Augustin Kažotić rođen je oko 1260. u Trogiru kao potomak patricijske i imućne obitelji. U ranoj se mladosti odlučuje za redovnički poziv i priključuje se dominikancima, najvjerojatnije u Splitu. Školovao se u Parizu, a po završetku studija bio je poznat kao učeni profesor i dobar govornik diljem Europe. Okušao se i u diplomaciji prateći kardinala Boccasinija, papinskog legata u Ugarskoj. Kada je Boccasini postao papa Benedikt XI., imenovao je Kažotića zagrebačkim biskupom u prosincu 1303. godine.
Kažotićevi pariški dani
Kao što je u uvodu rečeno, Kažotić se školovao u Parizu. Iako ne možemo sa sigurnošću opisati kako je izgledalo njegovo studiranje možemo pretpostaviti da se obrazovao kao i drugi onovremeni mladi pariški studenti. Teologija se tada smatrala kraljicom svih disciplina pa ne čudi da svoju slavu Pariško sveučilište duguje sjajnim teološkim školama. U Parizu se razvijala i filozofska misao što je dovelo do toga da je za neke Pariz predstavljao svjetionik, a za druge đavolju jazbinu. Temeljno štivo, uz Bibliju, studentima su bile Knjiga sentencija Petra Lombardijca i Historia Scholastica Petra Komesora.
Brojni kroničari, a kasnije i povjesničari pisali su da je Kažotić tijekom svojeg studija u Parizu bio izravan učenik Tome Akvinskog, iako za to nije bilo čvršćih dokaza i sigurnih svjedoka. Naime, Toma Akvinski u dva je navrata podučavao teologiju u Parizu, a tamo je napisao i svoja najvažnija djela, uključujući deset komentara na Aristotelova djela. Nedugo nakon toga je i 1274. preminuo. Kao što je već rečeno, Kažotić je stigao u Pariz tek 1286. Dakle, Toma Akvinski mu nikako nije mogao predavati, ali na jedan način njega možemo smatrati Kažotićevim učiteljem i mentorom. U vrijeme Kažotićeva dolaska na studij Tomin nauk uvelike je prisutan, njegovi se radovi kupuju i čitaju, a istovremeno traju i teološki prijepori između dominikanaca i franjevaca. U svojim kasnijim raspravama, o kojima će biti riječi u nastavku, Kažotić naziva Tomu venerabilis doctor, a to svjedoči i o ustoličenju Tominog doktrinarnog autoriteta u Redu propovjednika. Kažotićeva knjižnica, od koje su danas sačuvana neki kodeksi u Metropolitani, sadržavala je Akvinčeva djela.
Zagrebački biskup: čudotvorac i skolastik ili magnat i „kraljev čovjek“
Reforme i Zagrebački obred
Papa Benedikt XI. povjerio je 9. prosinca 1303. Zagrebačku biskupiju Augustinu Kažotiću koji je po dolasku u Zagreb krenuo s reformama. Uveo je zajedničku molitvu časoslova za sve članove kaptola, a održao je i dvije biskupske sinode 1307. i 1314. godine. Iako je kao činjenica prihvaćeno da je osmislio zagrebački obred s misnim obrascem preuzetim iz dominikanske liturgije, može se zaključiti da Kažotić nije ni osnivač niti začetnik obreda, baš kao što nigdje i nikada niti jedan pojedinac nije bio osnivač ili začetnik obreda. U Zagrebu je proveo neku vrst redakcije zagrebačkih liturgijskih knjiga, a takve promjene treba promatrati u kontekstu liturgijskih utjecaja različitih prosjačkih redova. Možemo pretpostaviti da je utjecaje Kažotić donio iz Francuske, tj. iz samog Pariza. Pokazatelj je za tu tvrdnju i jedna rečenica, koju svećenik izgovara za vrijeme pretvorbe, a koja se po prvi put pojavila u sjeveroistočnoj Francuskoj još i prije postojanja dominikanaca, a preuzela ju je teološka struja spomenutog reda.
Svestrani znanstveni interes Augustina Kažotića očituje se i u njegovoj rukopisnoj ostavštini koja sadrži djela iz područja slobodnih vještina, medicine, prava, teologije i sl. Zanimao se za djela Alberta Velikog, Aristotela, Izidora Seviljskog, Petra Lombardijca, Rajmunda Penafortskog, Tome Akvinskog itd.
U Zagrebu je, po uzoru na dominikanska studia sollemnia, ustrojio katedralnu školu s odsjecima za izučavanje slobodnih vještina i teologije. Kako bi omogućio školovanje siromašnijima, određuje nadarbinu kanoniku-lektoru i magistrima kako bi oni poučavali bez da im učenici plaćaju. Mladi su učenici, po biskupovoj odredbi, u jutarnjim satima slušali predavanja iz latinske gramatike, u podne bi se započelo s dijaletikom, a u večernjim satima, nakon vespera, ponavljale su se deklinacije. Propisao je da temeljni tekstovi budu Sveto pismo i djela Aristotela, Cicerona, Seneke i sl.
Treba istaknuti da je u Zagrebu svojevrsni intelektualni i kulturni preporod, a vrst toga provodi i Kažotić, započeo već u doba biskupa Stjepana II. (1227.-1247.), također pariškog studenta, koji je u Zagrebačku biskupiju i doveo dominikance, a poznat je po pokušaju ujedinjenja Splitske nadbiskupije i Zagrebačke biskupije.
To je onaj izvor koji teče podno biskupske kule
Ponizni kanonik, kako si tepa Baltazar Adam Krčelić na prvoj stranici svoje Povijesti Stolne crkve zagrebačke, zapisao je da je Kažotića Bog blagoslovio dvama čudima. Prvo se dogodilo kada je zbog sušne godine Kažotić od Boga izmolio Manduševac. Krčelić zapisuje kako se u pučkom vjerovanju ta voda smatrala lijekom za liječenje groznice, a pokraj nje stajao je Kažotićev kip. Drugo čudo dogodilo se u Črnekini, kod kapelice posvećene sv. Leonardu. Kažotić je blagoslivljao vodu i lipu i ona je, kao i ona koja teče podno biskupske kule, postala čudotvorna. Treba istaknuti da će Kažotić u svojim izgnaničkim danima osuditi upravo takvo mistificiranje vode i pripisivanje nadnaravnih joj moći.
Iskušenja biskupske službe i politička uloga
Možda ipak možemo reći da Kažotić nije puno odudarao od tipičnog onovremenog biskupa s obzirom i da je sam ulazio u sukobe sa zemljoposjednicima, oduzimao zemlju, ponekad otkupljivao i općenito brinuo o posjedima i njihovoj brojnosti. Zanimljiv je i sukob oko Medvedgrada, a na Kažotićevu stranu tada se svrstavaju i biskupi Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Zbog stalnih pljački i pustošenja posjeda, papinski nuncij Gentilis zaštićuje samostane Zagrebačke biskupije i Ostrogonske nadbiskupije.
Spomenuti ponizni kanonik Krčelić donosi govor koji je Kažotić izrekao 1310. na Rakoš polju, koje se nalazi nedaleko od Pešte, a na njemu se u početku okupljala opća narodna skupština, a kasnije četiri politička staleža: feudalni magnati, crkveni prelati, srednje i niže plemstvo te predstavnici slobodnih kraljevskih gradova. U govoru je nakon kršćanske pouke isticao pravo Karla I. Roberta na ugarsko prijestolje:
A da pradjedovska kruna Karlu po pravu krvi, i to po najvećem, više no drugim natjecateljima, jasnije je od podnevna sunca budući da mu je majka bila Marija, kći ugarskog kralja Stjepana V., sestra Ladislava III., posljednjeg potomka Beline svete muške loze.
Ustvari je bio Marijin unuk, a praunuk Stjepana V. Nastavlja kako je položaj Čeha Vjenceslava sasvim različit, ali ne govori kako (bio je sin Kunigunde, unuke Bele IV.), a za bavarskog pretendenta Otona kaže kojim bi se ljepilom mogao prilijepiti uz krunu naših kraljeva, nipošto mi nije jasno. Oton je bio sin Beline kćeri Elizabete. Hvali Karla koji se nikada nije nametao Ugarskom Kraljevstvu jer mu je kao prvorođencu bilo prirodnim pravom namijenjeno Sicilsko Kraljevstvo. Karlo je pritekao u pomoć klonuloj Ugarskoj, koja je puštala da ubrzo postane plijenom tuđim narodima, zanemarivši najplemenitije i najbogatije Sicilsko Kraljevstvo. Dakle, Kažotić se otvoreno svrstava na Anžuvinčevu stranu. Može se reći i da ga favorizira te preuveličava njegovu ulogu, a možda to radi zbog potrebe da kralj zaštiti njegove posjede.
Razlaz s kraljem Karlom I. Robertom i povratak teologiji
Augustin Kažotić završio je u kraljevoj nemilosti jer se proširila glasina da ga je ocrnio pred papom Ivanom XXII. u Avignonu. Kažotiću je zabranjen povratak u Zagreb. Papa Ivan XXII. pokušao se zauzeti za Kažotića te je u pismu Karlu I. Robertu molio da mu omogući povratak, ali bezuspješno.
U izgnanstvu, vraća se onome čime se bavio prije preuzimanja Zagrebačke biskupije, odnosno piše svoja dva teološka spisa. Svjestan je da je vjera puka isprepletena s praznovjerjem, a opravdava to nepoučenošću i neznanjem. U djelu O krštavanju slika i drugim oblicima praznovjerja (1320.) osuđuje one koji misle da će se izliječiti od gube ako se više puta krste, odnosno ako urone u svetu vodu, kao i one koji vjeruju da će se sa svetom potvrdom riješiti glavobolje. Drugi njegov spis O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika (1321/22.) primjenjuje teološka načela u praktičnom kršćanskom životu. Drži da pojam krivovjerja u sebi uključuje i krivo mišljenje, ali i tvrdoglavost. Osuđuje one koji polijevaju svete slike krštenom vodom vjerujući da će dotičnoj slici dati moć da naškodi drugima.
Nakon četiri godine provedene u Avignonu, papa Ivan XXII. imenuje Kažotića biskupom apulijskog grada Lucere. U nepunih godinu dana upravljanja tom biskupijom dobio je povjerenje građana, ali i svetačku aureolu. Preminuo je 3. kolovoza 1323., prije sedam stotina godina.
Beatifikacija i štovanje
Dvije godine nakon njegove smrti kalabrijski vojvoda Karlo Anžuvinac obratio se papi Ivanu XXII. i istaknuo da se nakon Kažotićeve smrti, božanska milost pokazala obiljem čudesa, kao što je obilata u milosrđu i darežljiva u plaćanju, već njegovim zaslugama, i svakodnevno izvolijeva pokazati. Navodi kako papi nije nepoznato da je Kažotić blistao čudesnom iskrenošću života, kako je bio silan po slavi znanja i kako je sjao čudesnim djelima. Od pape zahtijeva kanonizaciju da ne bi njegove velike zasluge i čudesna djela ostala bez dužne nagrade.
Krčelić u svojoj Povijesti donosi tekst himana, lauda, čitanja i drugog što se pjeva i moli na njegov blagdan u Zagrebu, a Kažotića naziva svetim. Blaženim ga je proglasio papa Klement XI. tek 4. travnja 1702.
Kratki pregled
Augustina Kažotića treba promatrati prije svega kao vrhunskog srednjovjekovnog intelektualca, obrazovanog u centru razvoja tadašnje teološke i filozofske misli. Reforme koje je proveo u Zagrebu, po stupanju na biskupsku katedru, prijenos su ustaljenih liturgijskih praksi razvijenih na europskom Zapadu, a za kojima je biskupski Zagreb kasnio, a na određen način može ih se smatrati i kulturnim transferom.
Kao zagrebački biskup i jedan od najvećih magnata u srednjovjekovnom Slavonskom Kraljevstvu, Kažotić je jednostavno bio prisiljen baviti se pitanjima posjeda te biti dio političke scene i participant dinastičke krize na početku 14. stoljeća. No, zbog neslaganja s vlašću bio mu je onemogućen nastavak djelovanja u Zagrebu. Na pitanje u kolikoj mjeri je njemu bilo drago baviti se takvim stvarima ne može se dati jednostavan odgovor jer čini se da se dobro snašao u ulozi zagrebačkog biskupa, ali možda možemo naslutiti da se ipak više volio baviti teološkom misli, a za to je pronašao vremena tek u izgnanstvu.
U njegovom liku ocrtavaju se dvije glavne karakteristike. On je istovremeno skolastik, kojemu se pripisuju čuda, a povjerena mu je uloga imućnog velikaša u srednjovjekovnoj Slavoniji. Reformiranje zagrebačke Crkve vjerojatno je utjecalo na to da se oko njega stvori kult jer Bogu posvećena osoba, koja provodi reforme, a sve to radi na slavu Božju i nagrađena je čudima ili sama radi čuda, u vremenu kada kanonici češće nose oružje nego brevijar, jednostavno može biti glorificirana i kanonizirana.
Preporuke za čitanje:
Ciampi, Alfred. Blaženi Augustin Kažotić. Preveo Frano Kovačević. Split-Trogir: Dijecezanski odbor za kanonizaciju bl. Augustina Kažotića, 1959.
Kolarić, Juraj. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, 1995.
Krčelić, Baltazar Adam. Povijest Stolne crkve zagrebačke. Svezak I. Preveo Zlatko Šešelj, priredio Mirko Valentić. Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1994.
Le Goff, Jacques. Intelektualci u srednjem vijeku. Prevela Mihaela Vekarić. Zagreb: Jesenski i Turk, 2009.
Šanjek, Franjo. „Knjiška kultura srednjovjekovnog Zagreba“. U Zagrebački Gradec 1242.-1850., ur. Ivan Kampuš, Lujo Margetić i Franjo Šanjek, 333-342. Zagreb: Grad Zagreb, 1994.
.JPG){kind=link}
