I danas se u selima pod Okićem može čuti za zločeste žene: “Naj biti kaj Zefa Pavlovićeva!”.
Hrvatska povijest prepuna je zanimljivih i intrigantnih priča koje su često zakopane u prostorno vrlo malim, lokalnim tradicijama. Istraživanje takvih tradicija pruža uvid u mikrohistoriju, za koju imam dojam da je još uvijek, a približavamo se stotoj obljetnici osnivanja škole Anala, podzastupljena, ako ne u profesionalnoj historiografiji, ali svakako u svijesti šire javnosti.
Jedna od takvih priča je i ona o Zefi plemenitoj Pavlović, koja je sačuvana prvenstveno u narodnom sjećanju te se prenosi usmenom predajom sada već u treće stoljeće (19. – 21. st.). Kroz priču o Zefi možemo na primjeru lokalne povijesti pratiti temu propadanja plemstva u 19. stoljeću, uz napomenu da je u ovom slučaju riječ o tzv. plemićima jednoselcima, koji su uglavnom živjeli od poljoprivrede i uživali vrlo ograničene povlastice. Nije nevažno niti to da je riječ o ženi, a poznato je koliko je ženska povijest slabo istražena, uglavnom zbog oskudice izvora.
Zefa pl. Pavlović bila je stvarna žena, ne dio narodne legende, o čemu svjedoči župna spomenica župe Okićke sv. Marije, kao i matice rođenih. Najopsežniji pisani izvor je članak svećenika Stjepana Mrakužića “Pedesetogodišnjica hajduštva Udmanićeva na Kotarima” koji je objavljen u Samoborskom listu, broj 22 i 23 1914. godine, a našoj autorici poslužio je kao osnova za kreiranje digitalne priče o Zefi.
Priču od Zefi pl. Pavlović – biču božjem za Okićance – prepričanoj korištenjem suvremene tehnologije, možete pogledati u videu.
[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=R_XgX8wsjrQ[/embedyt]
Preporuke za čitanje:
Pavličević, Dragutin (ur.). Pod Okićem. Zavičajna knjiga župa Sv. Marije i Sv. Martina. Zagreb, 1993.
Uroda Kutlić, Jasmina. Hajdučija u Moslavini u drugoj polovici 19. stoljeća na primjeru Joce Udmanića. Cris Vol. XIII, No. 1, 2011
