Percipirajući magiju u kontekstu metafizičke borbe protiv demonskih sila, srednjovjekovna (i ranonovovjekovna) Crkva u povijesti je – iako u znatno manjoj mjeri nego li to suvremena propaganda nastoji prikazati – ostavila trag progona onih optuženih za njeno prakticiranje. No, koncentriranje isključivo na taj, nasilni i neprijateljski, aspekt odnosa prema magiji njen položaj u prijašnjim društvima (uključujući i tadašnje vjerske zajednice) znatno osiromašuje. Naime, premda se protiv najgorih magijskih/poganskih praksi borila uistinu žestoko, Katolička je Crkva – posebice u kasnoantičkom/ranosrednjovjekovnom razdoblju masovne kristijanizacije – prema onim praksama koje je ocijenila prihvatljivima postupila poprilično diplomatski, nastojeći ih kristijanizirati i putem takve inkulturacije pridobiti još uvijek ne-kršćansko stanovništvo.
U dvama poglavljima svoje knjige The Rise of Magic in Early Medieval Europe, posvećenima najprije zabranjenim („Forbidden Magic: The Focal Points of Christian Disapproval“), a potom i toleriranim („Encouraged Magic: The Process of Rehabilitation“) magijskim praksama tom se zanimljivom – i među širim čitateljstvom spomenutim progonima još uvijek zasjenjenom – temom pozabavila britanska povjesničarka, specijalizirana za intelektualnu i kulturnu historiju, Valerie I. J. Flint. U ovom osvrtu zabranjene prakse i njihovi dopušteni supstituti, koje autorica – s pravom ili ne – naziva kršćanskom magijom, promatrat će se paralelno kroz nekoliko glavnih područja.
Mjesta i objekti nadnaravne prisutnosti i moći
Podatci o poganskim svetištima poznati su uglavnom iz hagiografskih spisa, na čijim su stranicama opisani postupci njihovog rušenja, odnosno iz tekstova u kojima se kršćanski pisci žale na opstojnost poganskih praksi i nakon formalnog pokrštenja povjerenih im pastvi, uključujući čak i dijelove samoga klera. Iz tih zapisa razvidno je kako se radilo o mjestima poput raskrižja, posebnih izvora ili šumaraka, ali i održavanim poganskim hramovima sa sačuvanim kultnim kipovima antičkih božanstava. Pored toga, posebnu je ulogu igralo i kamenje istaknutih oblika (često i s uklesanim natpisima rimske ili germanske provenijencije), kao i drveće iznimne veličine (poznat je hrast koji je srušio sv. Bonifacije, ali i bor sv. Martina).
Prema Flint, opstojnost praksi posjećivanja i štovanja takvih mjesta ili objekata, osim na samoj svijesti o starini običaja, koja im je davala dodatnu važnost, počivala je na egzistencijalnim strahovima štovatelja, odnosno na psihološko-religijskoj pomoći što ju je vršenje takvih čina pružalo. Primjerice, iz ispovjedničkih priručnika (u kojima su za takvo što navođene pokorničke kazne) poznato je kako je sveto drveće ili kamenje na raskrižjima posebice štovano uoči kretanja na putovanje, najčešće gomilanjem kamenčića u čast Merkuru (ili njegovim raznim varijantama) kao zaštitniku putnika; u drugim slučajevima amuleti su na granje svetog drveća vješani s ciljem zaštite stoke kao egzistencijalnog temelja zajednice. Posebnu pak razinu opstojnosti, kao što svjedoče i arheološki nalazi, pokazali su grobni običaji (rimske parentalije), vršeni što zbog brige za voljene pokojne što zbog straha od njihovog povratka uslijed zanemarivanja nužnih praksi; ponajprije je riječ o grobnim prilozima i gozbama, no i o pokušajima prizivanja mrtvaca uz pomoć nekromanata.
Kao što spomenuti trijumfalistički zapisi o razaranjima, ali i odredbe raznih lokalnih koncila i nagovori propovjednika svjedoče, katolička je hijerarhija takvih praksi bila itekako svjesna te ih nastojala spriječiti. Međutim, od iznimne je važnosti istaknuti kako je jednu razinu djelovanja predstavljalo donošenje neke teoretske odluke u udaljenom središtu, a sasvim drugu (ne)mogućnost njene stvarne provedbe na terenu – upravo u takvom kontekstu došlo je do procesa inkulturacije poganskih magijskih praksi u kršćanski kontekst. Dakako, uz to bitno je na umu imati i kako spomenute prakse ni u jednom slučaju nisu bile jedini uzrok razvoja kršćanskih postupaka; razina njihove prihvatljivosti ovisila je o mogućnosti tumačenja njihove utemeljenosti na biblijskim tekstovima i kompatibilnosti katoličkom nauku.
Kao što je razvidno iz papinskih uputa engleskim misionarima, u ponekim slučajevima Crkva je i na hijerarhijski najvišim pozicijama demonstrirala sposobnost fleksibilnijeg pristupa. Primjerice, jednom očišćeni od kultnih predmeta, nekadašnji poganski hramovi (uključujući, pored niza manje poznatih primjera, rimski Panteon, kao i Partenon u Ateni) ponekad su pretvarani u okupljališta kršćanske zajednice; time je ujedno omogućeno i njihovo očuvanje u stoljećima koja su uslijedila. Tamo gdje takva cjelovita rješenja nisu bila moguća, raniji poganski sveti predmeti iskorištavani su barem kao građevni materijal za nova zdanja – svakako najpoznatiji primjer predstavlja već spomenuti hrast sv. Bonifacija, od čije je drvne građe na istom mjestu potom podignuta kapela. Osim evidentne praktične koristi, takvo je postupanje imalo i dublje konotacije – prilagodba već postojećoj svijesti o nadnaravnoj istaknutosti nekog mjesta ili predmeta znatno je olakšavala usvajanje nove religije.
Jednako kao i same građevine, sveto drveće i kamenje podizano kraj puta zamijenjeno je drvenim ili kamenim križevima, uz koje su – unatoč protivljenju viših instanci crkvenih vlasti – ponekad zadržavane i nekadašnje, gore opisane magijske prakse.[1] Tamo pak gdje – zbog naravi svetog mjesta, poput špilje ili izvora – konkretna zamjena ili uklanjanje nisu bili mogući, moglo se pristupiti i njegovom „oduzimanju“ poganskom božanstvu kojem je dotad bilo posvećeno i atribuciji nekom od lokalnih ili šire poznatih svetaca. Dakako, to nipošto ne znači da se zasebna kršćanska sveta mjesta i predmeti u hagiografskim spisima i na samom terenu nisu pojavljivali i razvijali i bez postojanja njihovih poganskih prethodnika; značajan primjer predstavljaju relikvije mučenika, o povezanosti čijeg štovanja sa spomenutim rimskim grobnim običajima rasprave još traju.
Zabranjene i dopuštene magijske prakse
Proricanje budućnosti
Odražavajući i time već više puta naglašavanu egzistencijalnu neizvjesnost koja je obilježavala život na razmeđi kasne antike i ranoga srednjeg vijeka, onovremeni ljudi – i pogani i kršćani – počesto su se utjecali raznim načinima proricanja budućnosti, odnosno iznalaženja odgovora na životno važna (ali i druga, manje bitna) pitanja u nadnaravnim objavama. Uz očitavanje navodnih znakova kultnih kipova i tumačenje ponašanja životinja (poput leta ptica ili rzanja konja)[2], najznačajnije sredstvo proricanja činilo je bacanje raznih slova, brojeva, sjemenki ili kostiju, korišteno u kombinaciji sa zbirkama već napisanih proročkih tvrdnji. Premda su pojedinci u manipulativnost proročišta koja su koristila takve prakse bili uvjereni već u Ciceronovo doba, zbog svoje uloge u oslobađanju pojedinaca od stresa donošenja odluka, ona su opstala kroz naredna stoljeća, zadobivši potom i svoj kristijanizirani oblik.
Naime, unatoč učestalim osudama i pokušajima zabrane, kršćanski mislioci (uključujući sv. Augustina) ipak su procijenili kako takvi ‘nevini’ pokušaji dolaženja do spoznaja o budućnosti ipak predstavljaju znatno manju opasnost od konzultiranja demona. Kao kompromisno rješenje stoga je ponuđeno nasumično otvaranje Biblije i tumačenje otkrivenih odlomaka kao odgovora na postavljeno pitanje (Sortes Biblicae); u drugoj varijanti komadići pergamenta s više napisanih odgovora preko noći su ostavljani umetnuti u Bibliju na oltaru, da bi svećenik potom ujutro izvukao jednog od njih, koji je božanska Providnost odredila kao rješenje postavljenog problema. Kompleksnija rješenja uključivala su pak i složen sustav tvrdnji vezanih uz svako slovo abecede (npr. A = život i moć, B = vlast nad drugima, C = nečija smrt, D = nevolja itd.) – prvo slovo prve riječi nasumično otvorene stranice Psaltira upućivalo je na traženi odgovor.
Premda iz suvremene perspektive kontroverzni kako zbog lakovjernosti svojih konzumenata tako i zbog same uporabe svetih spisa na takav način, ovakvi su postupci u očima onodobne Crkve imali i svoje pozitivne strane – dodatno je umanjen animozitet prema novoj religiji, a novopečeni su vjernici usmjereni na posebnost njenih svetih tekstova i ostalih bogoslužnih predmeta. Dakako, nepotrebno je naglašavati kako su pored ovakvih kompromisnih rješenja kao ultimativna sredstva lišavanja pojedinaca i zajednica tjeskobe preporučivani molitva i povjerenje u božansko vodstvo.
Ljubavna magija
Posebno vezana uz žene, ljubavna je magija u promatranom razdoblju uključivala upravo ono što se uz nju veže i u suvremenoj popularnoj percepciji – pretvaranje ljubavi u mržnju (ili obrnuto), uzrokovanje ili liječenje impotencije i preuzimanje kontrole nad voljom željenih partnera, ali i izradu napitaka kontracepcijskog ili abortivnog učinka. Osim zbog moralnih razloga, Crkva je takve prakse stoga strogo branila i zbog opasnosti od trovanja i/ili smrtnog ishoda kod praktikanata.
Za razliku od navedenog, a suprotno suvremenoj percepciji, i crkveno naglašavanje nerazrješivosti bračne sveze Flint tumači kroz prizmu svojevrsne kršćanske magije, odnosno protu-magije onim poganskim magijskim praksama usmjerenima preotimanju tuđega ženidbenog druga. Pritom je bitno naglasiti i kako je takvo kršćansko uvjerenje služilo kao jedno od sredstava poboljšanja položaja žena u germanskom društvu – naime, u franačkom običajnom pravu, koje je dopuštalo rastavu braka, jedan od njenih uzroka mogla je biti i optužba za vještičarenje; negirajući mogućnost utjecaja takvih praksi na bračno stanje, Crkva je potencijalno odbačene supružnike štitila od društvenog ostracizma i njegovih egzistencijalnih posljedica. U onim pak slučajevima u kojima je djelovanje magije ipak ‘dokazano’, njen je uzrok radije pripisivan demonima nego li samim vješticama, čime je za optužene i opet smanjena opasnost od daleko drastičnijih kazni sekularnih sudova.
Magija u medicini
S poganskom religijom, magijom i astrologijom medicinu je u svojim spisima povezivao već Plinije; znatan udio spominjanih egzistencijalnih tjeskoba za koje su odgovori traženi u proročištima ili prakticiranjem magije činile su upravo bolesti i njihove posljedice. Pored zapisa o traženju uzroka bolesti u nebeskoj magiji, tkanja zaštitnih čini u bolesničku odjeću i sličnih praksi, o tome svjedoče i zaplijenjeni primjerci „lječilišne“ opreme, veoma nalik stereotipnim sastojcima vještičjih napitaka – zubi raznih životinja, korijenje, medvjeđa mast, dijelovi zmije, mišje kosti itd. Unatoč tome što su kršćanski autori snažno osuđivali razne napitke i amulete, Flint upravo u medicinskoj magiji – prakticiranoj i u ranosrednjovjekovnim samostanima – vidi ključan most između zabranjenih poganskih i dopuštenih kršćanskih magijskih praksi. Naime, osim evidentnog razvoja znanosti, jedan od odgovora Crkve na postojanje poganske medicinske magije činio je i razvoj ‘bezopasnih’ joj kršćanskih pandana.
„Rupu u zakonu“ kojom je to omogućeno otvorio je sam sv. Augustin, dopustivši nošenje određenog bilja i sličnih ‘ljekovitih’ amuleta, s napomenom nužnosti ispravne namjere kao preduvjeta. Dakako, takvo je dopuštenje ubrzo nedopušteno prošireno, uslijed čega su opstali i amuleti koji su svojim sastavom zapravo bivali istovjetni poganskima (no uz izgovaranje molitava, a ne poganskih čarolija tijekom pripreme), ali i zaštitni predmeti sastavljeni od fragmenata relikvija, poput privjeska Karla Velikog s komadićima Pravog križa. Uz to, sukladno opisima u samoj Bibliji (npr. Dj 19,11-12), relikvije su – u čudesnim slučajevima – korištene i za liječenje samim njihovim dodirivanjem.
Zaključna razmatranja
Unatoč vjerskim razlikama, egzistencijalne tjeskobe na prijelazu kasne antike u rani srednji vijek dijelili su i pogani i kršćani; shodno tome dijeljen je i barem dio percipiranih rješenja za njih, uključujući magiju. Dok se stoga aktivno borila za dokidanje najgorih poganskih praksi, odnosno onih radnji, predmeta i prostora nespojivih s kršćanskim naukom, Katolička je Crkva istovremeno razvila poprilično inkluzivan inkulturacijski pristup njihovim umjerenijim parnjacima. Odražavajući time i izostanak imunosti vlastitih – često novopečenih – članova na zadržavanje nekadašnjih običaja, kršćansko je vodstvo – u onim, zapravo rjeđim, trenutcima kad je uopće moglo utjecati na konkretnu situaciju na terenu – time ostvarivalo nekoliko koristi.
U prvom redu, izbjegnut je konflikt unutar i van vlastitih redova u razdoblju kad kasniji inkvizicijski nadzor čistoće pravovjerja nije bio moguć. Uz to, zadržavanjem nekadašnjih svetih prostora ili predmeta, olakšan je prijelaz s jedne religije na drugu te izbjegnuto nepotrebno uništavanje onoga što se i dalje moglo koristiti. Konačno, postupnim usmjeravanjem na molitvu umjesto čarobiranja, oltar i Bibliju umjesto poganske knjige proročanstava, križ krajputaš umjesto svetog stabla Crkva je divljenje i poštovanje ukazivano poganskim sadržajima usmjerila na vlastite.
No, kao što Flint ističe, opisana tolerancija imala je svoje granice, kako prostorne tako i vremenske – ono što je na prostoru jurisdikcije jednog biskupa moglo biti prihvaćeno kao dopuštena praksa, na prostoru jurisdikcije sljedećeg moglo se protumačiti kao dokaz vještičarenja; postupna potpuna inkulturacija praksi koje su svoje korijene vukle iz poganske magije, odnosno njihov konačni nestanak rezultat su postupnog snižavanja praga tolerancije jačanjem crkvene pozicije i njene unutarnje kohezije u stoljećima unutarnje kristijanizacije koja su slijedila nakon tog turbulentnog razdoblja masovnih pokrštavanja.
Preporuka za čitanje:
[1] Zanimljivo je pridodati kako o takvom podrijetlu raspela podizanih uz putove i na raskrižjima svjedoči i opstanak naziva za njih u kajkavskim krajevima Hrvatske – križno drevo.
[2] O potonjoj praksi sačuvan je i izvještaj o jednom domaćem primjeru njene primjene – prognan zbog svojih krivovjernih tumačenja predestinacije, tijekom svog boravka na dvoru kneza Trpimira, opat Gottschalk veselo poigravanje konja hrvatske vojske uoči bitke s bizantskim snagama protumačio je kao znak njene predstojeće pobjede.
