Temelj žitne trgovine po svojoj naravi i povijesti djelo je hrvatskog ekonomista, pisca i trgovca Josipa Šipuša. U hrvatskoj povijesti upamćen je kao prvi hrvatski ekonomist koji u svojoj ekonomskoj misli zastupa liberalne ekonomske stavove Adama Smitha i protivljenje državnoj intervenciji u gospodarstvu, posebice u trgovini žitom.
Zagovarao je podjelu rada i povećanje nadnica smatrajući da će se tako povećati proizvodnja i kupovna moć radnika. Također, zalagao se za ideju rasta stanovništva jer bi ono utjecalo na povećanje broja proizvođača i potrošača, a time i državnog bogatstva. S druge strane, bio je gorljivi zagovornik standardizacije hrvatskog jezika, uvjeren kako je ona ključna za ujedinjenje hrvatskih krajeva.
O AUTORU
O Šipuševom životu malo toga je poznato. Rodio se oko 1770. godine u Karlovcu. Godine 1793. odlazi na studij u Peštu gdje se upoznaje sa agrarno-ekonomskom problematikom te s merkantilističkim, odnosno kameralističkim pogledima na gospodarstvo. Nezadovoljan predavanjem ekonomske doktrine u Pešti pokraj iste godine odlazi u Gottingen, gdje je ostao iduće dvije godine. Nakon završetka studija, 1795. godine, vraća se u Zagreb. Godinu dana nakon, u biskupskoj tiskari Maksimilijana Vrhovca, tiska svoje djelo Temelj žitne trgovine po svojoj naravi i povijesti. Nakon toga, gotovo nema zapisa o njegovom daljnjem životu, kao ni o mjestu i godini smrti.
Njegovo djelo, Temelj žitne trgovine, prva je znanstvena rasprava o proizvodnji i trgovini žitom na hrvatskom jeziku. U svom djelu iskazuje poznavanje engleske, francuske i njemačke literature svoga doba te pri svom istraživanju primjenjuje stečeno znanje na hrvatske gospodarske prilike. Djelo je podijeljeno na tri dijela, predgovor, prvi glavni dio koji obrađuje uvjete nastanka trgovine i drugi glavni dio u kojem opisuje uvjete u kojima se žitna trgovina odvija.
HRVATSKI KRAJEVI KRAJEM 18. STOLJEĆA
Hrvatski krajevi teritorijalno su razdijeljeni i pod tuđinskom vlašću, s izuzetkom Dubrovačke republike koja je i dalje slobodna. Područje Dalmacije i Istre je pod vlašću Mletačke Republike sve do 1797. godine kada Mletačku Republiku ukida Napoleon Bonaparte. Banska Hrvatska i Slavonija su pod habsburškom vlašću, dok je Vojna krajina bila pod upravom Dvorskog ratnog vijeća u Beču. Što se tiče gospodarskih i demografskih prilika Hrvatska, u današnjim granicama, tada broji oko 1.600,000 stanovnika, od toga 47.5% stanovništva živi u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji. U odnosu na susjedne slavenske zemlje ona je gospodarski razvijenija, ali zaostala u odnosu na europske zemlje. Najznačajnija gospodarska grana bila je poljoprivreda, njome se bavilo oko 90% stanovništva, no i ona je bila zaostala. Zaostala poljoprivreda pokušala se riješiti uvođenjem terezijanskog urbara kojim se poboljšao položaj kmetova, a ne uvođenjem tehnoloških poboljšanja u samu proizvodnju. To je bila praksa u gotovo svim zemljama koje su zadržale feudalno poljoprivredno gospodarstvo, uz brzi razvoj stanovništva.
U razdoblju ratova protiv Osmanlija i upada Osmanlija u hrvatske krajeve, trgovina žitom bila je ometana i prekidana, a česte su bile i pljačke stoke i uništavanje obradivih površina što je izazvalo širenje gladi u Europi. Nadodajmo još k tome i dvije epidemije kuge, 1739. i 1795.godine, koje su u hrvatske krajeve došle iz osmanskih krajeva. One su posebice zahvatile područje Slavonije, Srijema i Posavine koje su bile ključne za trgovinu žitom. Stanovništvo je bilo prisiljeno na karantenu, spaljivanje svojih kuća i obradivih površina što je dodatno ubrzalo širenje nedostatka hrane, a time i pojavu gladi. Problemom gladi bavio se je i Šipuš u svom djelu.
Budući da je on Karlovčanin, treba napomenuti i karlovačku trgovinu. Merkantilistička politika, koju je započela Marija Terezija, potiče trgovinu i razvoj trgovinskih središta, a jedan od njih bio je i Karlovac. Većina karlovačkih trgovaca bavila se trgovinom žita, najviše pšenicom, raži i ječmom. Ona je bila cikličnog karaktera. Kada bi na području Apeninskog poluotoka zbog nedostatka žita zaprijetila glad, svake 3-4 godine, tada bi se vrtoglavo povećale cijene žita. Talijanski trgovci tada bi dolazili u Karlovac po velike količine žita, no karlovački trgovci u svojim zalihama nisu imali tako velike količine zaliha. Karlovački trgovci tada bi odlazili u Bačku, Banat i Posavinu i tamo kupovali žito, koje bi onda prevozili riječnim prometom niz Dunav, Savu i Kupu do Zagrebe i/ili Karlovca. Iz Karlovca se ono kolima prevozilo cestama do izvoznih luka, primjerice Rijeke, Bakara, Karlobaga, Senja, Crikvenice i drugih. Upravo će ta trgovina žitom biti predmet preispitivanja Šipuša.
TEMELJ ŽITNE TRGOVINE
Djelo je tiskano i objavljeno 1796. godine na hrvatskom narodnom jeziku. Tiskano je u biskupskoj tiskari Maksimilijana Vrhovca, kome je Šipuš i posebno zahvalio i posvetio djelo. U predgovoru Šipuš iznosi namjeru i cilj pisanja svoga djela.
Donosim čestitom općinstvu mali dar, pokazujući time unaprijed svoju dobru volju i želju da mu i dalje služim i radim u njegovu korist. Rad koji sam napisao bit će mu, možda, pomoć i putokaz, a ne bih ga htio pripisati posvema vlastitom razumu i znanju, nego zato isto slavnom i veoma vještomu narodu. Sebe mogu imenovati tek sastavljačem i prikupljačem, koji u jednom djelu objavljuje sve ono što se za sada čini najpotrebnijim radi razumijevanja odredbi drugih vrlo poznatih mudrih poglavara i učitelja.
Također, u predgovoru opisuje stanje u kojem se hrvatske zemlje nalaze te stanje trgovine u hrvatskim zemljama. No, velik dio posvećen je problemu standardizacije hrvatskog jezika svih hrvatskih krajeva. Smatra da je to bitno kako bi se svi međusobno razumjeli i kako bi se ustanovili termini kojima bi se svi koristili, posebice u trgovini.
Osjećam svojom dužnošću predati to našemu slavnom narodu i izdati na njegovu jeziku. Mi nemamo naziva za mnoge stvari niti poznajemo, na primjer, one koje priroda rada samo u hladnim krajevima, osim ako ne preuzmemo naziv od tamošnjeg naroda, a što se može kazati i za njih u odnosu na nas. Ali, ne tražeći tako daleke primjere, neka se promotri hrvatski i slavonski seljak, koji još živi po starom običaju. Prvi odjeću i ruho kupujući, drugačije ga naziva nego Slavonac ili Srbijanac, komu ruho tka njegova žena. Prvi prihvaća onaj naziv za hranu, alat ili odjeću koji mu kazuje njegov trgovac. Drugi – kako ga uče vlastiti jezični osjećaj ili nekadašnji i sadašnji gospodar, a u njegovu kraju pak susjed Musliman, vlastita mati ili žena. Dovoljan je to razlog da jednaku odjeću drugačije zove ili traži.
Prvi glavni dio sadrži ukratko uvjete na kojima se zasniva trgovina svake vrste. U njemu se Šipuš osvrće na vrste trgovina i načine na koje se ona ostvaruje. Posebnu pažnju posvećuje unutarnjoj domaćoj trgovini za koju drži da bi trebala osigurati više proizvodnje od vanjske. S druge strane, promatra odnos grada i sela i njihov međusobni utjecaj jednog na drugog te donosi tri zaključka o tome, pod pretpostavkom da rast stanovništva i bogatstva u trgovačkim gradovima unapređuje zemljoradnju. Zaključci su: 1. Selo koje trguje sa bogatim gradom i samo će se početi bogatiti, 2. Bogatstvo koje se razvija i „nakuplja“ u gradovima, ulaže se u obližnju zemlju za obrađivanje, i 3. S trgovanjem i tvornicama uveden je u države red i pravna vlast.
Drugi glavni dio sadrži posebne uvjete u kojima se žitna trgovina može stalno i sigurno voditi. Ovaj dio započinje mišlju kako je važno promišljati o budućim zalihama, a ne samo o trenutnom stanju, s ciljem sprečavanja najgorih posljedica, a to su nestašice žita ili nedostatne količine žita koje mogu dovesti do gladi. Općenito cijeli dio iznosi temeljnu Šipuševu misao o slobodnoj trgovini žitom, bez uplitanja države i bez regulacije tržišta. Time izravno kritizira kameralističku praksu koju su provodile tadašnje habsburške vlasti. Oštro kritizira i odredbu da za vrijeme nestašice i gladi proizvođač žita mora slati svoje zalihe siromašnijim krajevima. Smatra da to nije njihova zadaća nego zadaća nadležne lokalne vlasti koja je dužna osigurati dostatne zalihe sakupljajući ih u „vrijeme viškova“. Državno uplitanje kritizira i u slučaju trgovaca žitom. Smatra da je žito koje je on posjeduje njegovo pravo te da država nema pravo njemu određivati kako će ga i u kojim količinama prodavati za „vrijeme oskudice“. Državno nametanje prikazao je metaforom vode, koja kaže da kada vodi stvorimo barijeru ona će uvijek naći put da tu barijeru zaobiđe i nastavi teći svojim tokom bez obzira na preusmjeravanje ili zaustavljanje. Isto se događa i sa tržištem. Ono samo sebe regulira. Ako je cijena nekog proizvoda previsoka on se neće kupovati, trgovina s njime će prestati i pronaći će se novi proizvodi za tržište.
Velik dio drugog glavnog dijela zauzimaju Šipuševa promišljanja o gladi, budući da ju je i sam doživio. Smatra da se pomanjkanje hrane može pripisati obilju prijašnjih godina jer se u tim godinama proizvodilo mnogo viškova, pa su poljoprivrednici odustajali u daljnjoj sadnji i trgovini žitom. Ti viškovi su se trebali skladištiti, zatim bi se sadili novi usjevi i ljudi bi tako imali profita od trgovine. Dakle, imali bi zalihe u skladištima, nove usjeve, a samo u slučaju nepogode potrebno je uvoziti potrebne zalihe. Navodeći primjer Kine, koje trguje samo unutar svojih granica, potkrepljuje svoju tezu da i oni bez obzira na veličinu svog teritorija, proživljavaju glad jer ne uvoze potrebne zalihe. Također, ne protivi se izvozu, sve dok se ne izvozi ono što je domaćem stanovništvu prijeko potrebno.
Što se tiče novca i vrijednosti, Šipuš iznosi četiri elementa koji određuju cijenu proizvoda. To su utrošeno vrijeme, trud, kvaliteta i rizik. Cijena hrane je nestabilna i ne može se predvidjeti. No, ako u nekoj državi ima više hrane nego što se potražuje, onda cijena mora pasti ispod svoje vrijednosti, a tada se radnicima neće isplatiti njihov rad. Drugi glavni dio završava zaključnim mislima da ako je trgovina žitom u zemlji uspješna i dobra, onda nema straha od gladi.
TEMELJ ŠIPUŠEVIH MISLI I DOPRINOS NJEGOVA DJELA
Na studiju u Pešti i Gottingenu, Šipuš se upoznao sa agrarno-ekonomskom problematikom. Ponajprije se upoznao sa kameralizmom, ponajviše od profesora Barića, prof. Beckmanna, preko zapisa prof. Gottleiba von Justija, Sonnenfelsovog udžbenika. Sa kameralističkom politikom upoznao se i u hrvatskim krajevima jer ju je tamo provodila habsburška vlast. U svom djelu ju izravno kritizira protiveći se tezi da unutarnja trgovina ne stvara bogatstvo i kako je potrebna državna intervencija u tržištu. U svom djelu opširno citira i koristi fiziokratske ideje tadašnjih poznatih fiziokrata, primjerice Quesneya. Slaže se s njima da je najvažnija privredna djelatnost poljoprivreda te je protiv monopola i ograničavanja slobodne trgovine poljoprivrednim proizvodima. Također, proučavao je tadašnje knjige o poljoprivredi, no smatrao je da mu to nije dovoljno jer su one većinom pisane za seljake i vlasteline, ali ne i za trgovce.
Ipak, najveći dio njegovih misli temelji se na liberalnim idejama Adama Smitha. Primjerice, preuzima njegovu misao da neograničena, neometana sloboda trgovine žitom je jedino djelotvorno sredstvo da se predusretne nevolja gladi i da je to najbolje sredstvo za ublažavanje skupoće jer se neugodnosti stvarne oskudice ne mogu ukloniti već samo ublažiti. Šipuš prihvaća takve stavove jer njima se direktno kritizira kameralistička politika Habsburgovaca krajem 18. stoljeća kada je glad u dijelovima Austrije uzrokovala zabrane izvoza žita, povećanje cijena žita i druge mjere koje su rušile slobodu žitne trgovine. No, za razliku od Smitha, preporuča minimalnu intervenciju države, na način da se u državi rasporede skladišta za siromašnije stanovništvo ili u slučaju nepogodnih događaja. On u svojim zapisima piše: poznato je da treba u jednoj godini sačuvati dvanaesti dio onoga što se u državi potroši, i tako se oslobodi gladi u posljednjem mjesecu prije žetve.
Kada govorimo o doprinosima njegova djela, valja navesti nekoliko ključnih elemenata. To su borba za jedinstveni standardni jezik i pisanje na narodnom jeziku. Šipuš se zalagao za to prvenstveno zbog usklađivanje termina u trgovini među trgovcima iz svih hrvatskih krajeva. Također, možemo nadodati i utjecaj Vrhovca koji je podržavao borbu za jezik i promicao znanstveni rad. Nadalje, zaslužan je za prodiranje liberalnih ekonomskih misli Adama Smitha u hrvatsku ekonomsku literaturu. Zalagao se za slobodnu trgovinu koja će se osigurati djelovanjem tržišnih zakona, dobrom i pravednom cijenom za proizvođača i potrošača. Slaže se sa Smithom za slobodno svjetsko tržište poljoprivrednih proizvoda te slobodan uvoz i izvoz žita. Smatrao je da razvitak poljoprivrede ovisi o razvoju žitne trgovine te da je tržište to koje mora određivati cijene proizvoda, a ne država. Zagovara proporcionalno oporezivanje i načelno je protiv konfiskacije imovine. Smatra da se konfiskacija može primijeniti samo u krajnjoj nuždi.
ZAKLJUČNA PROMIŠLJANJA
Josipa Šipuša smatramo prvim hrvatskim modernim ekonomistom. Pri tome valja napomenuti kako on sam nije stvorio nove teorije i ekonomske ideje, nego je, kako i sam ističe na početku svoga djela, sakupio i obradio već postojeće liberalne ideje ekonomske misli na konkretnom primjeru, primjeru karlovačke žitne trgovine. Svjestan posljedica gladi, koje je i sam proživio, uviđa potrebu sprečavanja njezinog ponovnog pojavljivanja, pod geslom „bolje spriječiti nego liječiti.“ Svojim navedenim idejama otvoreno kritizira austrijsku kameralističku politku. Osim prvim hrvatskim modernim ekonomistom, smatramo ga i prvim zagovornikom laissez-fairea u hrvatskim krajevima. S druge strane, pisanjem na hrvatskom jeziku, prvi je pisao ekonomsku literaturu na hrvatskom jeziku. Ne treba izostaviti ni njegovu težnju za teritorijalnom cjelovitošću svih hrvatskih zemalja. Djelo Temelj žitne trgovine valja shvatiti kao praktičan i stručan vodič za žitnu trgovinu, kao zbirku savjeta kako postupiti u konkretnim situacijama, kao što je primjerice vrijeme prehrambene oskudice ili vrijeme gladi. Njegova borba za slobodnu trgovinu i tržište, nastavljana je i kasnije, u zapisima drugih ekonomista, primjerice u idejama Imbre Ignjatijevića Tkalca, sredinom 19.stoljeća.
PREPORUKE ZA ČITANJE
SKENDEROVIĆ Robert, „Epidemija kuge-1739. i 1795.“, Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije, 1, Zagreb 2009.
STIPETIĆ Vladimir, Povijest hrvatske ekonomske misli, Zagreb 2001.
ŠIPUŠ Josip, Temelj žitne trgovine, Zagreb 2004.
ŠTAMPAR Slobodan, Ekonomisti XVII. I XVIII. stoljeća, Zagreb 1952.
KORIŠTENI CITATI
Svi navedeni citati su iz djela Temelj žitne trgovine, Zagreb 2004.
