Hrvatska seljačka stranka (HSS) u međuratnom je razdoblju igrala istaknutu ulogu u hrvatskom, tj. jugoslavenskom političkom životu, ali nakon Drugoga svjetskog rata ona više nije bila vodeća hrvatska stranka. U novoj državi (socijalističkoj Jugoslaviji) nije igrala ulogu u unutarnjem političkom životu države. O djelovanju HSS-a postoji velika količina knjiga, znanstvenih radova, odnosno historiografije općenito te političkih analiza. Sve spomenuto uglavnom je tematski vezano uz djelovanje te stranke do Drugoga svjetskog rata, dok je HSS u Hladnom ratu, historiografski gledano, relativno zanemarena tema. Cilj je ovoga članka ukratko objasniti položaj HSS-a tijekom 1940-ih.
HSS IZMEĐU USTAŠA I PARTIZANA
Nakon što je predsjednik HSS-a Vladko Maček odbio nacističku ponudu da bude na čelu nove „hrvatske države“, Treći Reich i Italija saveznika su pronašli u ustaškom pokretu koji je pristao preuzeti vlast u Hrvatskoj nakon prisilnog, odnosno ratnog komadanja Kraljevine Jugoslavije. Tako je 10. travnja 1941. stvorena Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Povodom osnutka NDH, Maček je dao jednu izjavu koja se najčešće tumači na način da je pozvao hrvatski narod na suradnju s novim vlastima. Ta vlast nije trpjela političku konkurenciju pa je HSS zabranjen već 11. lipnja 1941., a vodstvo stranke odlučilo se na politiku čekanja u ratnim okolnostima kakve su vladale. Neki HSS-ovci ipak su se priključili ustaškom pokretu, ali to nisu bile vodeće stranačke osobe. Možda je i dio njih kasnije glasno zagovarao suradnju s nekim ustašama, ali i partizanima u zajedničkoj borbi za oslobođenje od okupatora, ali za to nemamo siguran izvor osim jednog programskog spisa objavljenog u knjizi Mladen Lorković: Ministar urotnik u kojem se težnja za takvom suradnjom vidi. No, tijekom rata do suradnje HSS-a i ustaša nije došlo. U listopadu 1941. Maček je zatočen od strane režima u logoru Jasenovac, a kasnije je prebačen u Kupinec gdje je također bio pod ustaškim nadzorom. Čekao je pobjedu zapadnih Saveznika (Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država…), vodio politiku nemiješanja, a ideološki je ostao vjeran jugoslavenstvu. Za to vrijeme, neki su HSS-ovci kao osobe koje politički nisu bile prihvatljive režimu bili ubijeni, npr. Mihovil Pavlek Miškina poslan je u Jasenovac gdje je i ubijen.
HSS je bio i u emigraciji kao dio monarhističke jugoslavenske vlasti. Neki od istaknutijih HSS-ovaca koji su tijekom rata bili izvan NDH bili su Ivan Šubašić, Juraj Krnjević i Juraj Šutej. U inozemstvu su postigli suradnju s britanskom vladom. S obzirom na okolnosti u kojima je partizanski pokret bio sve jači, Juraj Krnjević je 22. srpnja 1943. putem radio-uređaja pozvao Hrvate na priključivanje oružanoj borbi. Nakon Teheranske konferencije, istaknuti HSS-ovac August Košutić odlučio se na potez koji su pozitivno ocijenili i Anthony Eden i Winston Churchill, a to je suradnja s Titovim komunistima. Važno je spomenuti i da Košutić nije prihvatio suradnju s ustaškim ministrima Lorkovićem i Vokićem te je odbio sudjelovati u njihovom puču. S obzirom na okolnosti, možemo reći da je njegov odlazak partizanima ustvari bila i logična politička opcija.
Novo razdoblje za povijest Hrvatske seljačke stranke u vremenu Drugoga svjetskog rata započinje kada je za predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije imenovan Ivan Šubašić, nekadašnji ban Banovine Hrvatske (nastale sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939.). Sporazum potpisan između Josipa Broza Tita i Ivana Šubašića istaknuo je građanske slobode, buduće izbore i federalizam kao uređenje nadolazeće države. Taj sporazum označio je početak razdvajanja u HSS-u. Sukobi su nastajali oko legitimiteta stranački istaknutih osoba te različitih pogleda na moguća rješenja situacije u domovini. Krnjević je Šubašiću postao opozicija, a Košutić je uhićen na partizanskom teritoriju (moguće da je uhićen zbog stavova o ravnopravnom položaju Komunističke partije i Hrvatske seljačke stranke). Nakon završetka rata, komunisti su preuzeli vlast u Hrvatskoj, a Vladko Maček je emigrirao. Razloga za to je više, no svakako treba sagledati odnos komunista prema Mačeku.
KOMUNISTI PROTIV MAČEKA I CIJEPANJE STRANKE NA RAZLIČITE STRUJE
Komunisti su protiv Vladka Mačeka vodili žestoku propagandu pa je Maček ponekad bio spominjan i kao glavni neprijatelj. U to su vrijeme u HSS-u nastale dvije struje. Prva je struja sa Šubašićem na čelu zagovarala suradnju s komunistima. Druga struja bila je protiv suradnje s komunistima, protiv registracije HSS-a u novoj Jugoslaviji pa čak i protiv izlaska na izbore. Na čelu te struje bili su Košutići (Mira i August), Marija Radić (supruga preminulog Stjepana Radića) i Vladko Maček. Svoje stavove iskazali su u novinama Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode. Zbog približavanja izbora, Šubašić je u Esplanadi sazvao konferenciju na kojoj je želio dobiti podršku HSS-ovaca za svoje ideje. Međutim, s obzirom na postojanje frakcionaštva u stranci bio je kritiziran. Tako se našao pred skupinom koja ga nije podržavala pa je pomoć odlučio potražiti u inozemstvu kod Mačeka. Šubašić podršku nije dobio ni od HRSS-a, o kojem će biti riječi nešto kasnije u ovom članku. Posjet Mačeku nije se dogodio jer je Šubašić obolio i dao ostavku. Kada je vodstvo nad Šubašićevom strujom unutar stranke preuzeo Šutej, ponovno se otvorila rasprava oko registriranja stranke. Do toga u konačnici nije došlo zbog Košutićevog protivljenja. Šutej nije uspio ni u stvaranju oporbenog bloka. Iako je bilo pokušaja da pojedini HSS-ovci izađu na izbore, vlasti su ih odbijale. Kada je 1948. proglašena Rezolucija Informbiroa kao vrhunac sukoba između Staljina i Tita, Košutić je bio uvjeren da bi se političko stanje moglo poboljšati, no to se na kraju nije dogodilo.
Osim HSS-a, u Jugoslaviji je djelovao i HRSS. HRSS nije imao stalnih članova niti je bio registriran. Bila je to frakcija nastala u Drugom svjetskom ratu koja je opstala nakon rata. HRSS nastao je kao pokret neistomišljenika s politikom HSS-a tijekom rata te je posebno ojačao kada mu se priključio Božidar Magovac. Pokret je naglašavao neke sličnosti s Komunističkom partijom u ideološkom smislu kao što su, primjerice, federalizam, republikanstvo itd. Nije nam u potpunosti poznato zašto je Magovac kasnije izbačen iz pokreta, no vjerojatno se nije slagao s nekim od postupaka Komunističke partije. Predsjednik HRSS-a bio je Franjo Gaži, a važno je spomenuti da se slovo „R“ u kraticu HRSS dodaje tek u lipnju 1945. kako bi se istaknulo republikanstvo. HRSS je pratio politiku Komunističke partije pa je sudjelovao u napadima na Vladka Mačeka kao izdajnika. S Komunističkom su partijom sudjelovali i na izborima pa su HRSS-ovci dobivali i funkcije u državi. Zato su često bili kritizirani da su komunisti, ali su i neki od njih samih iskazivali svoju odanost Josipu Brozu Titu. Od lipnja 1945. do 1950. nije bilo istaknutijeg skupa ili sastanka HRSS-a. Ponovno je zbog prijetnje iz inozemstva, nakon Rezolucije Informbiroa i nestašice hrane „aktiviran“ 1950. na kratko vrijeme tijekom kojega su ponovno slijedili napadi na Mačeka i ostale HSS-ovce koji su dijelili njegova razmišljanja. Taj pokret prema Ralphu Stevensonu nije imao veliko članstvo, a nisu bili prihvaćeni niti kod seljaka.
MAČEK U PRVIM GODINAMA EMIGRACIJE
Vladko Maček je u inozemstvu bio vrlo aktivan. Bio je spreman i sastati se s Titom, ali do toga sastanka nije došlo. Ideologiju Hrvatske seljačke stranke smatrao je suprotnom ideologiji Komunističke partije. U emigraciji (Kanada, Sjedinjene Američke Države, Belgija, Australija, Italija itd.) je djelovalo mnogo HSS-ovih organizacija koje su izdavale svoje novine, odnosno svoja glasila. Posebno je bio aktivan HSS u Kanadi. Maček je 1946. posjetio Sveopći hrvatski sabor u Chicagu u sklopu Ujedinjenih Hrvata Amerike i Kanade. HSS je tu organizaciju napustio zbog neslaganja s nekim emigrantima koje su HSS-ovci smatrali sljedbenicima ustaša. Poslije toga HSS nije sudjelovao na događajima s okupljenom emigracijom. Najviše je svojeg vremena Maček uložio u Međunarodnu seljačku uniju osnovanu 1947. čiji je potpredsjednik bio do svoje smrti. Glavni su ciljevi te organizacije bili suradnje seljačkih (agrarnih) stranaka, slom komunizma i podržavanje ideje europske integracije.
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Kao što je vidljivo u ovom članku, povijest HSS-a od 1941. do 1950. zapravo je povijest odnosa između različitih stranačkih frakcija, ali i odnosa između HSS-a, ustaša i komunista, koji je u konačnici i stvorio spomenute stranačke frakcije. Vodstvo HSS-a na čelu s Mačekom nije službeno odlučilo podržati ustaše niti partizane. No, nisu svi HSS-ovci pratili Mačekov smjer. Neki HSS-ovci priključili su se ustaškom pokretu, dok su se neki priključili partizanima i okupili su u ono što će se kasnije zvati HRSS. Ipak, vodstvo HSS-a bilo je na antifašističkoj strani i u kontaktu sa zapadnim Saveznicima (prvenstveno britanskim vlastima). Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije, HSS-ovac Ivan Šubašić, kasnije je oko sebe okupio dio članstva te se pokušao izboriti za suradnju HSS-ovaca i komunista, čemu se protivilo službeno vodstvo HSS-a. Istovremeno su komunisti i HRSS napadali Mačeka kao neprijatelja. Iako Maček nije bio u svojoj domovini zbog odlaska u emigraciju, njegovi su suradnici uspjeli postići cilj, a to je da suradnje između HSS-a i komunista ne bude. U inozemstvu je Maček, zajedno s članstvom, zadržao antifašističke i antikomunističke stavove pa je HSS na zajedničkim ciljevima radio s ostalim srodnim agrarističkim strankama iz Međunarodne seljačke unije u čije je vodstvo Maček bio izabran.
PREPORUKE ZA ČITANJE:
Radelić, Zdenko. Hrvatska seljačka stranka 1941.-1950. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 1996.
Tepeš, Ivan. Hrvatska politička emigracija – HSS. Zagreb: AGM, 2021.
Maček, Vladko. Memoari. Zagreb: Dom i svijet, 2003.
