Poziv redovnicima na jednu od dnevnih molitava, najava početka mise, označavanje nečije smrti i posljednjeg ispraćaja, proslava vjenčanja, doček ratnih pobjednika, upozorenje na požar ili nadolazeću opasnost… sve su to trenutci koji su – kako u srednjem vijeku, tako znatnim dijelom i danas – povezani sa zvukom crkvenih zvona. No, da se uloga tih instrumenata u srednjovjekovnom društvu nije iscrpljivala samo u takvim, praktičnim, načinima uporabe, u svom je zanimljivom predavanju, posljednjem iz serijala Glazba, mašta i iskustvo u srednjovjekovnom svijetu demonstrirao Christopher Page, profesor na britanskom Gresham Collegeu.
Kao sjajni primjerci srednjovjekovne tehnologije, zvona s vezanim mehanizmima obilježavala su srednjovjekovnu svakodnevicu od njene najdublje bijede i žalosti do najviših duhovnih čuvstava i radosti, dok su im pripadajući zvonici tvorili temeljni dio vizure određenoga mjesta. Štoviše, prema Pageu, znak da ste se približili civilizaciji u srednjem vijeku nije bilo uočavanje dima iz ognjišta ili svjetla, već upravo zvuk crkvenih zvona. Isto tako, srednjovjekovni putnici postajali bi svjesnima da su napustili latinski svijet (latinitas) kada bi prestali čuti zvonjavu i viđati zvonike. Naime, običaj gradnje zvonika na kršćanski se Istok proširio tek pod utjecajem križarskih osvajanja, dok su islamske vojske uspostavu svoje vlasti, primjerice u Španjolskoj, označavale i skidanjem crkvenih zvona, koja su potom vraćana nakon Rekonkviste.[1]
No, najzanimljiviji dio predavanja prof. Pagea čine dijelovi posvećeni humaniziranju zvona u srednjovjekovnom svjetonazoru. Naime, promatrajući ih kao sredstva odavanja počasti Bogu i/ili svecima kojima su bivala posvećena, srednjovjekovni kršćani u zvonima su vidjeli nešto više od pukih predmeta. Među ostalim, tome je pridonio i obred njihove posvete ili, prema sačuvanim izvorima, krštenja (baptismus campanarum) – budući da su obavljala određenu vrstu propovjedničke službe, a kako bi takvo postupanje bilo prihvatljivo, zvona su morala biti simbolički uključena u kršćansku zajednicu. Pritom je posvetni obred sadržavao i misao da se „moć neprijatelja, sjena utvara, nalet oluja, udarci riječnih struja, šteta gromova, katastrofa bolesti i svi olujni vjetrovi“ moraju ukloniti kada začuju zvuk zvona – uzrokovane demonskim aktivnostima, ovakve bi opasnosti jenjale pred egzorcizmom zvonjave.
Konačno, personificirana putem dodjele osobnih imena,[2] upisivanih na njihovu vanjsku površinu zajedno s molitvama (svojevrsnom prijevodu zvuka zvona na ljudske jezike) ili kletvama upućivanima u 1. licu jednine, zvona su – kao i svi kršćani – postajala odgovorna i za svoje grijehe. Među ostalim, a slijedeći time biblijske retke o kazni upućenoj Adamu i Evi zbog kršenja Božje zapovjedi (Post 3,18), zvona koja bi svojim padom iz zvonika uzrokovala smrt neke osobe za kaznu su bivala ispunjena trnjem i tijekom sedam godina ostavljana van funkcije. Nakon što bi spomenuto razdoblje prošlo, grijesi bi im bili okajani te bi se vraćala na vrh zvonika. Svoja mjesta pronalazila bi i u svetačkim legendama – primjerice, stanovnici Portugala postali su svjesni trenutka kanonizacije njihovog zemljaka, Antuna Padovanskog, pomoću spontanog početka zvonjave bez ljudske pomoći, dok je u drugim mjestima zvuk nepostojećih zvona tumačen kao Božji znak da na tom mjestu želi da mu se podigne crkva.
S obzirom na takav značaj, pravo na zvono i zvonjavu postalo je i dijelom srednjovjekovne kolekcije privilegija te je stoga zasebno spominjano u darovnicama. Hijerarhizirana prema težini, zvona pojedinih crkava tako nisu smjela biti teža od zvona one crkve ili katedrale kojoj su te crkve bile podređene, odražavajući i time ljudske aspekte srednjovjekovnog društva čiju su zvučnu sliku trajno obilježila.
Bilješke:
[1] Poznavateljima nacionalne povijesti jamačno će na pamet pasti i zabrana uporabe crkvenih zvona u osmanskoj Bosni i Hercegovini.
[2] Najpoznatiji svjetski primjer zasigurno predstavlja zvono Big Ben u zvoniku počesto pogrešno imenovanom upravo po svom poznatom „stanovniku“, a od 2012. godine službeno, u čast vladaričinoga dijamantnog jubileja, prozvanom Elizabetinim tornjem.
