Pad u zarobljeništvo u Prvom svjetskom ratu bio je svakodnevna pojava na ratno aktivnoj fronti – gotovo je nemoguće izračunati koliko je na svakoj zaraćenoj strani vojnika palo u zarobljeništvo. Kako bi se opisala nimalo jednostavna situacija u kojoj se nalazi vojnik neposredno prije pada u zarobljeništvo, povjesničari su napravili koncept pod anglofonim terminom capture’s dillema ili zarobljenička dilema.
Historiografski koncept zarobljenička dilema
Anglofoni koncept capture’s dillema ili zarobljenička dilema nastao je iz takozvane prisoners dillema ili zatvoreničke dileme koju je povjesničar Niall Ferguson prilagodio padu u zarobljeništvo u Prvom svjetskom ratu. Zatvorenička dilema dolazi iz teorije igara, a Filip Hameršak u svom radu Tamna strana Marsa opisuje koncept na slijedeći način: „Dva uhićenika – osumnjičena da su zajednički počinila zločin – koji bez mogućnosti međusobnoga dogovora moraju odlučiti hoće li surađivati s državnim odvjetnikom ili neće. Ako nijedan od njih ne prizna (i ne optuži onoga drugoga), izvući će se s razmjerno lakim kaznama. Ako pak obojica priznaju (i optuže onoga drugoga), kazne će biti razmjerno teške. No, najlakša odnosno najteža kazna bit će dosuđene ako optužujući drugoga prizna samo jedan od njih.“
Zarobljenička dilema tako je koncept koji proučava vojnikovu dilemu koja se može izreći jednim pitanjem – Predati se ili ne? Pitanje se čini vrlo jednostavnim, ali njegovo postavljanje odvija se u složenim uvjetima te kalkulacijama – vojnik itekako ima dilemu jer ako napusti sigurnost zaklona i baci oružje ostaje na milost i nemilost neprijatelja koji ga može pogubiti, a ne zarobiti, dok s druge strane ako se ne preda nego se nastavi boriti u vrlo teškoj situaciji vrlo vjerojatno će isto umrijeti. Percepcija pitanja se može i obrnuti, dakle iz pozicije drugog vojnika pitanje glasi – Prihvatiti neprijateljsku predaju ili ne? Hameršak navodi kako predaja i njezin prihvat podrazumijevaju svojevrsno obostrano povjerenje – onoga koji se predaje da ga neprijatelj neće razoružanog ubiti ili zlostavljati te onoga koji prima predaju da je ponuda uistinu iskrena jer se često događalo da se nekolicina vojnika iz postrojbe preda dok ostali žele nastaviti borbu i nastavljaju pucati, kako po neprijatelju tako i po svojima koji se idu predati nazivajući ih neprijateljima.
Treba navesti kako je mnogim vojnicima pad u zarobljeništvo bio mogući izlaz iz rata – zato što je život u zarobljeništvu sigurno bio mnogo bolji nego na ratnoj fronti. Ipak, treba naglasiti kako se vojnici nisu htjeli predati svima – tj. neke vojne postrojbe poznate su po nehumanom tretmanu zarobljenika. Primjerice, Kozaci su poznati čak i po ubijanju zarobljenika pri samom činu predaje.
Čin zarobljavanja je po već navedenom konceptu dileme bio vrlo opasan, a tijekom njega je mnogo vojnika izgubilo svoje živote zbog vlastite neodlučnosti ili nemilosrdnosti i nepovjerenja neprijatelja. Nakon što bi vojnik bacio oružje i digao ruke u zrak bio je na milost i nemilost neprijatelja kojemu je prva zadaća razoružati zarobljenika i pretražiti ga. Prije slanja zarobljenika sa šire fronte on se trebao preslušati te bi za svoj život tako trebao platiti informacijama. Tek nakon toga vojnik se slao s fronte dalje u zarobljeništvo.
Preporuke za čitanje:
Ferguson, Niall. The Pity of War – Explaining World War I. New York: Basic Books, 1999.
Hameršak, Filip. Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat. Zagreb: Ljevak, 2013.
Holmes, Richard. Acts of War. The Behavior of Men in Battle. New York: The Free Press, 1986.
Rachamimov, Alon. POWS and the Great War – Captivity on the Eastern Front. Oxford i New York: Berg, 2002.
Watson, Peter. War on the Mind: The Military Uses and Abuses of Psychology. New York: Basic Books, 1978.
