Uz Petra Zrinskog, Frana Krstu Frankopana i Nikolu Šubića, jedan od ranonovovjekovnih nacionalnih heroja je i Toma II. Erdődy, znameniti junak čiji je mit preživio brojne povijesne kontekste i (re)vitalizirao se u više pisanih, slikanih i klesanih medija. Naposljetku, Erdődyjev mit postao je jednim od ključnih nacionalnih ideologema devetnaestostoljetnog nacionalnog romantizma.
Juraj Patačić objavio je 1699. godine pregled znamenitih ugarsko-ilirskih junaka. Među junacima našao se i Toma II. Erdődy, hrvatski ban koji se tri puta odricao banske časti zbog kraljevog neisplaćivanja troškova za obranu od Osmanlija, a najpoznatiji je po pobjedi izvojevanoj kod Siska 1593. godine i gorljivom govoru protiv širenja protestantizma. U Heroes Hungariae et Illyrici, Patačić je upravo iskoristio primjer Tome II. Erdődyja, i prispodobio kako se više pobjeda može izvojevati srčanošću nego oružjem, i vrlinom nego brojnošću vojske. Uz Petra Zrinskog, Frana Krstu Frankopana i Nikolu Šubića, jedan od ranonovovjekovnih nacionalnih heroja je i Toma II. Erdődy, znameniti junak čiji je mit preživio brojne povijesne kontekste i (re)vitalizirao se u više pisanih, slikanih i klesanih medija.
Povjesničarka Zrinka Blažević i povjesničar umjetnosti Daniel Premerl objavili su u znanstvenom radu Christianae republicae propugnator: reformnokatolička mitopoetika bana Tome Erdődyja (1558-1624) mehanizme stvaranja mitopoetike o banu Tomi II. Erdődyju i življenja te mitopoetike u domaćem kulturnom pamćenju.
Stvaranje mitopoetike
Jedanaest godina nakon što je Vincenzo Gonzaga osnovao Viteški red sv. Otkupitelja, Toma Erdődy bio je u zagrebačkoj katedrali pred poslanicima Reda svečano pomazan za viteza, bivajući time simbolički međunarodno prihvaćen kršćanskim vitezom, braniteljem katoličanstva i papinstva. Pritom je primio ogrlicu s nanizanim safirima i medaljonom na kojem je stajao znak Reda i geslo Domine, probasti me (Jahve proničeš me, Ps, 139,1), istu ogrlicu koja će 5 godina kasnije biti isklesana na zagrebačkoj nadgrobnoj ploči Tome Erdődyja. Nakon pomazanja, simboličkoj afirmaciji pridonijela je i isusovačka mladež izvodeći glazbeno-scensku predstavu Erdődyju u čast.
Važan element u stvaranju mitopoetike o Tomi Erdődyju kao junaku katoličanstva jest zavjetna slika koju je sam Erdődy vjerojatno naručio oko 1620. godine. Uz raspetog Krista, Tomu Erdődyja koji kleči u molitvi, prikaz bitke kod Siska u pozadini i lebdeći natpis In Deo Vici 1593, ovo djelo predstavlja prvu herojsku samoreprezentaciju plemića u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Dapače, u kasnije dodanom natpisu u podnožju slike, Erdődy se naziva fortunatus heros et gloriosus patriae pater. Kako je slika naručena za vrijeme Erdődyjeva života, a naručitelj je vjerojatno bio sam Erdődy, to je djelo jedinstven primjer utemeljenja vlastitog herojskog kulta koji se nakon smrti heroja nastavio oživljavati i transformirati.
Naime, Erdődy je nakon smrti pokopan u zagrebačkoj katedrali gdje mu je podignuta reprezentativna nadgrobna ploča, ujedno i najkvalitetnije klesarsko djelo izrađeno za ondašnji hrvatsko-slavonski prostor. Erdődy je prikazan kao heroizirani vitez u oklopu s već spomenutom ogrlicom Reda sv. Otkupitelja i natpisom In Deo Vici koji aludirajući na riječi Konstantina Velikog, odgovara jednoj od težnji poslijetridentskog razdoblja, povratku na izvore (ad fontes). Osim što je Erdődy prikazom heroiziran i što je jedan od tek trojice banova pokopanih u katedrali, njegova je nadgrobna ploča jedina ploča preminulog bana koja se ne nalazi na podu već je uzdignuta poput oltarne pale na zid crkve. Time je Erdődy i prostorno simbolički sakraliziran do gotovo svetačke razine.
Življenje mitopoetike
Zagrebački kanonik Juraj Rattkay napisao je djelo koje je postalo najzaslužnije za življenje stvorenog herojskog mita o Tomi Erdődyju. U povjesnici Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Rattkay je s jedne strane afirmirao Erdődyja kao Kristovog vojnika u borbi protiv Osmanlija. S druge strane, obrazlažući navodni banov istup na Požunskom saboru 1608. godine kada je Erdődy s isukanim mačem prijetio da će preko tri rijeke potjerati protestantsku kugu, Rattkay ga je afirmirao i kao papinskog borca protiv protestanata.
Čitanje funkcije Rattkayeve predodžbe o Tomi Erdődyju postaje još jasnije kada je poznata činjenica da se u predlošku koji je Rattkay koristio za pisanje svoje povjesnice taj istup ne pripisuje baš Tomi Erdődyju već svim predstavnicima hrvatskih staleža. Rattkay je u liku Tome Erdődyja personificirao poslijetridentske katoličke vrline kroz ideal državnika te glorificirao i legitimirao samu instituciju bana.
Vrhunac heroizacije i sakralizacije Tome Erdődyja jest posvemašnja pretvorba profanog životopisa u svetački; naime, Rattkay je posvjedočio i o neraspadnutosti djevičanskog tijela Tomine kćeri Julijane koje je ležalo u crkvi sv. Nikole u Jaski. Naposljetku, Erdődyjev mit nastavio je živjeti prelazeći i u poetski diskurs te je postao jednim od ključnih nacionalnih ideologema devetnaestostoljetnog nacionalnog romantizma.
Preporuka za čitanje
Podrobnije o stvaranju mitopoetike Tome Erdődyja pročitajte u radu Zrinke Blažević i Daniela Premerla Christianae republicae propugnator: reformnokatolička mitopoetika bana Tome Erdődyja (1558-1624) objavljenom u Z. Blažević-L. Plejić Poje (ur.), Tridentska baština. Katolička obnova i konfesionalizacija u hrvatskim zemljama. Zagreb: Matica Hrvatska, 2016, str. 393-408.
