Manje poznata zagrebačka nakladnička kuća Sandorf objavila je 2024. godine prvi hrvatski prijevod knjige Napoleon – skica epopeje francuskog povjesničara i pisca Théodorea Gosselina. Već na prvi pogled ovo izdanje krije jednu zanimljivost. Naime, na koricama kao autor nije naveden Gosselin, nego G. Lenotre. Riječ je o pseudonimu koji je mladi pisac počeo koristiti potkraj 19. stoljeća, kada je započinjao svoju književnu karijeru. Razlog je bio prilično praktičan – u Francuskoj je već djelovao poznati Théodore Gosselin, ali slikar, pa je budući povjesničar odlučio izbjeći zabunu.
Druga zanimljivost krije se u samoj knjizi. Izvorno je objavljena u Parizu 1931. godine, pa se nameće pitanje: čime je gotovo stoljeće kasnije zaslužila svoj prvi hrvatski prijevod?
Gosselin, odnosno Lenotre, u prvim desetljećima dugog 20. stoljeća piše: „Francuze je od čitanja povijesnih knjiga dugo odvraćala činjenica da nisu vjerovali onome što im pripovijedaju kroničari. Nisu se prepoznavali u tim dugim opisima, jer su povjesničari – koji su smatrali da moraju imitirati starije kolege ako i sami žele postati klasici – pisali uzvišenim akademskim tonom, ističući intimne i slikovite detalje, a ako su akterima davali riječ, pripisivali su im duge besjede u tri dijela, s uvodom i zaključkom u maniri Tita Livija. … Sve su to promijenili suvremeni povjesničari, koji su rastvorili prozore i pustili zrak u mračne kripte prošlosti.“
Gotovo stoljeće nakon što je to napisao, čini mi se da njegovo razmišljanje nije izgubilo na aktualnosti. Ne mogu se ne zapitati koliko je zraka doista pušteno u te kripte i koliko se danas povjesničari još uvijek dijele na one „prave“, koji iz ormara izvlače nepregledne nizove činjenica, i one koje se nerijetko podcjenjuje jer se bave naizgled nevažnim pojedinostima. Istina je da je u međuvremenu mnogo učinjeno i da danas postoji mnogo više povijesnih djela pisanih življe i pristupačnije nego nekada. No pitanje nije samo kako pišemo povijest, nego i kako je čitamo, razumijemo i poučavamo. Upravo zato ova knjiga danas nije zanimljiva samo kao djelo o Napoleonu, nego i kao promišljanje o tome što povijest uopće čini živom.
Povijest nije suha kao sudski proces
I meni, koja sam studirala povijest, godinama ostala zaljubljenik u tu struku i nastavila pratiti nova istraživanja i izdanja, ova je knjiga ponudila mnoštvo novih uvida. Lenotre je svjesno odbacivao, kako sam kaže, „povijest suhu kao sudski proces“ i birao drukčiji pristup.
Tu ideju ne iznosi samo načelno, nego je dosljedno provodi kroz cijelu knjigu. Primjerice, u jednom poglavlju uspoređuje tri Napoleonova dana provedena na istome mjestu, u Brienneu, ali u tri različita razdoblja – 1780., 1805. i 1814. godine. Prikazuje ga kao dječaka koji dolazi na prvu pričest, zatim kao cara na vrhuncu moći te naposljetku kao poraženog vladara. Opisuje njegov karakter, odnos prema ljudima, konkretne susrete i sjećanja suvremenika, oslanjajući se pritom na izvore, a ne na književnu fikciju. Kao učiteljica svjesna sam koliko je takav pristup poučavanju učinkovitiji i prijemčiviji od suhoparnog nabrajanja bitaka, datuma i političkih odluka.
Još je zanimljivije što isti pristup primjenjuje i na ljude koji se u klasičnim pregledima povijesti gotovo nikada ne spominju. Piše o djevojčici Marianne, slučajnoj žrtvi atentata na Napoleona koji su organizirali uvjereni republikanci; o seljacima Lolivu i Servolu, koji su jednom prilikom Napoleona povezli svojim kolima pa su se time toliko često hvalili da su ostali zapamćeni; o majci Margariti, kod koje je Napoleon kao dječak rado odlazio na jaja i mlijeko. Lenotre pritom kaže: „To su, nema sumnje, najsitniji detalji, ali velike činjenice koje oni potkrepljuju ispričane su toliko puta da nam se, ako želimo obnoviti sjećanje, valja posvetiti neznatnim sitnicama koje će, kontrastom, učiniti veličanstvene događaje još uzvišenijima.“
Upravo se u tome, po mom mišljenju, krije najveća vrijednost ove knjige. Povijest nije sastavljena samo od velikih bitaka, ugovora i državnika. Ona je satkana od ljudi, njihovih navika, karaktera, slučajnih susreta i svakodnevice. Tek kada upoznamo takve pojedinosti, povijesni događaji dobivaju ljudsko lice.
Put do ostvarenja koncepta povijesne perspektive
Ponekad je dovoljan jedan konkretan podatak da čitatelj bolje razumije prošlost nego nakon nekoliko stranica općih
objašnjenja. Knjiga donosi i odlične primjere koji suvremenom čitatelju pomažu razumjeti prošlost bez nametanja današnjih mjerila. Nažalost, sudeći prema javnim nastupima, čak se i pojedini povjesničari teško odmiču od vrednovanja prošlih vremena kriterijima sadašnjosti, a to je još izraženije kod onih koji se poviješću ne bave profesionalno. Ljudi nerijetko prosuđuju prošlost iz vlastite perspektive, premda je svijet nekada funkcionirao prema posve drukčijim pravilima.
Što zapravo znači carska titula? Koliko je bila stvarna njezina društvena težina? Lenotre na to ne odgovara apstraktnim objašnjenjima, nego vrlo konkretnim primjerom. Nakon razvoda od Napoleona i javnog odricanja od titule carice, Jozefini je i dalje pripadala impresivna dvorska služba: upraviteljica, dvorski kapelan, dva svećenika, dvije više dvorske dame, viši dvorski komornik, glavni dvorski konjušar, nadstojnik, vitez, četiri dvorske dame, pet komornika, četiri konjušara, liječnik, kirurg, ljekarnik, dvorski kapelnik, glazbenici, dva podvornika, šest sobara, čitateljica, stilist, četiri sobarice, dvadeset i devet ljudi zaduženih za živežne namirnice, tri žene za intimno rublje, četrnaest ljudi za grijanje i rasvjetu, dva vratara, dvadeset i jedan lakej, četiri paža te brojno osoblje u konjušnici, uključujući i dresere konja, kojih je bilo šezdeset. Jedan takav popis govori više o društvenoj hijerarhiji i raskoši carskog dvora nego desetak stranica općih objašnjenja.
Suvremenici kao izvor razumijevanja, ako ne i znanja
Čitajući Lenotrea, često sam razmišljala da isti princip vrijedi i za suvremenu povijest. Najviše sam to osvijestila na stručnim skupovima za učitelje povijesti koje na zagrebačkom Gornjem gradu jednom godišnje organizira Hrvatski generalski zbor. Iako se održavaju uz potporu Agencije za odgoj i obrazovanje, odaziv je, nažalost, prilično skroman. Meni su to među najboljim stručnim skupovima upravo zato što predavači nisu samo povjesničari nego i suvremenici stvaranja Republike Hrvatske. Danas su to uglavnom ljudi u poznim godinama koji više nemaju velikih inhibicija pa, rekli bismo, govore po načelu: „Što na umu, to na drumu.“
Upravo su te sitne anegdote ono što njihova izlaganja čini nezamjenjivima. Šale koje su međusobno izmjenjivali predsjednik Tuđman i njegovi suradnici, situacije koje tada nisu smjele dospjeti u javnost, opisi karaktera pojedinih aktera, tko je bio impulzivan, tko oprezan, tko u određenom trenutku uplašen – sve su to detalji koji ne mijenjaju tijek povijesti, ali je čine razumljivijom, životnijom i bližom. Takve priče ne mogu zamijeniti arhivske izvore, ali ih mogu nadopuniti i pomoći nam da bolje razumijemo ljude koji su donosili velike odluke.
Zaključno
Lenotreova knjiga je i danas aktualna jer pokazuje da između znanstvene utemeljenosti i zanimljivog pripovijedanja ne postoji suprotnost. Naprotiv, upravo ondje gdje se arhivski izvor susretne s ljudskom pričom nastaje povijest koja se ne samo razumije nego i pamti. Veliki događaji ostaju važni, ali ih tek mali detalji, ljudske sudbine i svakodnevne priče pretvaraju u povijest koju možemo istinski doživjeti. Vjerujem da je upravo takva povijest najvrjednija – i za čitatelja, i za učenika, ali i za svakoga tko želi razumjeti prošlost, umjesto da je samo nauči napamet.
