Unatoč stereotipnoj slici srednjovjekovne duhovnosti, unutar historijske znanosti taj je fenomen nemoguće promatrati kao monolitnu cjelinu nepromjenjivu kroz stoljeća. No, pošto je formiranje određenih cjelina ipak potrebno, kao jednu od najznačajnijih točaka-prijelomnica moguće je uzeti 1200. godinu. Naime, otprilike u tom razdoblju započinje pojava prosjačkih redova, odnosno slabljenje dotadašnjih redovničkih zajednica, a samostansko štovanje Krista kao „nebeskog kralja“ mijenja se životnim nasljedovanjem Krista kao (Bogo)čovjeka. Spasenje duše time se približava i laičkom staležu, uključujući i njegovu žensku polovicu. Specifičnim načinima ženske participacije u životu Crkve koje je takva paradigmatska smjena uzrokovala u dijelu svoje se knjige The Laity in the Middle Ages: Religious Beliefs and Devotional Practices posvetio francuski medievist André Vauchez.
Srednjovjekovna percepcija ženskosti
No, prije govora o konkretnim pojavama, Vauchez se ukratko osvrće na onovremenu percepciju žena, ženskosti i mogućnosti njihove svetosti, čija je spoznaja bitna zbog shvaćanja nastavka teksta. Dakako, kao i do relativno nedavnih vremena, žena je u srednjovjekovnom društvu promatrana kao biće čija je fizička slabost praćena moralnom slabošću, odnosno povećanom sklonošću grijehu. Važnu komponentu pritom igrala je biblijska priča o čovjekovom padu, odnosno Evinoj ulozi u njemu. Kao takva, unutar Crkve žena je dočekivana s nepovjerenjem te joj je prepuštana pasivna vjernička uloga. Eventualnu iznimku u tome činile su kraljice ili moćne aristokratkinje, koje su povremeno uspijevale i aktivnije izraziti svoju volju; međutim bila je riječ tek o iznimkama koje su potvrđivale pravilo.
Ipak, tijekom 12. stoljeća došlo je do određenih pomaka prema pozitivnijem percipiranju žena u Crkvi. Naime, u tom razdoblju marijanski kult doživio je svoj vrhunac; stavljanjem povećanog naglaska na Bogorodicu, „novu Evu“, ženska je uloga u povijesti spasenja na određeni način pokrila žensku ulogu u „povijesti prokletstva“. Također, u tom su se razdoblju započeli razvijati razni oblici duhovnosti, granični s istovremeno prisutnim heretičkim pokretima, unutar kojih je prema ženama iskazivana veća sklonost. Premda je neke, poput begina iz Nizozemlja ili humilijata iz sjeverne Italije, više-manje uspješno uklopila u svoj kontekst, kao odgovor na takve pojave Crkva je, prema Vauchezu, učinila oportunistički zaokret prema pozitivnijoj evaluaciji ženske duhovnosti.
Franjevačko posredništvo
Važnu ulogu u tome odigrali su franjevci, kod kojih su već i suvremenici uočili aktivnu usmjerenost prema ženama kao „putu“ prodora u laičko društvo. No, valja ipak upozoriti da je žensku duhovnost unutar franjevačkog reda, bilo da se radi o samim klarisama bilo da je riječ o trećoretkinjama ili tek štićenicama franjevačkih duhovnika, nemoguće promatrati kao puko oponašanje ideala svetog Franje Asiškog, budući da je on – potičući na aktivni život – bio usmjeren ponajprije na muškarce te po svojoj zahtjevnosti neprimjeren za slabiji ženski spol.
Štoviše, unatoč skoroj pojavi klarisa kao ženske grane franjevačkog reda, sam Franjo Asiški kao njegov osnivač nije namjeravao omogućiti ženski pandan svojoj „manjoj braći“. Odlučivši ipak prihvatiti i ženske članove, na umu je imao ponajprije kontemplativni karakter njihovih samostana, uvelike nalik obitavalištima već postojećih ženskih redova. Prihvativši stoga poniznost i siromaštvo kao zajednička temeljna načela, Klara Asiška pridodala im je i iznimno naglašeni asketizam, čija je uloga u ženskoj grani reda trebala postati mnogo važnijom od njezinog „usputnog“ karaktera kod muškaraca. Na taj način, ekstremnim ponašanjem nastojalo se nadići onovremene predrasude.
Ipak, valja naglasiti da je glavnina svetica povezivih s franjevačkim redom bila izvan samoga reda. Naime, nasuprot spomenutoj Franjinoj koncepciji ženske grane reda kao kontemplativne zajednice, promatrane su svetice radije birale aktivni život unutar postojećeg društva, smatrajući da će na taj način lakše nasljedovati franjevački ideal. Ovisno o stavljanju naglaska na različite aspekte djelovanja, moguće je izdvojiti dvije svetačke grupe. Prvu, čija je najprikladnija predstavnica sveta Elizabeta Ugarska, čini skupina svetica u središtu čijeg se duhovnog života nalazila provedba evanđeoskih misli u djelo putem služenja siromašnima i življenja u poniznosti. Međutim, drugu, zanimljiviju grupu, koja se pojavila krajem 13. stoljeća, činile su svetice u središtu čijih su života bili strogi asketizam i uza nj vezana mistička iskustva, što je uskoro postalo i jednim od osnovnih obilježja ženske svetosti.
Vidjelice i proročice – potraga za crkvenom obnovom
Važna uloga u takvom kontekstu pripala je vidjelicama i proročicama, čija je pojava u većoj mjeri obilježila Crkvu od sredine 14. stoljeća. Budući da je to bilo razdoblje avignonskog papinstva, a uskoro i Velike shizme, Vauchez u tom fenomenu vidi žensko sudjelovanje u traženju rješenja za institucionalnu krizu i duhovni nered u Crkvi i društvu. Naime, glavnina opisanih vizija ticala se papinstva (i nužnosti njegovog povratka u Rim), reformi crkvene hijerarhije i obraćenja grešnika. Takav fenomen govora u Božje ime, koji je možda moguće tumačiti i kao ženski pokušaj stjecanja određenoga autoriteta u „muškoj“ Crkvi, potrajao je do sredine 15. stoljeća, iznjedrivši nekoliko poznatih (poput Brigite od Švedske i Katarine Sijenske) i veći broj danas nepoznatih vidjelica. Bez obzira na kasniji društveni status, većina njih dijelila je nekoliko zajedničkih karakteristika.
Prva i temeljna bila je svijest o božanskom izabranju njihove osobe unatoč nevrijednosti i nepoznavanju teološke znanosti. Prema takvom poimanju, Bog je – kao i u trenutku svog rođenja – ponovo izabrao ženu da po njoj djeluje u svijetu te joj je kao takvoj bio spreman podijeliti mudrost veću od teološkog znanja suvremenika. Tako opremljena vidjelica/proročica bila je spremna za drugo zajedničko obilježje – pozivanje na crkvenu reformu. Važno je pritom naglasiti da, čak ni kada bi započele uporabu apokaliptičkog diskursa, nijedna od njih nije dovodila u pitanje samu crkvenu hijerarhiju, već ponajprije moralne i ine kvalitete njezinih članova.
Uslijed neuspjeha u privlačenju pozornosti i poticanju promjene u samoj Crkvi, naposljetku se pojavio i fenomen najavljivanja mesijanskih figura, najčešće njemačkog cara ili francuskog kralja, koje će kao izvanjski faktor učiniti ono što nepokretne crkvene strukture nisu bile spremne. Iako se Crkva dijelom oslanjala na poruke takvih osoba te je neke od njih i proglasila sveticama (kasnije i crkvenim naučiteljicama), priznavši time njihov značaj, čini se da je njihov rad, čak i uslijed poziva na sam božanski autoritet, ostao relativno ograničenog utjecaja.
Mistični zaručnik – asketizam i misticizam
Paralelno s time, u Nizozemlju i na njemačkom prostoru pojavio se, a potom u 13. stoljeću proširio i na ostatak Europe, i mističarski fenomen. Prema Vauchezu, njegove začetke valja tražiti u osobnoj duhovnosti, razvijanoj nasuprot zajedničkoj, unutar koje je dolazilo do intenzivnog promišljanja Kristove muke sve do duhovnog sjedinjenja s Njime. Odnosno, prema tvrdnjama onih koje su doživjele takvo iskustvo, stvaranjem unutarnjeg vakuuma, kao čina pravljenja mjesta za Krista kao „mističnog zaručnika“, omogućavan je duhovni kontakt s Bogom čak i prije smrti.
Iako kod mističarki, koje su uglavnom bile redovnice u klauzurama ili samoizolirane pokornice, nije postojala želja za obnašanjem vlasti, značajno je što ih je kler ipak doživio kao određenu prijetnju. Naime, svojim djelovanjem one su ponajprije imale potencijal ugroziti njegov monopol na posredništvo između Boga i čovječanstva. Istovremeno, očigledno dobro poznajući ljudsku prirodu, svećenici su strahovali i da bi ponašanje tih žena, koje su do svojih izvanrednih sposobnosti došle mimo uobičajenoga kršćanskog života, moglo potaknuti mase na napuštanje dobrih djela i istovjetnu potragu za mističkim iskustvima, što bi u svojoj krajnjoj provedbi ugrozilo i društvo kao takvo. Naravno, u prilog kleru nije išla ni njegova kritika pozivanjem na božanski autoritet.
Sve to, kao i kontinuirani boravak na crkvenom institucionalnom rubu u razdoblju duhovne nesigurnosti i bujanja heretičkih pokreta mističarke i vidjelice činilo je trajno sumnjivima u očima Crkve. Ipak, primjeri kažnjavanja bili su rijetki, a upravo je takva crkvena briga omogućila i nastanak povijesnih izvora korisnih za istraživanje ovdje ukratko opisanih fenomena.
Zaključna razmatranja
Promatrajući oba fenomena, moguće je zaključiti kako su njihove nositeljice, doduše, bile uključene u već postojeću duhovnost onoga vremena, ali su se – očigledno svjesne njezine nedostatnosti – upustile u potragu za nečim dubljim. Na taj način ženska se duhovnost, već prisutna u činjenju dobrih dijela u korist najnižih društvenih slojeva, dodatno produhovila, a njezine su nasljedovateljke postale živućim primjerima odricanja i kontemplacije u (muškom) svijetu vođenom strastima, čime je i u općoj percepciji ženskosti postignut određeni pomak.
Iako ih se, što Vauchez dvostruko naglašava, ne može zbog toga smatrati pretečama Reformacije, njihovo je djelovanje ipak pridonijelo rušenju predrasuda o redovnicima kao privilegiranim stjecateljima spasenja, odnosno širenju svijesti o dostupnosti Božjeg milosrđa svima. Također, potrebno je naglasiti i da su u onovremenom mentalitetu ujedinjenje sukobima oko papinstva raskoljene Crkve i sjedinjenje s Bogom shvaćani kao dio iste težnje, tako da je djelovanje mističarki, proročica i vidjelica moguće protumačiti i kao odraz težnji za razrješavanjem zemaljskih neprilika.
Preporuka za čitanje:
Vauchez, André. The Laity in the Middle Ages: Religious Beliefs and Devotional Practices. South Bend: University of Notre Dame Press, 1993. [poglavlja „Female Sanctity in the Franciscan Movement“ i „Female Prophets, Visionaries, and Mystics in Medieval Europe“]
