Vlad III. Țepeș, poznatiji kao Drakula, danas je jedna od najpopularnijih rumunjskih povijesnih ličnosti. Iako su tome pridonijeli ponajprije istoimeni roman Brama Stokera, odnosno njegove mnogobrojne filmske adaptacije, znatan utjecaj na razvoj slike o njemu ostavila je i historiografija. Pritom valja naglasiti kako je na Drakulinu misterioznost jamačno utjecao i poprilično malen broj sačuvanih povijesnih izvora direktno vezanih uz vlaškog kneza i njegovo djelovanje. Među njima ističe se zapis Nikole Modruškog, uklopljen u njegov izvještaj o Rumunjima. Kao prva u hrvatskoj historiografiji, analizi i komentiranju tog izvještaja u svom se članku „Biskup Nikola Modruški o vlaškom knezu Vladu III. Drakuli-Ţepeşu te o podrijetlu i jeziku Rumunja“ posvetila rumunjsko-hrvatska povjesničarka i profesorica na zagrebačkom Odsjeku za romanistiku dr. sc. Castilia Manea-Grgin.
Nikola Modruški: De bellis Gothorum
Osim djelovanja u svojstvu najprije senjskog pa potom modruškog biskupa, odnosno diplomata koji je u papinskoj službi boravio na dvorovima bosanskih kraljeva Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića te ugarskog kralja Matijaša Korvina, Nikola Modruški u kontekstu hrvatskog humanizma 15. stoljeća istaknuo se i kao govornik i pisac. Među ostalim djelima, oko 1473. godine dovršio je pisanje četverodijelne knjige De bellis Gothorum.
Naime, kao što će u to vrijeme, a potom još više i kasnije, zbog njihovog otpora Osmanlijama diljem Europe porasti interes za Hrvate i hrvatski prostor (najčešće ipak bez djelotvornije konkretne pomoći, unatoč naporima hrvatskih humanista), tijekom 15. stoljeća zbog njihove protuosmanske borbe porastao je i europski interes za Rumunje, njihovo porijeklo i prostor – u promatranom razdoblju riječ je ponajprije o dvjema kneževinama, Vlaškoj i Moldaviji, te dijelovima tada ugarske Transilvanije.
Prema prijevodu i analizi Manee-Grgin, u svom osvrtu na navodno latinsko podrijetlo Rumunja i njihovog jezika, Modruški se oslonio ponajprije na legendu o rimskim kolonistima predvođenima Flakom, koji je provinciji Daciji (pa potom i Vlaškoj) dao svoje ime, kombinirajući ju sa stvarnim povijesnim podatcima. Zahvaljujući pak njegovim vrlo vjerojatnim razgovorima s pripadnicima rumunjskoga društvenog vrha, Nikolin tekst služi i kao značajan prilog u korist teze o postojanju tradicije o latinskom podrijetlu već kod srednjovjekovnih Rumunja.
Opis Vlada III. Drakule
No, ono zbog čega je tekst Nikole Modruškog u ovom slučaju zanimljiv, opis je vlaškog vladara, kneza Vlada III. Drakule. Valja pritom naglasiti da Manea-Grgin u svom članku navodi kako je upravo ovaj opis – uz njemu podudaran poznati portret iz Tirola – zapravo jedini sačuvani izvorni opis Drakulina fizičkog izgleda. Iz njegove preciznosti moguće je zaključiti da se Modruški i osobno susreo s Drakulom, budući da je i on – doduše, kao zarobljenik – boravio na Korvinovom dvoru u isto vrijeme. U kratkom odlomku Modruški stoga navodi da je Drakula bio:
općenito ne previsok […], međutim krakat i snažan. […] imao je tanko i malo crvenkasto lice, s velikim orlovskim nosom, a nosnice su mu bile jake, kao i sljepoočnice, koje su mu na taj način vizualno povećavale opseg glave. Nosio je samo brkove, ne i bradu, dok mu je bikovski čvrst vrat povezivao visoki potiljak sa širokim ramenima, na koja je padala crna i kovrčava kosa. […] njegove oči, zelene i okružene vrlo dugačkim trepavicama te široko otvorene […] su se, međutim, zbog crnih i gustih obrva, činile prijeteće. (str. 112)
Uz to, autor je pridodao i da je čitava Drakulina pojava djelovala okrutnom i zastrašujućom.
Povijesni Drakula
Prema autorici članka, biografije Vlada III. počesto su opterećene povijesno neutemeljenim podatcima, ponekad uvjetovanima i uplivom spomenutih književno-mitskih predodžbi o njemu kao navodnom krvožednom vladaru Transilvanije. Ukupna Vladova vladavina, prekidana triput, potrajala je svega sedam godina, a obilježio ju je vanjskopolitički smještaj između osmanskoga i ugarskog jačeg susjeda. U unutarnjoj politici Vlad je Vlaškom upravljao autoritarno, balansirajući između centralizacije zemlje, potpore trgovini i zalaganja za poštivanje zakona te okrutnih obračuna s unutarnjim i vanjskim protivnicima.
No, kao što je spomenuto, diljem Europe Drakula je slavu stekao svojim sukobom s Osmanlijama koji je uslijedio nakon što je, približavajući se Korvinu, 1459. godine odbio plaćati danak sultanu, krenuvši zimi 1461./62. godine na pohod koji je preplašio čak i stanovništvo Istanbula, što valja promatrati i u kontekstu onovremenih planova pape Pija II. za križarski pohod na Osmanlije. No, iako ga je taj sukob stajao prijestolja, najveću slavu Drakula je u zapisima ondašnjih humanista stekao noćnim napadom na vojsku Mehmeda II. polovinom 1462. godine, nakon što je ovaj s nadmoćnom silom provalio u Vlašku.
Uzroci nastanka narativa o Drakulinim okrutnostima
Ipak, unatoč nominalnom savezništvu i onovremenoj europskoj popularnosti, Vlada III. naposljetku nije podupro Matijaš Korvin, već ga je – naprotiv – zarobio. Očekivano, takav postupak ugarski je kralj ubrzo trebao pojasniti papi i ostalim kršćanskim vladarima. Među ostalim, tada je – s ciljem da posluži ponajprije kao opravdanje Korvinove pasivnosti tijekom osmanskog napada na Vlašku – započelo širenje glasina o Drakulinoj okrutnosti, što je svog traga ostavilo i u tekstu Nikole Modruškog. Stoga Manea-Grgin smatra vjerojatnim da je i sam biskup – kojemu je priče o strahotama u Vlaškoj navodno ispričao sam kralj – svjesno ili nesvjesno sudjelovao u ciljanoj Korvinovoj politici prema papinskom dvoru.
Srž priča o Drakulinoj okrutnosti činio je izvještaj o ubijanju nekoliko desetaka tisuća političkih protivnika obaju spolova i svih dobi. Pritom su, prema onovremenim (a posebice kasnijim) tekstovima, korištene najokrutnije metode – bacanje pod kotače kola u pokretu, deranje kože i, dakako, nabijanje na kolac ili probijanje raznih dijelova tijela šiljcima. Sve navedeno Modruškom je omogućilo da, u humanističkoj maniri, Drakulu prozove tiraninom, a njegov ‘nadimak’ pokuša protumačiti kao izvedenicu iz rumunjskog izraza za đavla. Važno je, međutim, naglasiti da su najvjerojatnije izvorište takvih glasina činili transilvanski Sasi, koji su se tim putem nastojali osvetiti Vladu III. za trgovačko-vojne sukobe s njihovim središtima.
Zaključna razmatranja
Obradivši Nikoline zapise, dr. sc. Manea-Grgin u njima je uočila kombinaciju prikaza Drakuline vojne umješnosti, ali i okrutnosti prema vlastitom narodu, napomenuvši da je takva dvojnost iz 15. stoljeća naposljetku opstala i u glavnini suvremene historiografije. Ostavljajući prostora mogućnosti da je riječ o određenoj razini utemeljenosti u stvarnosti, autorica ipak naglašava političku svrhu glasina o Drakulinim zvjerstvima. Iako je Nikola Modruški – kao prvi hrvatski autor koji je pisao o Drakuli i jedan od prvih humanista koji se započeo baviti rumunjskim prostorom – vrlo vjerojatno odigrao značajnu ulogu u prijenosu tog narativa iz Budima u papinski Rim, nedovoljno razjašnjenim naposljetku ostaje je li bio svjestan njegovih političkih implikacija ili je i sam završio kao kotačić u Matijaševom političkom stroju.
