Negativna iskustva mađarske uprave nad Međimurjem krajem Prvoga i tijekom Drugoga svjetskog rata uvjetovala su i odnos kolektivnog sjećanja prema mađarskom dijelu povijesne baštine. Među ostalim, tako su u zaborav gurnute i neke od ličnosti rodom iz Međimurja, koje su u mađarskom društvu odigrale prominentnu ulogu, dok su u hrvatskoj historiografiji spomenute tek na nekoliko mjesta. Jedna od njih je i István Zadravecz (hrv. Stjepan Zadravec).
Djetinjstvo i mladost
István Zadravecz (ponegdje i Uzdóczy-Zadravecz) rođen je 20. lipnja 1884. godine u Čakovcu (mađ. Csáktornya), tada dijelu Zaladske županije, u obitelji oca Eleka Zadravcza i majke Katalin, rođene Bernáth. Premda prezime jasno ukazuje na hrvatsko podrijetlo, evidentno je kako je obitelj u tom razdoblju već bila posve mađarizirana, a daljnjoj Istvánovoj mađarizaciji zasigurno je pripomoglo i obrazovanje u Dunaföldváru i Baji.
Nakon dovršetka gimnazije, kao četrnaestogodišnjak se 1898. godine priključio franjevačkom redu, u sklopu kojega je započeo studij filozofije i teologije u Zagrebu. Zbog izuzetnog uspjeha tadašnji provincijal reda Tamás Alajos potom ga je uputio na Collegium Antonianum u Rimu gdje je, nastavivši studij, stekao doktorate iz dogmatike i retorike. Dana 30. ožujka 1907. godine zaređen je za svećenika u Lateranskoj bazilici.
Nakon povratka u zemlju nekoliko je godina podučavao teologiju u Baji i Đunđušu, da bi potom 1914. godine bio postavljen na mjesto gvardijana franjevačkoga samostana u Segedinu. Tijekom Prvoga svjetskog rata, koji je ubrzo izbio, pružao je duhovnu potporu u gradu stacioniranim vojnim jedinicama te se brinuo o ranjenicima u bolnici.
Biskupsko ređenje: „Za Marijino kraljevstvo“
Za vrijeme komunističke diktature, koja je 1919. godine nakratko uspostavljena u poslijeratnoj Mađarskoj, gvardijan Zadravecz zajedno je sa segedinskim rabinom Immánuelom Lőwom otvoreno progovarao protiv surovih postupaka režima Béle Kuna. Zahvaljujući takvom zajedničkom nastupu, nakon gušenja „Revolucije“ u tim dijelovima zemlje nije došlo do rasta antisemitizma (zbog činjenice da je Kun bio Židov). Pošto je bio čelnik ili počasni član većine organizacija i građanskih udruženja u tom kraju, u tom je razdoblju Zadravecz stupio u kontakt s vodstvom kontra-revolucionarnih snaga koje su zauzele Segedin; upravo tada, u svakodnevnim susretima, sprijateljio se s admiralom Miklósom Horthyjem, kasnijim mađarskim regentom.
Nakon prekida sukoba, na Horthyjev je zahtjev mađarski primas, knez János Csernoch, papi predložio imenovanje Zadravca vojnim biskupom; učinio je to usprkos činjenici da je vojni biskup bivše austrougarske vojske, Imre Bjelik, još uvijek bio živ te upravljao biskupijom Oradea do svoje smrti 1927. godine. Po rukama primasa Csernocha Zadravecz je stoga, nakon pristanka pape Benedikta XV., primio biskupsko ređenje 24. kolovoza 1920. godine u franjevačkoj crkvi u Segedinu, postavši time naslovnim biskupom Dometiopola te biskupom mađarske vojske. Za svoje biskupsko geslo odabrao je riječi „Pro Regno Mariano“ – „Za Marijino kraljevstvo“.
Kontroverze u javnom djelovanju
Zadravčevo sudjelovanje u javnom životu zemlje tijekom 1920-ih godina pratio je niz incidenata. U prvom redu, ionako nemirnu situaciju u državi tih je godina dodatno pogoršavalo rivalstvo između kalvinističkih i katoličkih snaga u vladi, otežavajući i djelovanje vojnog biskupa. Primjerice, uslijed Zadravčeve inicijative glede proglašenja Ivana Kapistrana zaštitnikom mađarske vojske (u njegov kult biskup je uklopio i percepciju regenta Horthyja kao novoga Jánosa Hunyadija), došlo je do protesta u časničkom kadru snažno zastupljenih kalvinista. S druge strane, katoličke je krugove uznemirio postavljanjem slike s kalvinistom Horthyjem na oltar. Slabljenju dobrih odnosa s regentom pridonio je i Zadravčev legitimistički stav prema kratkotrajnom pokušaju povratka kralja Karla IV. na prijestolje.
Kao vojni biskup, trudio se pripomoći stvaranju ujedinjene i dobro pripremljene vojske, posebice se zalažući za poboljšanje uvjeta obrazovanja vojnih kapelana. Svojim djelovanjem i propovijedima vojni je kler pripremao za „velike akcije“, poput brige za ratnu siročad, pomaganje siromašnima i održavanje spomena na poginule u borbama. Koristio je svaku priliku kako bi podsjetio na junake iz ratničke prošlosti, širio štovanje prema vojničkim svecima poput sv. Ivana Kapistrana, osigurao održavanje vojnih grobalja i gradnju prikladnih vojnih kapela, kao i tiskanje i distribuciju pjesmarica i nabožne literature među vojnicima. Uskoro nije bilo otkrivanja kipa ili spomen-ploče ili pak posvete zastave u zemlji na koje on ne bi bio pozvan.
Godine 1925. mađarski iredentistički pokret kneza Lajosa Windischgrätza započeo je akciju masovnog krivotvorenja franaka kako bi time, u znak osvete za sramoćenje i komadanje domovine u Trianonu, destabilizirao francuski financijski sustav. Na zahtjev trojice prijatelja, a ne znajući njegov sadržaj, biskup Zadravecz ispod svog je kreveta u samostanu u Budi spremio njihov kovčeg. Ubrzo potom, u provedenoj istrazi u kovčegu su pronađene upravo krivotvorene novčanice, što je pokrenulo niz medijskih napisa kojima je biskup povezan s urotom te širenje glasina da je krivotvorene novčanice blagoslovio. No, na suđenju koje je uslijedilo Zadravecz je oslobođen krivnje te su mu potom mediji koji su sudjelovali u klevetanju prisiljeni isplatiti značajnu odštetu. Pa ipak, kasnija komunistička propaganda lažno je tvrdila kako je upravo taj skandal postao uzrokom Zadravčevog odreknuća od biskupske službe 13. lipnja 1926. godine.
Zalaganje protiv antisemitizma
Nakon odreknuća od službe, kao čije je uzroke naveo pokušaje cenzure njegovih propovijedi u Ministarstvu obrane, Zadravecz je nastavio djelovati kao svećenik, dvaput posjetivši mađarske imigrante u Americi. Odbivši čak dva prijedloga za novo biskupsko imenovanje, vrijeme je posvetio pisanju knjiga i održavanju govora o društvenim problemima; u nekoliko navrata u samostanu ga je, tražeći njegovo mišljenje o političkim pitanjima, posjetio regent Horthy. Istovremeno, Zadravecz je uređivao i vjerski časopis „Szentföld“ (hrv. „Sveta zemlja“) te Mađarski katolički leksikon čije je pokretanje inicirao.
Na jačanje antisemitskih sentimenata uslijed približavanja Mađarske Hitlerovoj Njemačkoj i izglasavanje protužidovskih zakona reagirao je u više navrata. Primjerice, govoreći o rasnom antisemitizmu, Zadravecz je ustvrdio kako „Krist nije pravio razlike među ljudima te pred njim ne postoje Grk, Rimljanin, Židov ili kršćanin, jer svatko je jednak, a On je zapovjedio da ljubimo jedni druge“. Protiv daljnjih restrikcija izdao je dvije rezolucije: u srpnju 1939. godine izjavio je kako se „mađarskim načinom života“ živi „štujući Boga i ljubeći bližnjeg, bez pravljenja razlika u položaju, rasi ili vjeri“, dok je na Božić iste godine zapisao kako je „teorija o rasi i krvi bez utemeljenja“.
Napokon, ratne 1942. godine ponovo je ustvrdio da su „Židovi naša braća, kojoj stoga ne smijemo činiti ništa nažao“, tijekom Holokausta pozivajući vjernike da ih zaštite od deportacija. Od odvođenja u logor pokušao je spasiti i svojega starog prijatelja, segedinskog rabina Immánuela Lőwa koji je, međutim, preminuo tijekom transporta prije nego li je dopuštenje ministra unutrašnjih poslova za njegovo puštanje uspjelo stići.
U jesen 1944. godine, kao pripadnik Gornjeg doma mađarskog parlamenta Zadravecz je prihvatio fašistički režim Ferenca Szálasija, povukavši se međutim potom u franjevački samostan u Hűvösvölgyju, gdje je sakrio stotinjak progonjenih Židova, ponekad primajući čak i pomoć samih Strelastih križeva kako bi ih prehranio. Skrivanjem u samostanima, oblačenjem u franjevačke habite ili pokrštavanjem Zadravecz i njegovi suradnici od sigurne su smrti spasili tisuće mađarskih Židova.
Mađarizacija Međimuraca
Uoči i tijekom Drugoga svjetskog rata Zadravecz je pažnju obratio i rodnom Međimurju. Okupivši Mađare i mađarone koji su 1918. godine, nakon ulaska hrvatskih jedinica, bili prisiljeni napustiti taj kraj, u suradnji s umirovljenim ministarskim savjetnikom Ferencom Csurijem i obrtnikom Ferencom Majhenom u Budimpešti je 1930-ih godina organizirao i vodio revizionističku udrugu „Međimurska sveza“, koja je 1937. godine povezana s Mađarskom kulturnom zajednicom u Čakovcu. Putem tih kanala biskup Zadravecz nakon napada Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju kod predsjednika vlade Lászlóa Bárdossyja organizirao je prihvat „međimurskih delegacija“ koje su u Budimpeštu došle zatražiti povratak mađarske uprave nad Međimurjem.
U ratnim godinama biskup Zadravecz ustrajno je radio na pospješivanju mađarizacije Međimuraca, sudjelujući kao poseban gost u svim većim mađarskim svečanostima, poput otkrivanja novopodignutog spomenika Marku Gašpariću, lokalnom mađarskom heroju-franjevačkom borcu iz Mađarske revolucije, u Čakovcu 1943. godine, kao i spomenika stanovnicima Preloga palima u Prvom svjetskom ratu 1944. godine. Sudjelujući na takvim događajima, nije propuštao priliku Međimurce podsjetiti na potrebu njihove odanosti mađarskoj domovini, kao i na sreću što se nalaze upravo u njenom sklopu:
„Fala Bogu, dragi moji, da v toj pravoj veri, tu pod obranom Svete Korune svetoga Štefana čisto mirno i bez bantuvanja živimo. Ako okoli poglednemo v toj suznoj dolini, ne najdemo državu, de bi tak mirno i podpuno mogel živeti narod po zapovedi svete vere, kak ran tu. I nigdi ne ceni se tak na veliko verni život i lubav domovine kak tu.
Evo vam Gasparicha i evo vam vnoge sine Megyimurja, koje poštuje i visoko ceni Magyarska, makar njihov materinski jezik nije bil magyarski. Ran zato, verujte mi čvrsto, da mineju te jako teški dani, koji sada gnjeteju celoga sveta, ta Magyarska Domovina, dala bu sim nam zadovolnu i blaženu budučnost.“
(ulomak Zadravčevog govora na otkrivanju spomenika Marku Gašpariću u Čakovcu, „Muraköz – Megyimurje“, 7. svibnja 1943.)
Pod komunističkom vlašću
Na kraju rata Zadravecz je primio upozorenje da napusti zemlju jer su mađarski komunisti, koji su dotad živjeli u Moskvi, a sada se uz Crvenu armiju namjeravali vratiti u zemlju, tražili osvetu zbog njegovog djelovanja 1919. godine. Međutim, smatrajući kako nije učinio ništa protuzakonito, Zadravecz je ostao; 1945. godine stoga je uhićen i osuđen na dvije godine zatvora. Pušten nakon odsluženja kazne, sljedeće tri godine proveo je u franjevačkom samostanu u Máriagyűdu, a nakon njegovog zatvaranja neko vrijeme i u Budimpešti.
Odatle je 1951. godine deportiran je te je potom živio u selima Alsóvadász i Homrogd. Od 1953. godine dane je provodio u Pilisszentlászlu te u župi Szomor, bolestan i oplakujući majku koja nije preživjela brutalnu deportaciju. Konačno, od 1955. godine boravi u župi Zsámbék. Za vrijeme progonstva zabranjeno mu je napuštanje prebivališta i odlasci u Budimpeštu, no – prkoseći toj odredbi i iskradajući se kroz prozor – potajno je zaredio tridesetoricu svećenika koji su iz sjemeništa izbačeni zbog političkih razloga i prokazivanja. Potajno je vršio i druge crkvene aktivnosti. Trpio je stalno policijsko uznemiravanje te bi mu tijekom pretresa stana pažljivo vođene dnevničke bilješke bile oduzete; neke od njih 1990. godine vraćene su u vlasništvo franjevačke knjižnice u Budi.
István Zadravecz umro je 13. listopada 1965. godine u Zsámbéku, a na vlastiti je zahtjev pokopan u kripti franjevačke crkve u Esztergomu. Unatoč zabranama komunističke policije, na sprovodu – čije je obrede predvodio biskup Imre Szabó – okupilo se mnoštvo ljudi. Rehabilitiran je 1996. godine odlukom Vrhovnog suda kojom je odbačena presuda budimpeštanskoga narodnog suda za ratne zločine i zločine protiv naroda.
Preporuka za čitanje:
Békés, Martón. „Horthy Kapisztránja“. Magyar Nemzet, 19. siječnja 2010.
Kalšan, Vladimir. Međimurska povijest. Čakovec: vlast. nakl., 2006. (posebno stranice 305-307 i 332-337)
Magyar Katolikus Lexikon, s. v. „Uzdóczy-Zadravecz“.
Naslovna fotografija:
