Poznavajući političke okolnosti, pomalo čudno, ali Hvaranin Hanibal Lucić čak je u nekoliko navrata izrazio divljenje prema političkom poretku i vlasti Dubrovačke Republike. Osim u prvoj svjetovnoj drami na hrvatskom jeziku, Robinji, to je divljenje još više došlo do izražaja u pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika. Zašto je to tako, svoju interpretaciju daje Tomislav Bogdan.
U još jednoj od studija iz knjige Tomislava Bogdana Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (2017.), autor progovara o pjesmi u kojoj Hvaranin Lucić, aristokrat i podanik Mletačke Republike, vrlo jasno hvali politički poredak Dubrovačke Republike. Bogdan, interpretirajući kulturno-politički kontekst, argumentira moguće povode koji stoje iza Lucićeve hvale te daje nekoliko plauzibilnih razloga za nepostojanje ikakvog sačuvanog odjeka Lucićeve pjesme u Dubrovniku.
Politički pisac
Politički poredak, autonomija sudstva, trgovina i gospodarstvo, pravovjernost i gostoljubivost Dubrovčana samo su neki od aspekata kojima Lucić veliča Dubrovačku Republiku. Pokazujući zavidnu razinu erudicije, Lucić nabraja krajeve svijeta u kojima se poznaje Dubrovnik, a hvali i čak pragmatični mir s Osmanlijama. Uz poznate elemente političnosti iz drame Robinja (otmičari pogranični Turci i hrvatsko-ugarski spasitelj Emerik Derenčin, neovisan Dubrovnik) ova pjesma profilira Lucića kao političkog pisca s vlastitim političkim motivacijama ili barem unutrašnjim težnjama.
Hvarsko-dubrovački antagonizam
Da pohvala jednog Hvaranina Dubrovniku nije bila nužno posve logičan izraz dobrosusjedskih odnosa svjedoči stoljetni međukomunalni antagonizam, ali i specifični primjeri poput Komentara o mojem vremenu dubrovačkog povjesničara Ludovika Crijevića Tuberona koji svjedoči kako su Hvarani smatrali da Dubrovčani zbog svoje neobrazovanosti nisu sposobni za sudstvo i vladanje nad drugim ljudima. Osim toga, i Filip Diversis u Opisu grada Dubrovnika iz 1440. godine pogrdno naziva Dubrovčane trgovcima “jer je plemstvo u protuslovlju s trgovinom”.
Hvarski kontekst i Lucićev identitet
Pri razmatranju motiva Lucićevog pohvalnog pisanja potrebno je imati na umu aristokratski identitet Lucića koji živi na Hvaru pod vlašću Mletačke Republike. Stoga je i njegovo gotovo sa žudnjom hvaljenje Dubrovnika i dubrovačkog konzervativnog, aristokratsko-republikanskog, ali prije svega samostalnog poretka u kojem aristokrati mogu sami krojiti vlastitu politiku, posve logično budući da se u isto vrijeme na Hvaru mletačke vlasti upleću u komunalnu upravu, umanjuju vlast vlastele i podržavaju konkurentske oblike pučanske političke organizacije. Osim toga, veliki hvarski pučki ustanak 1510.-1514. koji je ugrozio Lucićevu materijalnu imovinu, ali ponajviše uveo opći nemir u funkcioniranje života na Hvaru sasvim je sigurno utjecao na Lucićevo žuđenje za mirnom situacijom i snažnim političkim poretkom i zakonodavstvom kakvi su vladali u Dubrovačkoj Republici.
Prijelomi u historiografiji
Bogdan navodi i zanimljiv pregled povijesti gledanja na hvarski ustanak te povlači analogu s promatranjem Lucićevih političkih stavova. Marksistička historiografija nepotrebno je i pretjerano naglašavala gospodarske težnje tijekom hvarskog ustanka zanemarujući prvenstveno političke težnje ustanika za sudjelovanje u komunalnoj upravo, pravo na izbor za sudca… Zamiranjem marksističke paradigme teme pučkih i seljačkih ustanaka prestaju biti predmetom interesa te se nažalost zanemaruju. Kada se govori o Luciću, počinje se zanemarivati njegov staleški, aristokratski identitet te se ističe, čak falsificira integrativna uloga u smislu hrvatskog kulturnog nacionalizma ili se pretjerano ističu Lucićevi protuturski iskazi.
Kritika mletačke vlasti
Bogdan upravo u Lucićevom aristokratskom identitetu vidi “okidač njegova odnosa prema Dubrovniku”. Pojašnjava kako “Lucićeva fascinacija Dubrovnikom nije pokazatelj nikakve općehrvatske renesansne uzajamnosti, kako znaju tvrditi hrvatski književni povjesničari, već prijepora (odnosno nelagode) u njegovoj komunalnoj staleškoj samosvijesti i identitetu. Iako se kod Lucića javlja širi osjećaj zajedničke kulturne pripadnosti kao i pohvala “časti našeg jezika”, tj. naroda, ona u naravi ima funkciju kritike mletačke vlasti koja proizlazi primarno iz Lucićeva aristokratizma i nezadovoljstva podređenim položajem u politici.”
Dubrovačka reakcija
Bogdan još znakovitijim smatra prešućivanje tj. nepostojanje ikakvih sačuvanih reakcija na Lucićevo djelo kod Dubrovčana. Autor navodi dvije teze koje smatra plauzibilnim objašnjenjem. Naime, s obzirom na pragmatičan Dubrovačke Republike s Osmanskim Carstvom, moguće je kako Dubrovčani nisu smatrali podobnim Lucićevu ugrofilsku notu u već spomenutoj Robinji. Upravo u tom vrijeme Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo doživljava poraz na Mohaču, a Dubrovačka Republika vodi iznimno opreznu politiku prema Osmanskom Carstvu.
Staleška barijera
Međutim, ono što je čak plauzibilnije jest promatranje nepostojanja odjeka Lucićeve pjesme kroz prizmu staleškog karaktera tadašnje dubrovačke književne scene. Svi književnici druge generacije u Dubrovniku (Vetranović, Nalješković, Dimitrović) pučani su, koji istovremeno vrlo aktivno komuniciraju s još jednim hvarskim književnikom aristokratom, Petrom Hektorovićem. Međutim, za razliku od Hektorovića, Lucić je bio konzervativni aristokrat koji je tu notu svog identiteta rigidno naglašavao. Osim toga, kada se promotri Lucićeva korespondencija, vidljivo je kako je bio u kontaktu samo s aristokratima iz drugih gradova te je moguće kako je za nepostojanje komunikacijskog kanala između Lucića i druge generacije dubrovačkih književnika kriva upravo staleška barijera prisutna kod Lucića.
Više o temi i ostalim studijama Tomislava Bogdana pročitajte u knjizi Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (2017.)
Preporuka za čitanje
Tomislav Bogdan, Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti, Zagreb: Matica hrvatska, 2017.
