku postala nasljednim vojvodstvom. Razdoblje kad je Krist vladao gradom na Arnu tako je ostalo tek dijelom sjećanja na posljednji period medičejske odsutnosti, sve do njihovog nestanka u 18. stoljeću.

Preporuka za čitanje:

Baker, Nicholas Scott. „When Christ Was King in Florence: Religious Language and Political Paralysis during the Siege of Florence, 1529-30“. U Languages of Power in Italy (1300-1600), ur. Daniel Bornstein, Laura Gaffuri i Brian Jeffrey Maxson, 215-228. Turnhout: Brepols Publishers n. v., 2017.