Prosječan čovjek povijest kao znanstvenu disciplinu primarno ne povezuje s događajima koji se odvijaju sada, nego su se dogodili u nekom trenutku u prošlosti. Iz toga slijedi da je razumijevanje i služenje konceptom vremena ključna vještina za svakoga tko se upusti u rekonstrukciju ili, još ambicioznije, razumijevanje prošlih zbivanja. Također, premda možda nije očito na prvu loptu, za povjesničare je budućnost podjednako važna konstrukcija. Naime, svrha proučavanja povijesti mogućnost je da na temelju nje predvidimo budućnost i pripremimo se na nju. U aktualnom kurikulumu za nastavni predmet Povijest prvi tehnički koncept koji bi učenici trebali usvojiti upravo je vrijeme i prostor. Cilj je razviti osjećaj za tijek, slijed i trajanje događaja, usvojiti opći vremenski okvir (povijesna razdoblja) te osnove računanja vremena. Uobičajeno se upravo ovaj koncept doživljava i kao najmanje izazovan, te se očekuje da ga učenici savladaju u prvom polugodištu petog razreda.
Takav pristup rezultat je pretpostavke da je koncept vremena čovjeku prirođen, te ga razumije i služi se njime instinktivno. Međutim, knjiga „Vaš mozak je vremeplov“ Deana Buonomana, istaknutoga američkog doktora neuroznanosti, potiče čitatelja da se zamisli koliko ta teorija drži vodu.
Unatoč tome što su autori kurikuluma vrijeme i prostor strpali u isti koš, iz diskursa egzaktne znanosti vrijeme je mnogo složenije od prostora. Na prvu je to kontradiktorno, budući da se prostor sastoji od više dimenzija nego vrijeme. Za točno određivanje položaja u prostoru potrebne su tri veličine (širina, dužina i visina), dok je za određivanje trenutka u vremenu dovoljna samo jedna brojka. Zamka se nalazi u činjenici da je ljudskom mozgu mnogo teže shvatiti vrijeme nego prostor. To je posljedica evolucijskog razvoja. Budući da kroz vrijeme (za razliku od prostora) ne možemo i ne moramo fizički prolaziti, naši osjetni organi nisu se na isti način prilagodili opažanju oba koncepta. Kroz vrijeme ne možemo vidjeti, kroz njega se ne možemo kretati, niti ga vlastitim utjecajem možemo mijenjati. Ljudski mozak bolje je opremljen za snalaženje u prostoru i za njegovo osjećanje, zamišljanje i razumijevanje, nego što je opremljen da sve to čini s vremenom. Naš osjet vremena nije pravi osjet, poput vida ili sluha, jer ne postoji organ za vrijeme. Vrijeme nije fizičko svojstvo poput svjetlosti ili tlaka. Uzimajući sve to u obzir, možemo se zapitati: „Postoji li vrijeme zaista ili je samo misaoni konstrukt?“
Vrijeme je veliki problem za egzaktnu znanost
Vrijeme je za znanstvenike složenije od prostora. Znanost je mnogo jednostavnija ako se zanemari vrijeme, te su gotovo sve znanosti (matematika, fizika, biologija, psihologija, neuroznanost) tek naknadno uključile pojam vremena. Primjerice, fizikalni zakoni ne pridaju neko posebno značenje smjeru protoka vremena ili bilo kojem trenutku u vremenu. Prošlost, sadašnjost i budućnost posve su ravnopravne. Zbog toga su fizičari bili skloni izostaviti vrijeme iz svojih formula o funkcioniranju stvarnosti. Doduše, vremenom su se bavili neki od najvećih znanstvenih umova naše civilizacije, kao što su Newton i Einstein, međutim nisu pronašli čarobnu formulu za njegovo razumijevanje. Tek u dvadesetprvom stoljeću sve više jača svijest o tome da bez razumijevanja načina na koji mozak prepoznaje, doživljava i zamišlja vrijeme, neće biti moguće razumjeti ljudski um. A razumijevanje uma je sada, u vremenu rapidnog razvoja umjetne inteligencije, ključni zadatak budući da je um (a ne mozak) ono što Homo sapiensa čini jedinstvenim oblikom života na zemlji.
Već smo usvojili da se većina odgovora o čovjeku (kao uostalom i ostalim bićima) krije u evoluciji. Problem nastaje u tome što smo skloni određene evolucijske procese pogrešno protumačiti. Tako je stoljećima bilo prihvaćeno shvaćanje da su praljudi slikali po zidovima špilja i ljudi prvih civilizacija prepričavanjem pamtili mitove i legende kako bi se sjećali prošlosti. Međutim, suvremena znanost došla je do zaključka da je jedina evolucijska funkcija pamćenja omogućiti ljudima (i ostalim životinjama) da predvide što će se dogoditi, kada će se dogoditi i kako najbolje reagirati u tom slučaju. Tijekom najvećeg dijela povijesti naši su preci više bili zainteresirani za određivanje budućeg vremena, nego prošloga. Najraniji pokušaji mjerenja vremena bili su primarno kalendarski. Predviđanje dolaska zime ili migracijskih obrazaca potencijalnog plijena pokazali su se iznimno korisnima za preživljavanje. Doduše, i danas se, kao i ranije, mučimo s prepoznavanjem i rješavanjem dugoročnih gospodarskih, zdravstvenih i okolišnih problema s kojima se naša vrsta suočava. Ta vremenska kratkovidnost razumljiva je jer je, evolucijski gledano, mentalno putovanje kroz vrijeme vještina koju smo tek nedavno stekli. Srećom, poput ostalih kognitivnih vještina, i ovoj izrazito pridonose primjena i učenje. To je razlog zbog kojega i dalje moramo nastojati, koliko god naši uspjesi bili ograničeni.
Jesu li prošlost, sadašnjost i budućnost ravnopravne
Jedan od najznačajnijih istraživača kognitivnog razvoja djece, švicarski psiholog Jean Piaget, zaključio je da djeca shvaćaju vremenske koncepte puno kasnije od onih prostora i brzine. Na temelju eksperimenata shvatio je da gotovo polovica starije djece, između 11 i 12 godina (peti i šesti razred osnovne škole), pogrešno zaključuje da je vlak koji je prešao veću udaljenost, ali u kraćem razdoblju, onaj koji je duže vozio. Pri objašnjavanju toga svakako treba uzeti u obzir i koliko je objektivno kompliciran način na koji mjerimo vrijeme. Samo kao primjer: osam i četrdeset pet isto je što i petnaest do devet. Može se odnositi na jutarnje ili popodnevne sate. Da još malo zapaprimo, trideset minuta nakon 8:45 nije 8:75. Mnogo toga u suprotnosti s onim što je dijete učilo na matematici.
Na višoj razini spoznaje stvari postaju još složenije. Naime, postoje dvije različite teorije o prirodi vremena: prezentizam i eternalizam. Prezentizam, kao što mu i ime da naslutiti, tvrdi da je samo sadašnjost stvarna. Na prošlost i budućnost trenutno ne možemo djelovati, te zbog toga ne postoje. Većina ljudi instiktivno je naklonjena takvom shvaćanju, jer se ono podudara s dojmom da vrijeme teče. Nasuprot tome, za eternalizam su prošlost, sadašnjost i budućnost ravnopravne i jednako stvarne. Sada se odnosi prema vremenu, kao ovdje prema prostoru. Iako se trenutno nalazite u jednoj točki u prostoru, sasvim vam je jasno da postoji još mnogo jednako stvarnih točaka. Unatoč znanstvenofantastičnom prizvuku, eternalizam se mnogo bolje uklapa u zakone fizike od prezentizma.
U kojoj mjeri djeca mogu shvatiti koncept vremena
Da bi osoba mogla razumjeti povezanost između događaja razdvojenih danima, mjesecima i godinama, potrebne su složene kognitivne sposobnosti. Učenici petog razreda redovito imaju problem s razumijevanjem podjele prošlosti na povijesna razdoblja. Nije toliki problem naučiti nazive kao što su kameno doba i metalno doba ili stari, srednji i novi vijek. Ali shvatiti i objasniti zašto suvremeno doba obuhvaća sto godina, a srednji vijek tisuću, drugi je par rukava. Ili, da ne spominjemo, kako pojmiti razliku između dugog 19. st. i 19. st. pr. Kr. Tu dolazimo do sveprisutne teme u suvremenim medijima o preopterećenosti učenika s jedne strane i iskustva učitelja koji svake godine reduciraju gradivo s druge. Vještine i razumijevanje naprosto su viša razina spoznaje od memoriranja, te zahtijevaju više rada i nisu ih svi u mogućnosti savladati u jednakoj mjeri.
Nemoguće je prenaglasiti važnost koju, za shvaćanje i spoznaju, ima vremenski odnos između događaja. Tu dolazimo do temeljnog povijesnog koncepta povezanog s vremenom – kronologije. Vjerojatno je iskustvo učitelja povijesti upravo zbog toga pružilo (i dalje pruža) otpor prema domenama u kurikulumu školskog predmeta Povijest. Prema njima, prošlost se treba proučavati i poučavati u pet različitih područja ljudske djelatnosti: društvo, ekonomija, politika, znanost i tehnologija te filozofsko – religijsko – kulturno područje. Naime, što je vremenska udaljenost između dvaju događaja veća, teže je uočiti njihovu povezanost. Ukoliko se ne poučavaju povezano, učenici će teško spojiti politički i kulturni doprinos Ljudevita Gaja hrvatskoj povijesti.
Zaključak
Razumijevanje vremena predstavlja jedan od najvećih izazova u proučavanju povijesti, kako za učenike tako i za njihove učitelje. Iako koncept prostora dolazi prirodnije, vrijeme zahtijeva složenije kognitivne sposobnosti koje se tek razvijaju tijekom obrazovanja. Uloga učitelja povijesti ključna je u ovome procesu, jer mora balansirati između poučavanja složenih teorijskih okvira i prilagođavanja različitim razinama razumijevanja učenika. Uspjeh u ovom zadatku ne ovisi samo o predanom radu i kontinuiranom usavršavanju učitelja, već i o prilagodbi kurikuluma koji će omogućiti učenicima da bolje shvate i povežu povijesne događaje kroz vrijeme. Samo tako možemo osigurati da povijest ne ostane samo skup datuma i činjenica, već postane alat za razumijevanje prošlosti i pripremu za budućnost.
Preporuka za čitanje:
Buonomano, Dean. Vaš mozak je vremeplov. Neuroznanost i fizika vremena. Zagreb: Fokus, 2019.
