Pjesniku Vladimiru Vidriću, književniku Anti Kovačiću i slikarici Slavi Raškaj zajednička je tragična sudbina zbog koje su završili i umrli u Kraljevskom i zemaljskom Zavodu za umobolne u Stenjevcu. U prilogu donosimo nekoliko izvora iz povijesti bolesti koji govore konačnom svršetku njihova u života u Stenjevcu.
Vladimir Vidrić
U dobi od 33 godine primljen je u Kraljevski i zemaljski Zavod za umobolne u Stenjevcu nakon što je već prethodno bio u sanatoriju Lassnitzhöhe. Dijagnoza: dementia paranoides. 15 mjeseci kasnije umro je od upale pluća.
Iz povijesti bolesti:
30.VII.1908.
Psihički: Miran, vrlo prijazan. Leži u krevetu; zna, gdje se nalazi. Kaže da se nada, da će ovdje sasvim ozdraviti.
2.VIII.1908.
Bolesnik je svjestan da je bolestan. Kaže da on ima stanovite predodžbe. Kakove su to predodžbe ili ne zna, ili ne će da razjasni. Svakako ga one muče i progone. On je liječen elektricitetom i čini mu se da ima paralizu, jer se ta liječi elektricitetom. Kaže mu se da to nije istina. Ali zar ne bi mogla jedna silna struja učiniti predodžbu, jer se njem učini kao da je sve to njemu elektricitetom sugerirano? Noću slabo spavao. Plakao i tukao šakama p o trbuhu. Liječnika, grli i kaže: »Ta ja bi tako rado živio«. K od vizite pita liječnika : »Da li ja moram umrijeti?« Kad liječnik to poriče, on se razveseli i kaže: »Ja ne ću da umrem«.
7.VIII.1908.
Danas rano zorom uskočio kroz prozor bolničarske sobe preko plota na vrt i bježao do vage, gdje su ga uhvatili i natrag donijeli.
9.VIII.1908.
Sasvim smeten, prestrašen. Na pitanje zašto je htio uskočiti, dugo se ustručava dati odgovor.
Onda reče: »Sloboda, Sloboda. Dajte mi slobode. Zar se ja ne bih mogao i izvan zavoda liječiti?«
12. IV.1909. Jednog bolesnika ispsovao, što je govorio njemački: »Tko hoće hrvatski kruh jesti, mora i hrvatski govoriti«. Poslije se obukao te je odveden u vrt. Tu je nepomično 2 i pol sata stajao na jednom mjestu. Kad mu je oko 6 sati popodne liječnik ponudio hranu, skoči iznenada u postelji i prijetećim glasom počne zahtijevati da ga smjesta puste kući. Veli da ima još toliko imetka, da kod kuće crkne ili da si revolverom prosvira glavu. On neće niti časa više ovdje ostati. On nije lud, on je jurista i odvjetnički perovođa. Dakle inteligentan čovjek, pa će valjda znati da nije lud. Ide se samo za tim da on poludi. Tuži se kako strašno trpi. Postelja je vruća kao živa vatra. Već su mu izgorjela četiri kralješka. Zubi su mu sad kao vosak, sad kao kamen, a kroz cijelo tijelo mu razni dimovi prolaze. Veli: »Valjda ćeš uvidjeti da su to strašne muke«.
27.IX.1909.
Opet kaže, da će skoro umrijeti, pa moli da se o tom obavijesti brat. Želio bi kući da tamo umre.
Uzeo je malo vina s vodom i jednu jabuku. Odmah na to kaže da je tako pun, kao da je pojeo najopulentniji obrok.
28.IX.1909.
Jučer ga je posjetio brat. To mu je bilo milo. Kaže: »Ipak je Lovro dobar čovjek«.
29.IX.1909.
Jučer ga posjetila sestra. Posjet ga je tako dirnuo, da je plakao. Mnogo je razgovarao.
Uslijed toga je silno obnemogao. Svaki čas štogod drugo zaželi. Popio je dvije čašice šampanjca. Veli da je prejak. Disanje otežano i znatno pospješeno. Bilo fino, mekano, 125.
Danas ujutro se bilo ne primjećuje. Uzeo je u usta malo šampanca, oprao njime usta i izbacio van. Disanje sve brže i brže. Umro u 10 sati prije podne.
Uzrok smrti: pneumonia hypostatica.
dr. S. Župić, Liječnički vjesnik, O bolesti Harambašića, Vidrića i Kovačića, 342.-344.
Ante Kovačić
Ante Kovačić je kao i Vladimir Vidrić u dobi od 34 godine završio u Kraljevskom i zemaljskom Zavodu za umobolne u Stenjevcu. Za razliku od Vidrića, u Zavodu je ostao samo sedam dana. Kod dolaska u bolnicu zabilježeno je ovo:
Veoma bijesan, neće da jede. Jelo razbaca, valja se po podu. Po danu i po noći veoma uzrujan. Svuče se do gola i valja se po podu, kao muha bez glave puzi, hvata rukama, teško diše. Ne zna za sebe, ne govori, već artikulira. Teško guta, puše kroz usta i nos. Drži usta kao da će fućkati, škriplje zubima. Zjenice sužene, oči krvave. Jezik fuliginozan.
9. XIX. 1899. Imao jutros apoplektički napadaj. Bilo slabo, frekventno. Temperatura subnormalna.
11. XII. Umro u 8 sati navečer u soporu«.
Na poleđini povijesti bolesti zapisano je još ovo: »Prispio 3. XII. u večer. Umro 10. XII. 1889. od apoplexia cerebri sub delirie acuto«. Dijagnoza je bila: Mania.
U Zavodu je Kovačić napisao i svoje posljednje rečenice ili bolje, riječi… Kaže doktor Župić, 1937. godine:
„Ti su papiri ispisani velikim neurednim maničarskim pismom. Pišući, pacijent se prekida često u pola riječi, skoči iz jednog retka u drugi, ne svršava rečenice, ni misli. Ali pismena su, pisana sigurnom rukom, pisaljka nikada ne podrhtava.“
Posljednje pisane riječi Ante Kovačića:
“Vol doktor. — Slušaj dragi Batušić ja sam načinio užasnu komediju, šalu. . . možda sam spašem ludosti.. . negovor … slušaj me …« »slušaj me slušaj me napisati ću ne za tebe nego ti volim slušaj, ja sam.. . . čitaj na glas . . .« »Vol si ti. Čitaj komediju od dra. Kovačiča da ukrotim . .. spašen sam… Doktore… A s naopake strane napisano je crvenom olovkom ovo: »… čitaj…Bojim! se… čitava gl….« »čitaj ja sam načinio divnu kom . . , čitaj to je moj spas. — To je spa… ja… ti si prvi policaj na svetu!!! pusti me sa da dovršim komediju koju, sam kao doktor prava . . .« (Posljednja riječ je opet precrtana). Na drugom krilu arka piše ovo »Čekaj čekaj . . . Donesite mi čašu… ti si najveći policaj na svetu… Zove… sad sam Vas pobjedio. Dopusti da se izmolim . . . vol Batušić . . .« (Tri posljednje riječi su opet precrtane). Na četvrtoj strani piše: »Ču … Čit… čitaj kakav bude… Reci smeh po Glini.. . nepustite supruge … ti… nek … d o . . . sada ću napisati opširno pismo kojim ću u jedan!!!« Na drugome piše: »pobjedio sam. Moje će! s . . . ti ćeš bi ti… Čitaj ja sam načinio jednu ko… ju moju šalu danas…« Zatim desno od toga piše: »Samo čitaj najslavni — komediju. . .« Ispod toga opet: »Batušić ti si moj spas… Spas!!!… spašen sp… Ti neć…”
dr. S. Župić, Liječnički vjesnik, O bolesti Harambašića, Vidrića i Kovačića, 1937.
Slava Raškaj
Primljena je 1902. godine u Kraljevski i zemaljski Zavod za umobolne u Stenjevcu gdje je četiri godine kasnije umrla od tuberkuloze.
Povijest bolesti
1901. javljaju se prvi znaci duševne bolesti.
18. VI. 1902.
Zbog narušenog psihičkog stanja smještena je u Kraljevski zemaljski Zavod za umobolne u Stenjevcu. Pri prijamu njezin aktualan status (Status praesens) izgledao je ovako: Povisokog stasa, slabo ugojena. Obujam lubanje 541/2, čelo visoko, široko, kosa plava. Zjenice jednako široke, reagiraju spremno. Uška malena, bez resica. Lice puno akni. Zubi manjkavi. Jezik bijel, uklanja se na lijevo. Desni facijalis paretičan. Desna strana lica nešto deblja. Nutarnji organi bez patološkog nalaza. Refleksi koljena pojačani. Tremor manus.
16. XII. 1902.
Leži nekoliko dana u krevetu s nešto povišenom temperaturom i malim katarom desnih pluća.
31. XII. 1902.
Stanje nepromijenjeno. Apatična.
25.VIII.1903.
Veoma blijeda i mršava.
1904.
Tjelesno se oporavila, debela, jede mnogo. Ne bavi se ničim.
15. III. 1906.
Već nekoliko dana leži u krevetu, temperatura svaki dan i u svako doba 39 stupnjeva. Kašljuca i polagano tjelesno propada.
29. III. 1906.
Tjelesno sve više slabi. Leži apatično u krevetu i kašlje. Jutros u pola osam izdahnula.
Dg.: Tbc pulmonum.(Boris Vrga, Tuberkuloza i likovnost, 2012., 23.-24.)
Preporuka za čitanje
Boris Vrga, Tuberkuloza i likovnost, 2012.
dr. S. Župić, Liječnički vjesnik, O bolesti Harambašića, Vidrića i Kovačića, 1937.
