Okić je nadaleko poznat po svojem poslovičnom buntu, prkosu i ponosu u višestoljetnoj borbi za seljačka prava, po svojem starom gradu, glasovitim župnim crkvama svete Marije i svetog Martina, Ključkom proštenju, glasovitim trešnjama, proslavljenom pjevačkom zboru “Dr. Antun Radić” iz Repišća, Kulturno-umjetničkom društvu „Okićka trešnja“ iz Stankova, vatrogascima, sviračima puhačima, kuburašima, lovcima i nogometašima. Mnogi Okićanci ostavili su značajan trag u povijesti jaskanskog kraja, u njegovom gospodarstvu, kulturi i sportu, a njima u čast nazvano je u Jaski i lijepo Okićko naselje. S nostalgijom se sjećam djetinjstva i vožnji obiteljskim fijakerom do Majke Božje Okićke i tihih molitvi pod sjenovitim lipama.
O Okiću su napisane mnoge pjesme, čiji su autori brojni hrvatski pjesnici, među njima Ivan Trnski, Ljudevit Farkaš-Vukotinović, Branimir Livadić-Wiesner, Božidar Kukuljević-Sakcinski, Dragan Gubarov, Joža Prudeus i mnogi drugi. Ima Okić i svoju himnu “Oj, goro okićka” koju je skladao Rudolf Matz na stihove Vjekoslava Smetka i Stjepana Imprića. Od knjiga o Okiću posebno se ističe znalački pripremljena knjiga “Pod Okićem” (Zavičajna knjiga župa sv. Marije i sv. Martina, 1993), koju je uredio renomirani povjesničar Dragutin Pavličević. Izdavanje knjige pokrenuo je tadašnji župnik Svete Marije Juraj Župančić. Župa Svete Marije nakladnik je i vrijedne knjige koju držite u rukama pa ovim putem odajemo priznanje okićkoj Crkvi koja osim brige za duhovne potrebe svojih vjernika svesrdno djeluje na očuvanju baštine, tradicije i kulture. Od novijih publikacija, posvećenih Okiću, ističu se knjige “Limena glazba u okićkom kraju – nekad i danas” (2014) i “Razvoj školstva u Općini Klinča Sela” (2019) agilne mlade profesorice Maje Slamar Vitalia iz Repišća.
Okićancima je naročito priraslo srcu njihovo omiljeno Ključko proštenje, kojim prve nedjelje nakon blagdana Male Gospe, 8. rujna, svečano obilježavaju dan svoje župe, Rođenje Blažene Djevice Marije. Riječ “Kljuka” dolazi od štapova (“kljuka”) koje su ostavljali hodočasnici nakon ozdravljenja pred crkvom Majke Božje. Ključko proštenje i hodočašće Majci Božjoj Okićkoj priraslo je srcu svake Okićanke i svakog Okićanca, ali i svih žitelja jaskanskog i samoborskog kraja. Stoga je za svaku pohvalu objavljivanje knjige o Kljuki, nastale u povodu 400. obljetnice prvog pisanog spomena Kljuke („Sancta Maria in Kluka“, 1622), za čije otkriće je zaslužan Dragutin Kelečić, pisac uvoda u knjigu, vrijedni okićki društveni i kulturni djelatnik, predsjednik HSPD-a „Dr. Antun Radić“, dugogodišnji orguljaš okićke župne crkve i autor pjesmarice „Kaj se nekad popevalo u Okiću“ (2020).
Autorice Katarina Pučar i Nikolina Golub-Pučar znalački su i temeljito pripremile i ustrojile knjigu o Kljuki, koja čitatelja od početka do kraja intrigira brojnim zanimljivim podacima, ali i vrlo čitkim i pitkim načinom izlaganja. Na početku knjige nalazi se prilog o proštenjima i hodočašćima kao dijelu pučke pobožnosti, o njihovom duhovnom i svjetovnom aspektu. Nakon toga doznajemo zašto okićko proštenje nosi pomalo neobičan i zagonetan naziv „Kljuka“, o čemu postoje tri različita mišljenja, od kojih je ipak najvjerodostojnije ono o štapovima ili štakama hodočasnika. Kao primjer vrlo umješnog kazivanja autorica knjige o Kljuki navodim tek ovaj odlomak koji svjedoči da se ne radi samo o vrijednom publicističkom nego i o zanimljivom literarnom djelu:
„Jedan od načina kako na Okiću prepoznati razgovarate li s dômaćim čovjekom ili pak stranjskim je izraz njegova lica kada se spomene Kljuka. Svaki Okićanac, pa čak i ljudi prek pruge ili iz megle (nizinski krajevi koji okružuju prostor župe Okićke sv. Marije) odmah će znati da je riječ o velikom proštenju koje se slavi prvu nedjelju iza Male Gospe i koje uz hodočašće i pobožnost uključuje dobru zabavu na Placu (prostor u Novom Selu Okićkom, u neposrednoj blizini crkve) uz hranu, piće, licitare, štandove i glazbu. Događaj je to koji tradicionalno čak privremeno stopira berbu grožđa bez da gazda diže veliku galamu oko toga. Na Kljuku se ide i to se zna.“
U knjizi je sustavno prikazana povijest okićkog svetišta i ključkog proštenja, od najstarijih dostupnih podataka do naših dana. Povijesni pregled podijeljen je u šest poglavlja („Najstarija poznata povijest Kljuke“, „Vrhunac marijanske pobožnosti na Okiću“, „Preporodno doba oblikuje modernu Kljuku“, „Kljuka u izazovima 20. stoljeća“, „Kako se obavljala Kljuka“ i „Kljuka danas“). Pažljivo čitajući taj povijesni dio možemo saznati niz izuzetno zanimljivih podataka iz života Okića, okićke Crkve i ključkog proštenja. Spomenut ću samo neke nasumično odabrane primjere. Već 1662. poznati leksikograf Juraj Habdelić među tri najpoznatija proštenja u Zagrebačkoj biskupiji navodi i Okić.
Svoj vrhunac okićko svetište i proštenje doživjelo je krajem 17. i u 18, stoljeću. Među
zavjetnim darovima svetište je tada primilo i „prsten zlatni s dragocjenim kamenom hijacintom“ grofice Katarine Zrinske, žene bana Petra Zrinskog i sestre Frana Krste Frankopana, legendarnih hrvatskih mučenika. Oslobođeni zarobljenici iz osmanskog ropstva poklanjali su Majci Božjoj Okićkoj kao zavjetne darove svoje okove. Zahvaljujući hodočašćima tada su vjernici mogli i posuditi materijalna dobra od Majke Božje Okićke. Novac koji nije bio potrošen za potrebe održavanja crkve i župe korišten je kao svojevrsna župna štedionica. Posebno je zanimljiv opis hodočašća glasovite hrvatske književnice, ilirke Dragojle Jarnević, koja je 1843. iz rodnog Karlovca stigla na Okić pješice za pet sati. Tada se popela i na stari grad Okić.
Komunističke vlasti nastojale su nakon II. svjetskog rata ugroziti i omesti održavanje ključkog proštenja. Treba ipak istaknuti da u tome nikad u potpunosti nisu uspjele, o čemu svjedoči i zapis okićkog župnika iz 1951: „Godišnje ključko proštenje pretvori kroz dva dana ovaj mrtvi otok u pravo proštenište. Skupi se naroda i do 10 000. Od Karlovca, iz Korduna, od Samobora. I ove su godine došle procesije iz Lasinje i Sv. Nedjelje. Puno se naroda ispovijeda.“ Kljuka je bila duboko i u srcu dvojice kardinala, najvećih sinova jaskanskog kraja. Tako je na Kljuki 1958. održana dekanatska proslava stote godišnjice ukazanja u Lurdu, svi prisutni posvetili su se Majci Božjoj, a posvetnu molitvu napisao je iz zatočeništva u Krašiću kardinal mučenik Alojzije Stepinac. Kardinal Franjo Kuharić rado se vraćao pod okrilje Majke Božje Okićke. U spomenicama su zabilježena četiri njegova predvođenja misnog slavlja na Kljuki, a posljednje 1998.
Posebno je zanimljivo poglavlje „Kako se obavljala Kljuka?“, prava etnografska riznica, koja nudi i odgovor na pitanje „Što je Kljuka?“ „To je vjera običnog puka, religioznost u neposrednom obliku, samonikla i naravna. U širem smislu, ona je također neko kolektivno svjedočenje, življena povijest, skupna biografija, zajednički doživljaj svetoga.“ Tajnu i neodoljivu draž Kljuke lijepo otkriva i ovaj zapis iz župne spomenice: „Ova brda sa svojim šumama, vinogradima, pašnjacima i selima razasutim po tim brežuljcima dolaze kao jedno osvježenje, duboki udisaj čistoće nakon nizinskih prašina, milo, nostalgično sjećanje na blaženstvo.“
U poglavlju „Kljuka danas“ svjedoci smo, gotovo sudionici, svih mogućih zbivanja koja prate pripremu, organizaciju i odvijanje današnjeg, suvremenog ključkog proštenja. U tom dinamičnom, vrsnom reporterskom prilogu doznajemo kako je i koliko Kljuka sastavni dio života svih Okićanaca i zašto je toliko omiljena i uspješna. Zašto? Jer je zasnovana prije svega na međusobnoj solidarnosti, toleranciji i ljubavi stanovnika svih okićkih naselja. Sve to, međutim, ne bi bilo dostatno da među našim Okićancima ne postoji živa VJERA. Bila ona na trenutke možda i površna, temeljena ponekad više na običajima i druženju na Placu uz pečenje i dobru kapljicu nego na pobožnosti i duhovnosti, ta VJERA je nadživjela minula stoljeća i desetljeća. Nadvladala je brojne nedaće, osmanlijske prodore, požare i ratove, bezbožni komunizam i vulgarni kapitalizam. A kako i ne bi kad je nad svojim pukom uvijek, i u dobru i u zlu, bdjela njegova nebeska zaštitnica, Majka Božja Okićka.
Autorice Katarina i Nikolina svoju „Kljuku“ završavaju osvrtima okićkih svećenika, stihovima popularnog samoborskog pjesnika Jože Prudeusa i sa četiri vrijedne, vrhunski osmišljene prigodne katehetske priče (za svako minulo stoljeće po jedna).
Knjiga „Kljuka-400 godina“ okrunila je na najbolji mogući način 400 godina slavne okićke povijesti, tradicije, baštine, pobožnosti i VJERE, na radost i ponos svih žitelja prekrasnog, ponosnog i prkosnog Okića, ali i cijelog jaskanskog kraja.
Nino Škrabe
