Early medieval bondaries in Dalmatia/Croatia (8th-11th centuries) naziv je članka kojeg je Neven Budak napisao za časopis “Castellum, civitas, urbs” koji se bavi važnim centrima i elitom u srednjoistočnoj Europi. Autor se u tekstu bavi pitanjem koliko zapravo granica možemo iščitati iz ranosrednjovjekovnih izvora kad je u pitanju dalmatinski prostor. Kada danas kažemo granica najčešće pomišljamo na političku granicu između država. No, Budak ukazuje da u ranom srednjem vijeku, a možemo reći i danas, možemo pronaći više vrsta granica. Osim političkih, postoje kulturološke, vjerske, društvene, trgovačke i mnoge druge granice. Dakle, “granica” obuhvaća širok dijapazon značenja, od čvrsto izgrađenih prepreka do tabua unutar naših umova.
Jedan od prvih izvora o granicama koji autor spominje je DAI (De administrando imperio) iz 10 st., gdje Konstantin Porfirogenet piše o granici na Dunavu. Dunav je bio zamišljena granica između “nas” i “njih”, što je bilo uobičajeno razdvajanje između naroda prisutno u mislima Konstantinovih suvremenika. No, takve granice nisu postojale zapravo, upozorava Budak, pošto je romansko i slavensko stanovništvo u Dalmaciji živjelo u suživotu. To je sasvim suprotno mišljenju tradicionalne historiografije kojom dominira mišljenje da su Romani i Slaveni živjeli striktno odvojeno, prvi u uskom obalnom pojasu, a drugi u unutrašnjosti Dalmacije. Jer seoba Slavena nije bila masivna, a mnogi su romanizirani kršćani živjeli u suživotu sa Slavenima. Ipak, može se uočiti da su Romani naseljavali prostore uz stare rimske prometnice, dok su se Slaveni i drugi pogani naseljavali dalje od njih. Arheologija je rasvijetlila neke zagonetke na obali nekadašnje rimske provincije Dalmacije, no o stanju u unutrašnjosti se ne zna ništa.
Sljedeći izvor vezan uz granicu koji spominje autor je Bašćanska ploča (o. 1100.) gdje se spominje pojam “krajina”. U kontekstu ploče, “krajina” najvjerojatnije označuje najzapadnije dijelove Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. “Krajina” bi obuhvaćala prostor od Plominskog zaljeva do Vinodola i Senja, a zahvaća i prostor Kvarnera. “Krajina” u južnoslavenskim jezicima označuje granični prostor, kako to opisuje Cronicon pictum vindobonense spominjući markgrofa Urlicha II. kao upravitelja tih najzapadnijih dijelova Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije 1063. g. Postojanje graničnog područja “krajine” može se pratiti sve do Konstantina Porfirogeneta, piše Budak. U već spomenutom DAI, car spominje da se hrvatska država dijeli na županije, od kojih su tri pod direktnom vlašću “bana”. Te tri županije mogu se protumačiti kao okvir za buduću “krajinu”. No, zanimljivo je da je to jedini put da se Konstantin osvrće na prostor Vinodola u svome djelu.
Autor spominje kako mnogi hrvatski povjesničari smatraju da povijest Hrvata počinje sukobom između Franačke i Bizanta na istočnojadranskoj obali. S Aachenskim mirom 812. g. u Dalmaciji je prvi put određena precizna granica nakon raspada kasnorimske, odnosno bizantske administracije polovicom 7. st. Ali, ta granica nije bila precizno definirana, kako potvrđuje izvještaj iz Franačkih anala o prijeporu između Romana i Slavena 817. g. o granici koja ih je razdvajala. Takve granice koje razdvajaju (fines) su prve spomenute granice u Dalmaciji. Francesco Borri je pisao kako Romane iz 9. i 10. st. treba promatrati kao novonastalu urbanu elitu, nasuprot Slavenima koji su živjeli na selu. Dakle, tu je naglasak na kulturološkoj razlici, ne na etničkoj. U ovom slučaju, to znači da granica nije služila za odvajanje dviju grupa, već da je stvaranje granice stvorilo dvije različite grupe.
Odvajanje bizantinske obale od franačkog zaleđa značilo je da su Slaveni postali podređeni jednom središnjem autoritetu, grupi ratnika koji su se prozvali Hrvatima i nametnuli vlast nad dalmatinskim Slavenima. Kako je već poznato, nakon 820. hrvatski gens je osnovao svoju državu pod zaštitom Franaka. O tome svjedoče epigrafički spomenici na kojima se Trpimir naziva dux Croatorum, kao i svjedočanstvo Gottschalka iz Orbaisa o pobjedi Trpimira nad gens Graecorum i njihovim patricius. Gottschalkovo svjedočanstvo pokazuje da je na bizantsko-hrvatskoj granici dolazilo do sukoba, a Budak pretpostavlja da se gens Graecorum odnosi na bizantinsku ekspediciju poslanu u Dalmaciju od nekud drugdje, pošto je Trpimir bio u vrlo dobrim odnosima sa splitskim nadbiskupom.
S ovom informacijom autor dolazi do tvrdnje kako osim političkih postoje i crkvene granice. O njihovom postojanju svjedoči Trpimirova darovnica iz 852. g., koja potvrđuje dobre odnose između Trpimira i splitskog nadbiskupa Petra, kao i to da je splitska Crkva bila zadužena i za kršćane u franačko-hrvatskom dijelu Dalmacije. To će reći da je Splitska nadbiskupija obuhvaćala sve Dalmatince, i Slavene i Romane. Biskupije i nadbiskupije su očito imale vlastite granice, piše Budak. To potvrđuje slučaj dalmatinskih biskupija, gdje su biskupi bili podanici bizantskog cara, ali su priznavali vrhovništvo pape. Kada su nakon Focijeve shizme 867. dalmatinski biskupi pristali uz patrijarha, hrvatski vladar je odlučio osnovati vlastitu biskupiju u Ninu. Hrvatska je dobila svoga biskupa, a vladar je iskazao vjernosti papi. Ninski biskup je imao ovlasti svugdje gdje se prostirala vlast hrvatskog vladara, što je značilo veći teritorij i odvajanje od dalmatinskih biskupija, čiji su teritoriji značajno smanjeni. Zato je ninski biskup Teodozije htio postati i splitski biskup, bez odstupanja sa stolice ninskog biskupa. Iako mu je papa bio sklon, ipak njegova ideja nije uspjela.
Ključan trenutak u formiranju crkvenih granica u Hrvatskoj Neven Budak vidi u trenutku kada Hrvatska dobiva formalnu neovisnost (888. g.). Od tada Hrvatska postaje regionalna vojna sila, pa je car Ivan Cimisk mogao postaviti Tomislava za upravitelja bizantinske Dalmacije. Time je dihotomija u Dalmaciji završena. U tome Budak vidi privremeno poništenje granice između Slavena i Romana. Preostalo je riješiti pitanje crkvenih granica. To je riješeno na sinodama u Splitu 925. i 928. g. kada je za metropolita izabran splitski nadbiskup, Ninska biskupija poništena, a hrvatski biskup bio prisiljen odabrati jednu od triju starih biskupija u unutrašnjosti. Na kraju je izbor pao na Skradin. Tako su bizantska Dalmacija i Hrvatska ujedinjene crkveno i politički pod hrvatskim vladarem, koji je ujedno bio i predstavnik bizantskog cara.
Autor napominje da su na ranosrednjovjekovnom hrvatskom prostoru postojale i kulturološke granice. One se lijepo očituju kroz liturgijske granice između latinske i slavenske liturgije. Granica između ove dvije liturgije prvo je bila na jugu, a činile su je Dubrovačka, Kotorska i Stonska biskupija. U vrijeme kada su dalmatinske biskupije ujedinjene pod Splitskom nadbiskupijom, postojala je liturgijska razjedinjenost. S vremenom se ta granica među liturgijama premjestila prema sjeveru, na sjevernodalmatinske otoke. Budak napominje da postoje i granice koje dijele utjecaje pojedinih svetaca i njihovih kultova. U ranom srednjem vijeku, kultovi svetaca su obično bili ograničeni na granice gradova, no postojale su iznimke kada su kultovi svetaca prelazili granice grada (npr. kult sv. Krševana). Ovo ukazuje na kontakte između građana i njihovih seoskih susjeda koji su se ostvarivali preko političke granice. Jasan znak tih kontakata su darovnice hrvatskih vladara i plemstva dalmatinskih gradova, piše Budak. Sveci su mogli označivati i različite teritorije. Npr. kult sv. Bartolemeja se pojavljuje na mjestima vladarskih rezidencija ili posjeda, dok poganske trokute vežemo uz Slavene koji su se htjeli izdvojiti od svojih susjeda organizirajući “župe”. Ali, kada su poganski kultovi zamijenjeni kršćanskim, ove granice su izgubile svoje prvotno značenje.
