Uvod – humanističke znanosti
Opća definicija humanističkih znanosti govori da se one bave „pitanjem čovjeka i ljudskih vrijednosti u različitim segmentima života“[1]. Svoj zadatak pronalaze u proučavanju ljudskog duha i čovjekovog odnosa spram svijeta. Kao takve nemaju čvrstu granicu među sobom i, iako podijeljene na opće poznate humanističke znanosti, glavni alat im je interdisciplinarnost u kojoj određenom fenomenu pristupaju s raznih kutova gledanja. Tako razne znanstvenike prošlog stoljeća možemo počastiti nazivom humanisti, upravo zbog njihovog interesa za fenomene koje su uočavali u odnosu čovjeka sa svijetom i samim sobom. Kada govorimo o fenomenu imaginarnog koje se nalazi u domeni ljudske mašte, tu je nezaobilazan Jacques Le Goff, francuski povjesničar koji je u svom proučavanju srednjeg vijeka povjesničarima pružio i izvore i metode za proučavanje tog fenomena u jednom od historiografskih klasika Srednjovjekovni imaginarij.[2] U pristupu tom fenomenu nužno je konzultirati i djela Carla G. Junga, švicarskog liječnika i jednog od prvih i najvažnijih psihoanalitičara iz prve polovice 20. stoljeća. Usporedbu ove dvojice humanista par excellence ne može se napraviti bez proučavanja njihovog kompletnog opusa i to nam ovdje nije cilj.
Zanimljivo je kako se Le Goff u Predgovoru knjige odmah distancira od Junga govoreći vrlo negativno o njegovom nosivom konceptu arhetipa i optužujući ga gotovo za ezoterizam. On kaže: „znam da je područje imaginarnog danas predmet mnogobrojnih istraživanja. Neka, kolektivna, važna i u mnogo čemu pionirska, rasvjetljavaju pitanje. Izazivaju uzdržanost u meni kad odlutaju ka iracionalnom i psihoanalitičkom, gdje vlada sumnjiva ideologija arhetipova. Modeli imaginarnog spadaju u nauku, arhetipovi u mistifikatorska naklapanja.“ (SI, 9) Le Goffu se ne može proturječiti. Već od najranijih izdavanja Jungovih djela njega se optuživalo za ezoterizam, a nerijetko je tako i korišten. No, odbaciti kompletan Jungov nauk, samo zbog tih optužbi i kasnijeg krivog čitanja, bilo bi jednako kao kad bi se odbacio kompletan Le Goffov opus zbog njegovog, nazovimo ga smionog, objašnjenja artikulacije ideje čistilišta u srednjem vijeku. Taj odbijajući stav potakao me je na čitanje Le Goffovog djela baš pod prizmom arhetipa u srednjevjekovnom imaginarnom. Stoga ćemo u ovom tekstu, bježeći od apologije Jungova učenja, pokazati kako upravo Le Goffovo istraživanje pruža argumente za još dublje i potpunije razumijevanje arhetipskih struktura u ljudskom imaginarnom.
Jung – ukratko
Krenimo od Freuda: on, iako je prihvaćao postojanje dubokog, ili kako ga je on zvao, jezgrovitog nesvjesnog koje se nalazi u idu, stavljao je naglasak na ono dinamičko koje se većinom sastoji od potisnutih sadržaja. Njegov učenik i sve do 1912. vjeran nasljedovatelj Carl Gustav Jung, učinio je u psihoanalizi revolucionarni napredak kada je u svojoj knjizi Preobražaji i simboli libida pomaknuo naglasak na onaj još dublji dio čovjekove psihe za koji je držao da je zajednički čitavom čovječanstvu. Taj je konstrukt 1917. u radu Psihologija nesvjesnih procesa nazvao kolektivnim nesvjesnim definirajući ga kao „snažnu duhovnu masu ljudskog razvitka, ponovno rođenu u svakoj individualnoj moždanoj strukturi“[3].
Naime, Jung pod pojmom psihe shvaća sve svjesne i nesvjesne psihičke procese koji se međusobno nadopunjuju. U tim procesima kompleks predodžaba tvori središte svijesti koje on naziva jednostavno ja. Na njega utječe s jedne strane svijest, odražavanjem psihičkih sadržaja, i nesvjesno, koje je uspostavljeno na dvije razine: ono što je stavljeno po strani te se može u svakom trenutku opet pozvati, ali je „zaboravljeno, potisnuto, percipirano ispod praga svijesti“ (individualno nesvjesno) te „baštinjene mogućnosti psihičkog funkcioniranja kao takvoga“ (kolektivno nesvjesno).[4] Potonje je općeljudsko apriorno naslijeđe, tvori temelj svega individualnog psihičkog te je kao takvo starije od svijesti pa tako i „djeca svoj život započinju u nesvjesnom stanju i rastući ulaze u svjesno stanje“[5], dok individualno obuhvaća sadržaje koje je pojedinac sam stvorio njihovim odbacivanjem.[6] Kolektivno nesvjesno kod svih ljudi je istovjetno, prisutno prije svakog individualnog iskustva, a sadržaj mu daju takozvani arhetipovi na čijoj osnovi počivaju sve tipične forme ljudskog ponašanja i sva ljudska saznanja.[7]
Kada se govori o sadržaju i načinu spomenutog konstrukta, nužno je razlikovati arhetip po sebi te manifesni arhetip koji je došao u svijest u formi mitova, bajki, legendi, vizija, umjetničkih i znanstvenih djela ili pak halucinacija. Jung sam ističe da je nemoguće dati jednu sveobuhvatnu definiciju jer se ni jedan arhetip ne može do kraja objasniti, njihovo je podrijetlo nepoznato, a može se samo pretpostaviti da nastaju stalnim ponavljanjem iskustava čovječanstva.[8] Nije rijetko da su se arhetipske analize koristile u antropologiji te se pomoću njih dolazilo do zapaženih otkrića. No arhetipovi su trajno bili pod optužbom mistifikatorskog konstrukta za čije postojanje ne postoji toliko validnih dokaza. Iako ih odbacuje, Le Goff u svom istraživanju ipak pokazuje da nije bez smisla govoriti o kolektivnom nasljeđu ljudske psihe[9].
Postoje li onda arhetipovi? Dokazi iz Srednjovjekovnog imaginarija
Odmah ću odgovoriti na pitanje: ne možemo dokazati postojanje arhetipa. No zanimljivo je vidjeti kako postoje razni obrasci imaginarnog koji podupiru taj konstrukt. Proučavati imaginarno u jednom razdoblju može tek onaj koji je dobro upoznat sa širokom paletom izvora razne vrste, a u tome je Le Goff neprikosnoven. Sam kaže: „proučavati imaginarno jednog društva znači zaći duboko u njegovu svijest i njegov povijesni razvoj. To znači ići do korijena i dubine prirode čovjeka“ (SI 11). Kršćanstvo je od samih svojih početaka pokušavalo imaginarno iskoristiti i usmjeriti prema biblijskoj slici čovjeka i Boga. Vrhunac takvog kodiranja imaginarnog pronalazi se u razdoblju tridentske obnove. No ako želimo istražiti arhetipove, podrazumijevajući da postoje u obliku kako ih je rastumačio Jung, tada nam kršćansko kodiranje pojedinih slika prekriva put i srednjovjekovno imaginarno. Ono pak, budući da je još uvijek vremenski blisko pretkršćanskom (usp. SI 37), najbolji nam je prečac prema upoznavanju njihovih struktura. Mišljenja sam da su se spomenute arhetipske strukture, dakako ukoliko zaista postoje, zadržale i nakon novovjekovne obnove pobožnosti. No, budući da je ona do kraja podložila sebi svaki oblik imaginarnog (san, umjetnost, legende, mitove, bajke, mistična iskustva i dr.), kada bismo proučavali izražavanje arhetipa u tom vremenu, morali bismo se puno više potruditi oko dekodiranja kršćanskih termina.
Jedan od najočitijih primjera na kojima se stvara poveznica arhetip je divljeg čovjeka. Analizirajući roman Chrétiena de Troyesa pod naslovom Yvain, o Le Chevalier au lion (Iven ili vitez s lavom) Le Goff ističe: „Ma koliko slabo poznavali srednjevekovnu literaturu na latinskom, u Ivenovom ludilu prepoznajemo topos divljeg čoveka čiji su primeri brojni“ (SI 156). Ono što će francuski povjesničar nazvati toposom, Jungova analitika naziva arhetipom divljeg čovjeka. On se nalazi u šumi koja je „mjesto utočišta, lova, avanture, neprozirna granica svijeta gradova, sela, polja“ (SI 157). Divlji čovjek s pustinjakom kojega susreće komunicira negovornom razmjenom u najnižoj razini gdje se susreću svijet lova i svijet obrađene zemlje, sirovo i pečeno (usp. SI 163). Le Goff ističe važnost odnosa društva prema divljem čovjeku jer su tako ona odredila odnos prema drugomu. „Preko likova divljeg čovjeka društva organiziraju i svoje odnose s bližim ili daljim okruženjem i s vremenom.“ (SI 167) Ivenovo putovanje u šumu, koja je ekvivalent istočne pustinje, služi kako bi se izdvojio iz kulture, ponašao se kao čovjek prirode (SI 79). U šumi divlji čovjek iskušava avanturu koja je proces postajanja vitezom. Način vraćanja u prirodno stanje iz kojeg se izlazi s punom participacijom u kulturi Le Goff ne želi tek svesti na inicijacijski proces, ali ima sve njegove elemente. „Iven će prijeći sve stupnjeve te skale, sukobljavajući se s jednima, uz pomoć drugih, podivljao u presudnom trenutku svog doživljava i prihvaćajući onaj dio divljeg svijeta koji je potreban savršenom vitezu.“ SI 179)
Dakako, naglasak tog romana je na Ivenovom vraćanju, ozdravljanju od ludila i njegovoj ljubavi i zakonitom posjedovanju supruge i imanja. Vrativši se u milost žene koju je osvajao nestaje iz priče i lav koji je cijelo vrijeme išao s vitezom. Le Goff zaključuje: „Lav, nerazdvojan od Ivena po njegovom povratku među ljude, i Laudina, koja se raduje iščekujući onoga za koga misli da je samo Vitez s lavom, nestaju iz romana utopivši se u Ivena, kad on završi svoj put“ (SI 178). Ta prava viteška avantura je individualna, za razliku od junačke. U tom dijelu knjige Le Goff dakako analizira historijski kontekst nastanka romana govoreći o kristijanizaciji. Međutim, čitajući jungovskim očima u predstavljanju Ivena vidi se arhetip divljeg čovjeka. Muškarac koji odlazi u šumu kako bi ušao u odnos s divljim svijetom u sebi kojega prvo treba upoznati, zatim ga naučiti kontrolirati, ali i usmjeriti u poželjnom pravcu, kako bi na kraju u integraciji svih dijelova sebe postao vitez i nositelj kulture. U tom smislu slika viteza sadrži sve arhetipe muškaraca[10] koji procesom individuacije stvaraju razvijenu ličnost.
Umjesto zaključka
Brojna su još mjesta u Le Goffovom imaginariju koja mogu poslužiti u razvijanju arhetipske analize ličnosti. Tu je svakako poveznica grad-žena (SI 203-232, posebno 215-216), te svim vrstama psihoanalize drage teme snova (SI 253 – 298) i potisnute seksualnosti o kojoj ima više izvoda (SI 53, 129, 131, 145-149), no njegov izričito negativan stav prema svemu psihoanalitičkom kao da ne dopušta da mu djela čitamo pod tim vidom.[11] S druge strane nedavno je prisutna bila rasprava može li se historijski imaginarij zapravo svesti na historiju arhetipa za što također držimo da nije potrebno. Neka svako promišljanje ide u svom smjeru, a veliko polje humanistike dopušta da svaka njezina grana iskoristi iz druge ono što joj je potrebno i što joj može poslužiti u razvoju svojih dosega. Također, zanimljivo bi bilo u ovom Le Geffovom djelu, kao i u cijelom opusu, proučiti kako kršćanstvo kodira imaginarno, za što je dao primjer anonimnog autora koji jednu priču piše opisujući proces kristijanizacije i stavljanja narodne priče u učenu sferu: „Ništa više nisam dodao što nije dozvoljeno pisarima, poredao sam događaje po redoslijedu, prilagodio sam stara značenja novim, dodao sam lozu Mojsijevu, Jišajevu sol i konačno vino Kristovo nastalo od vode, ne da bih varao, već da bi priča bila elegantnija.“ (SI 121).
Držeći se osnovne znanstvene poniznosti, koju je Le Goff na jednom mjestu lijepo sažeo riječima: „Mada sam pokušao da popravim svoje neznanje čitajući i učeći, još sam bolje shvatio da mi nedovoljna stručnost ne dopušta da se uključim u rasprave stručnjaka“ (SI 299), ovim skicama tek smo pokušali pokazati kako jedna grana humanistike može potražiti izvore za svoje stavove u drugoj, ostavljajući stručnjacima i dobronamjernim čitateljima prostor za daljnje proučavanje.
___________________________
[1] Hrvatska enciklopedija: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=69772 (viđeno: 8. 8. 2021.)
[2] Knjiga je prevedena na hrvatski, a ovdje smo koristili srpsko izdanje u prijevodu Ivanke Pavlović: Žak LE GOF, Srednjovjekovno imaginarno, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1999. (dalje u tekstu: SI)
[3] Preneseno u: Ivan NASTOVIĆ, Dubinsko – psihološki praktikum, Gornji Milanovac, 1989., 44.
[4] Citati i ovakav izvod preuzeti iz: Jolande JACOBI, Psihologija C. G. Junga, Uvod u djelo, Zagreb, 2006., 17-19.
[5] Isto, 20.
[6] Uvjetno rečeno, individualno nesvjesno kod Junga vrlo je blisko (iako opsegom ne istovjetno) Freudovom predsvjesnom.
[7] Usp. Ivan NASTOVIĆ, Dubinsko – psihološki praktikum, 44.
[8] Usp. Ivan NASTOVIĆ, Dubinsko – psihološki praktikum, 46-48.
[9] Brojne su analize raznih antropoloških fenomena baš pomoću arhetipskih struktura. Ovdje, po vlastitom izboru, navodimo samo neke šire dostupne članke: Sanja ŠPOLJAR VRŽINA, Antropološko – jungijanska analiza paradoksa specifičnosti podgorja: prema arhetipskom čitanju hrvatskih životnih kozmologija, u: Senjski zbornik 44 (2017.) 1, 97-115.; Marjetka GOLEŽ KAUČIĆ, Slovenska narodna kultura između nacionalnog identiteta i europskih integracijskih procesa, u: Narodna umjetnost 46 (2009.) 1, 33 – 48.; Bernd RIEKEN, Mit i memorija, Uz fenomenologiju numiznog u književnosti, umjetnosti i narodnoj kulturi: psihološki pristup razumijevanju numiznog, u: Narodna umjetnost 42 (2005.) 2, 155 – 169.
[10] Jungov nauk nastavio se širiti i nakon njegove smrti te je danas vrlo popularan. Jedna od značajnijih knjiga za to područje MORE R. L., GILLETTE, D., King, Warrior, Magician, Lover, San Francisco, 1991. u kojoj se analiziraju ta četiri muška arhetipa iz naslova.
[11] Izdvojimo ovdje jednu rečenicu iz zaključka govora o snovima: Potiskivanje i manipulaciju snovima „nametnuli su, kao i u slučaju seksualnosti, velika klerička cenzura, koje se nismo još u potpunosti oslobodili i koja je na dobro i na zlo, dovela do psihoanalize.“ (SI 295)
