„Lajbek je raskopčan“
S neslužbenim početkom u zagrebačkim Prosinačkim žrtvama nekoliko dana po proglašenju nove državne zajednice, politička situacija u Kraljevstvu/Kraljevini SHS za čitavog je postojanja te države bila izrazito nestabilna, počivajući ponajprije na neriješenim nacionalnim pitanjima i posljedičnoj dominaciji srpskog elementa nad ostalim narodima. Dok će 1930-e dovesti do novih prijelomnih točaka – od pojave ustaške organizacije i atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu do konačne uspostave autonomne Banovine Hrvatske u samo predvečerje Drugoga svjetskog rata s kojim će Kraljevina Jugoslavija nestati s europske političke pozornice – tijekom 1920-ih vrhuncima napetosti i polarizacije možemo označiti dva događaja. Prvi od njih, dakako, atentat je na hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini, dok je drugi – barem teoretski predstavljan kao jedna od njegovih posljedica – proglašenje diktature spomenutog kralja 6. siječnja 1929. godine.
Doduše, valja napomenuti kako takav potez, unatoč tome što je nakon ubojstva Stjepana Radića i bliskih mu suradnika takvo što bilo moguće tek uvjetno, u tom razdoblju nije na svim očekivanim stranama protumačen negativno, već kao prilika da se situacija u zemlji doista popravi te da se krene od početka, stvarajući zdravije temelje za zajedničku budućnost Južnih Slavena. Odnosno, riječima Radićevog nasljednika Vladka Mačeka:
Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Nj. Vel. kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Nj. Vel. kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svome domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.
No, premda je Mačekova izjava među hrvatskim narodom svakako odjeknula najglasnije, evidentno je kako su jugoslavenske vlasti već prije javne kraljeve objave mome dragom narodu bile svjesne kako će uvođenje diktature ipak trebati opravdati i učiniti prihvatljivim među širim narodnim slojevima diljem zemlje. U ovom članku ukratko ćemo prikazati primjer propagandnog djela izrađenog s tom namjerom.
Pjesma o Karadjordjevim novim zemanima
Naime, upravo dana 6. siječnja 1929. godine Narodna tiskara u Splitu objavila je knjižicu koju je, prema naslovnoj strani, za narod složio stanoviti Stjepan Roca, naslovivši ju Pjesma o Karadjordjevim novim zemanima. Urešena portretom Njegova Veličanstva, a objavljena uz financijsku potporu Državne hipotekarne banke, Tvornice alkoholnih pića „P. Teslić“ iz Siska, Poštanske štedionice Kraljevine SHS, Prve pučke dalmatinske banke Split te prijevozničke kompanije Hamburg – Amerika Linie, ova knjiga svoju glavnu propagandnu namjenu otkriva već citatom na prvoj stranici:
Čuvati narodno jedinstvo i cjelinu državnu, to je najviši cilj Moje Vladavine, a to mora biti i najveći zakon za Mene i za svakoga.
– Aleksandar I.
Ovakvu kraljevu namisao epski pjesnik – pjesma je, naime, pripremljena tako da omogućuje direktno izvođenje uz pratnju gusala, oponašajući narodnu usmenu književnost i koristeći za nju tipične lajtmotive – nastoji oprimjeriti i u srca slušatelja i čitatelja usaditi kroz nekoliko osnovnih tematskih cjelina.
„Jedne majke djeca smo rođena“
Premda će do preimenovanja Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju trebati pričekati još gotovo dvije godine, pokušaji unitarističkog nametanja koncepta jedne jugoslavenske nacije podijeljene na tri srodna plemena (srpsko, hrvatsko i slovensko) prate ju od početka njenog postojanja. Prikazujući sažetu povijest dolaska Južnih Slavena na Balkan i njihovih povijesnih uspona i padova, Stjepan Roca o tome pjeva:
Tri su bora naporedo rasla,
Naporedo rasla i uzrasla;
To ne bila tri bora zelena,
Već to bila tri brata rodjena.Složnoj braći i olovo pliva,
U slozi se o boljitku sniva.Zasja kruna Krešimirovića,
Zasja kruna sjajnih Nemanjića.
Na Balkanu najjači su bili
I plemena svoja proslavili.Vihor dune sa Njemačke strane
I prelomi Slovenačke grane,
Na Hrvate Madžari navale,
Osmanlije na Srbe udare.A braća se u nevolji nadju,
Crv nesloge podgrize im gradju:
Pade kruna Krešimirovića,
Pade carstvo silnih Nemanjića.
Hrvatska je propala na Gvozdu,
A Srbija na Kosovu bojnu.Hrvat kosi, a Madžar raznosi,
Srbin radi, a Turčin se sladi.
Švabo pjeva što mu grlo može:
Ne daj, Bože, da se braća slože!
Međutim, Švabina se želja ne ispunjava, već tijekom 19. i 20. stoljeća napokon dolazi do dugo željenog oslobođenja Južnih Slavena od tuđinskog jarma i udruženja u zajedničku državu. Dakako, nastavljajući se time na staru ideju o Srbiji kao južnoslavenskom Pijemontu, Roca glavne zasluge za takav povijesni tijek pripisuje hajdučkoj borbi protiv Turaka, čiji je predvodnik Karađorđe Petrović, utemeljitelj vladajuće dinastije, pod čijim se vodstvom oslobađaju najprije Šumadija i Srbija, a potom – marom Petra I. i Aleksandra I. Karađorđevića – i čitav slavenski Jug. U tom trijumfu ne obnavlja se samo slava Nemanjića, već se osvećuje i propast hrvatske narodne dinastije na Gvozdu, koju autor kroz čitavo djelo pogrešno naziva Krešimirovićima, tražeći možda u tome što veću glasovnu sličnost s Karađorđevićima. Kako ponovno ne bi došlo do nesloge, preuzimajući krunu kralj Aleksandar narodne vođe upozorava:
Ne gledajte ko se kako krsti,
Već poštenje i srce u prsi.
„Svaki vuče tamo i ovamo“
Međutim, kao što će i stvarna povijesna situacija pokazati te kao što smo već spomenuli u uvodnim odlomcima, ovakva će kraljeva navodna želja propasti već u prvim danima nove države. Nastavak spjeva stoga je direktno prepričavanje razloga koje u svom proglasu o uvođenju diktature navodi i sam vladar, držeći kako su političke stranke svojim neprestanim sukobima doprinijele unutarnjem slabljenju države. Naime:
Al strančari haju i nehaju,
Za boljitak ništa ne gledaju.
Narodna se njih ne tiče sreća,
Samo stranka da im bude veća.Ponajviše sagr’ješiše Bogu,
Što u narod baciše neslogu.
Da brat brata ne štuje ni ljubi,
U svađama da se vr’jeme gubi.Svaki vuče tamo i ovamo
Svaki viče: to je moje pravo!
A tudjinac smije se i piri,
Iz prikrajka na svoj dio viri.Naša sela mirna i vesela,
Za vodjama sl’jepo se povela,
Selo nije što je prije bilo,
Strančarenje polomi mu krilo.
Veoma je zanimljivo i što autor ovakvu situaciju u državi krivi i za širenje nemorala u gradovima, napominjući kako ne znaš više ko je kakvog spola, žensko, muško šiša se do gola. Osim političkih stranaka, tome pridonose i mediji, odnosno onodobni tisak. (Sve sličnosti s današnjom situacijom potpuno su namjerne.)
„Kralj uzimlje sve u svoje ruke“
Koje je, dakle, rješenje za ovakvu situaciju kriznu na svim razinama? Odgovor nudi središnji dio pjesme:
Na hiljadu i devet stotina
I dvadeset i devet godina,
Šestog, brate, dana januara,
Puče puška usred Beograda.Puče puška iz Kraljeva Dvora:
Da se samo carska slušat mora,
Kralj uzimlje sve u svoje ruke
Da svoj narod izbavi iz muke.Bio Srbin, Hrvat i Slovenac,
Vi ste jedno, jedan gorski v’jenac,
Meni mili i jednako dragi,
Kad ste složni i Bogu ste dragi.Poslanici, koje ste birali,
U Skupštinu na rad opremali,
Neće više posrednici biti,
Sa narodom ja ću govoriti.Skupština je da se u njoj radi,
Da u zemlji podiže i gradi.
A kad tamo, to je kuća bila
Gdje se braća tukla i grbila.
Dojadiše svadje, plandovanje,
Dojadi mi narodno jadanje,
Dojadi mi zulum i nepravda,
Neću više, da mi narod strada.
To od mene moja savjest traži,
To od mene prošlost naša traži,
I junaci svi koji su pali,
Za slobodu rusu glavu dali.A čuvati narodnu cjelinu,
Nedjeljivu ovu carevinu,
Ponajviši zakon biti mora
Prvo za Me – pa za svakog stvora!
Premda je knjiga nominalno izdana upravo 6. siječnja, Roca na njenim stranicama unaprijed živo oslikava učinke ovakve vladareve odluke, dočekane općim narodnim veseljem. Uz to, postavljaju se i glavni ciljevi za doglednu budućnost: spajanje grada i sela na načelu prijateljstva i obostrane koristi, obrazovanje sela pomoću knjige i školnika, utemeljenje Agrarne banke kao financijske pomoći seljaku, obnova zadrugarstva i uređenje općina bez strančarenja. Kako iz same forme, tako je i iz ovih navoda vidljivo kako je ciljana publika Rocinog djela bilo upravo seljaštvo. Tom dojmu doprinose i slikovni prilozi, poput prikaza kralja Aleksandra u razgovoru s pastirima, uz napomenu kako im je prilikom susreta darovao 1000 dinara.
Iako komunisti u tom razdoblju – nakon Obznane i prelaska u ilegalu – ne predstavljaju glavnu prijetnju opstojnosti Kraljevine Jugoslavije, knjiga završava upozorenjem da rješenja za krizu treba tražiti u nabrojanim ciljevima, a ne u komunizmu, koji je njemački izum usmjeren uništenju slavenske snage, o čemu je svjedočila onodobna Rusija.
Propaganda u prozi
Nakon dovršetka epskog dijela, na kraju knjižice tiskano je nekoliko prigodnih proznih tekstova kojima su se još jednom nastojale podcrtati kraljeva plemenitost i ustrajnost u radu za dobrobit svih Jugoslavena, bez obzira na plemenske razlike. Među njima ističe se priča o hrvatskoj zastavi koja je uz mađarsku bila izvješena na kraljev dvor prilikom zauzeća Beograda 1914. godine. Povratkom srpske vojske u prijestolnicu, mađarska zastava položena je na tlo kako bi kralj konjem prešao preko nje. No, kad se isto smjeralo napraviti i s hrvatskom trobojnicom, na scenu stupa regent Aleksandar, koji prisutne upozorava kako je sijanje razdora među Južnim Slavenima upravo ono što neprijatelj želi, te zastavu spašava od oskvrnuća, s osobitom ju počašću uzimajući u ruke.
Konačno, na glavno pitanje o tome što donosi budućnost zadnjom rečenicom u knjizi odgovara tadašnji ministar socijalne politike Mate Drinković za vrijeme svog posjeta Dalmaciji 1929. godine: Izbora neće biti, nit će biti stranaka, dok se stanje u državi potpuno ne uredi, a za to treba vremena. Kao što je dobro poznato, ostvarenje tog plana poremetit će nagli prekid kraljeva posjeta Francuskoj pet godina kasnije.
