Austrija, Njemačka, Velika Britanija i druge europske države danas su nacije piva, a stanovnici SAD-a su čak i danas, u razdoblju globalizacije mnogo veći potrošači piva u odnosu na vino. Upravo su ta europska područja tijekom srednjeg vijeka bila primarno potrošači vina. Današnji primat piva oblikovale su klimatske promjene koje su zadesile Zemlju prije oko petsto godina.
Malo ledeno doba
Jedna od politiziranih tema predmoderne povijesti je «malo ledeno doba», termin koji je 1939. godine osmislio nizozemski geolog François Matthes. Označava razdoblje koje je uslijedilo nakon srednjovjekovnog klimatskog optimuma, a trajalo je sve do devetnaestog stoljeća. Upravo povlačenje ledenjaka sredinom devetnaestog stoljeća za većinu istraživača najčešće označava kraj malog ledenog doba.
Znanstvenici još uvijek razmatraju uzroke tzv. malog ledenog doba navodeći uglavnom smanjenu Sunčevu aktivnost i erupcije vulkana. Posljednjih godina tema se prilično ispolitizirala i proširila na popularne neznanstvene krugove.
S jedne strane, negatori globalnog zatopljenja koriste malo ledeno doba kao argument kojim tvrde kako je trenutno zatopljenje normalna posljedica vraćanja stanja u normalu ili pak slijed događaja koji nisu prvenstveno uzrokovani ljudskim ponašanjem. Svako malo pojavi se neko istraživanje koje u idućih nekoliko godina naviješta novo «malo ledeno doba».
Pad proizvodnje vina
Unatoč pomalo škakljivom imenu, glavna odlika ovog razdoblja nije potpuno zahlađenje i pad prosječnih temperatura već minimalno, ali dugotrajno zahlađenje s padom prosječne temperature od oko 2 stupnja.
Glavna odlika ovog razdoblja jest iznimna promjenjivost i nepredvidivost klime, kao i povećana količina padalina, učestale poplave, zamrzivanja rijeka čak i tijekom ljeta, ali i suše. Pad prosječnih temperatura i uzastopna hladna ljeta s godinama su smanjile prinos vina za čak polovicu u odnosu na ranija razdoblja.
Prosječan prinos tijekom druge polovice šesnaestog i prve polovice sedamnaestog stoljeća u današnjoj Donjoj Austriji iznosio je 20 hektolitara po hektaru dok su dobre berbe znale nositi i 45 hektolitara. Kvaliteta vina smanjila se upravo zbog hladnih ljeta koja su onemogućavala dozrijevanje grožđa. Smanjen urod ubrzo je utrostručio cijene vina koje su se i u hrvatskim krajevima svaku godinu nanovo određivale.
Kulturnom adaptacijom, ova je promjena otvorila put drugačijem piću.
Primat vina
Tijekom srednjeg vijeka, siromašniji puk je uglavnom konzumirao pivo. Više su klase preferirale vino koje se prevozilo i uvozilo brodovima i kolima.
Zašto je vino bilo preferirano piće tijekom srednjeg vijeka iako se ono za razliku od piva nije moglo proizvoditi svugdje? Glavni razlog je tadašnji okus piva. Većina srednjovjekovnih piva bila je iznimno gorka i brzo se kvarila, ponekad čak za manje od tjedan dana.
O gorkom pivu
Francuski pjesnik Eustache Deschamps prilično je sjajno prikazao Bohemiju kao mjesto prepuno muha, smrada, svinja i plijesni gdje i po dvadeset ljudi pije iz jedne zdjele, piće iznimne gorčine – pivo.
Pivo se kao i vino također skladištilo, ali budući se ukiselilo mnogo brže od vina, nije zapravo postojala prava trgovina pivom. Izrada većine srednjovjekovnog piva bila je dio svakodnevne rutine pripreme hrane kraj vlastitog ognjišta. Drugi razlog pridavanja prednosti vinu bio je taj što je prevladavalo uvriježeno mišljenje da se radi o vinu inferiornom piću – nešto što se pije samo kada se vino ne može priuštiti. To nije vrijedilo samo za kler, plemstvo i više građanstvo već i za svakoga koji je imao par novčića da ih potroši na piće.
Na području gdje je uspijevala vinova loza, što je prije malog ledenog doba u Europi uključivalo i sjevernu Francusku kao i zapadnu Njemačku, pivo su ispijali uglavnom samo siromašni. Pivo je bilo toliko omraženo da se pobožni jedanaestostoljetni biskup Wazo iz Liegea tijekom korizme odrekao vina te za pokoru kad je pio, pio je iznimno gorko pivo.
Prema dvanaestostoljetno golijardskoj pjesmi vino staro čini mladim, daje svijetlo očima, i brine za vaš srce dok vas pivo jednostavno samo napije. U sličnom duhu, fizik Aldobrandino iz Siene koji je katalogizirao namirnice u Regimen Corpus, obzanio je kako pivo škodi i glavi i želucu, uzrokuje loš zadah i kvarenje zubiju, te rezultira srdžbom i pijanstvom. S druge strane vino daje dobru krv, dobru boju i dobar okus. Ispijanje vina jača sve tjelesne vrline, čini čovjeka sretnim, pitomim i lijepo pričljivim.
Upotreba hmelja i popularizacija piva
Pivo se tijekom produkcije začinjavalo raznim aromatičnim biljem tijekom fermentacije kao što su močvarna trava, ružmarin, pelin, stolisnik, bršljan, bobice od smreke, đumbir, kim, anis, muškatni oraščić, cimet. Time se pivu poboljšavao okus, smanjivala gorčina, ali i produživao rok trajanja.
Nedostatak ovakvog načina poboljšavanja piva bila je njegova cijena. Ipak, vrijednost i popularnost piva počela je rasti od trinaestog stoljeća kada su njemački pivovarci počeli u izradi piva koristiti hmelj.
Hmelj je činio pivo mnogo manje gorkim te stoga i privlačnijim većem broju ljudi. Budući da je njegova cijena bila mnogo niža od korištenja skupocjenih začina, ovime je ukusnije pivo postalo i dostupnijim za šire mase. Hmelj je davao potrebnu slatkoću, a djelovao je i kao prezervans.
Klimatske promjene koje su se očitovale u minimalnom zahlađenju, ali uglavnom u iznimnoj promjenjivosti klime s poplavama, sušama i zamrzivanjem rijeka, utjecale su na pomicanje granice produkcije vina sve više prema jugu kontinenta.
Visok porez na vino
Do kraja Tridesetogodišnjeg rata, broj pivovara u Augsburgu povisio se iznad devedeset dok se broj stanovništva smanjio za polovicu. Uz klimatske promjene i raspuštanje samostana, u Engleskoj je potpuno dokinuta domaća proizvodnja vina.
Na vino je nametnut visok porez te je time ono postalo piće uglavnom za bogate. Kraljevi, dvorjani, aristokrati i bogatije građanstvo konzumacijom vina projicirali su svoje bogatstvo i na svoj društveni status, akumulirajući time i simbolički kapital u društvu.
I dok stare navike preferiranja vina nisu izumrle preko noći, pivo je zbog svoje dostupnosti i u hladnijim krajevima te s upotrebom hmelja polako stjecalo popularnost. Dapače, u mnogim je krajevima Europe te posebno u Novom svijetu pridobilo i do današnjeg dana zadržalo primat u odnosu na vino.
Preporuka za čitanje
Paul Lukacs (2013) Inventing Wine: A New History of One of the World’s Most Ancient Pleasures: A New History of One of the World’s Most Ancient Pleasures
W. Behringer (2005) Cultural consequences of the “Little Ice Age”
Charles Ludington (2013) The Politics of Wine in Britain: A New Cultural History
B. Ann Tusty (2001) Bacchus and Civic Order: The Culture of Drink in Early Modern Germany
