Kada je Primo Levi sa svog torinskog balkona sletio u trenutnu smrt, većina je to interpretirala sljedećim nizom koji se ovdje nameće kao logičan: Auschwitz – trauma – očaj, depresija – samoubojstvo. Iako navedeni slučaj nikada neće i ne može dobiti svoju istinu, jasno je da je mnogo preživjelih – često i za cijeloga života – razapeto u svome traumatičnom sjećanju. Ekstremna trauma skrivanja, mučenja ili logora koči i uzurpira svakodnevni život, a ponekad i doživotno zaključava u psihijatrijsku ustanovu.
Preživjeli su ponekad desetljećima polomljeni u svojoj šutnji. Nakon prvotne faze šoka, logoraši s vremenom shvaćaju da su samo oronule i koščate lutke na SS-koncu. Pasivni su pred dalekim birokratskim gospodarom života i smrti i svaljeni na tetovažu koja zrcali novi posramljujući (ne)identitet – našavši se tako u vrlo zbunjujućoj situaciji, preživjeli su dobro znali da pokušaj razumijevanja ili potpunog uživljavanja znači ludilo i smrt.
Holokaust je jedan od glavnih simbola 20. stoljeća ludila, djelo o kojem se često svjedoči sa svrhom da se više ne ponovi. Međutim, govoriti je ponekad previše teško – trauma sjecka sebstvo na komadiće, uništava povjerenje prema vanjskom svijetu, fizički progoni ili straši u noćnim morama. Također, traumatizirani je često mučen osjećajima srama i krivnje. Logoraši u Auschwitzu znali su da je smrt uvijek samo odgođena, ali uglavnom svima neupitna činjenica. Preživjeti znači imati vražje sreće i tko se ne bi pitao zašto baš njegovo tijelo nije palo ugušeno u plinskoj komori. Na ulasku u logor jedan prst pokazuje smjer sudbine; banalno lijevo-desno, odlazak u tmurno nebo ili u muku u kojoj svaka individua postaje broj, kost i koža.
Razgovori s traumatiziranim pacijentima
Nakon doživljene traume, preživjeli su reagirali različite načine – od nemogućnosti vođenja svakodnevnog života zbog stalnih upada neugodnih slika u svijest, osjećajima srama ili krivnje, do toga da su izbjegavali govoriti o svom negativnom iskustvu. Neki su odmah pohrlili u intimno okruženje i nastojali brzo osnivati vlastite obitelji, samo da bi najednom pali u crnu rupu i ubrzo se našli pod medicinskim nadzorom. Neki su svoju prošlost uspjeli nadvladati iako vjerojatno uz puno truda ili uz stručnu pomoć.
Budući da se danas sve otvorenije govori o psihičkim smetnjama i traumatiziranosti, zanimljivo je spomenuti da su istraživanja pokazala da se trauma može prenositi intergeneracijski; djeca nesvjesno upijaju sjećanja i osjećaje svojih predaka i ispoljavaju ih u svakodnevnom životu, što posljedice traumatičnog događaja poput holokausta može razvući na duže vremensko razdoblje od očekivanog. Pristupom traumatiziranima bavi se zbornik Psychoanalysis and Holocaust Testimony. Unwanted Memories of Social Trauma koji su uredili Dori Laub i Andreas Hamburger.
Odvajajući se od Freudova psiho-ekonomskog modela, zbornik se oslanja na psihoanalitičku teoriju objektnih odnosa koja se pokazala validnom u istraživanju traume.
Općenito, teorija objektnih odnosa zastupa tezu da se sebstvo definira na temelju poveznice s drugima; sebstvo se temelji na ljudskoj potrazi za objektima. U slučaju proživljene traume nastaje šteta u unutarnjoj vezi između objekata te između izoliranih fragmenata nema unutarnje komunikacije, što dovodi do ekstremne izolacije, osjećaja potpune napuštenosti, srama, mržnje itd.
Pacijent svoju traumu može ponovno proživjeti u snu kroz vividni flashback, a u svijesti se često pojavljuju svakakve fantazije. Također, često dolazi do samokažnjavanja osjećajem krivnje; pacijentu je lakše nositi se s traumom ako ima osjećaj da tijekom nasilja nije ostao isključivo pasivan.
Pacijent često živi u podvojenim svjetovima – jedan svijet je onaj u sadašnjosti, a drugi je onaj u kojem se nalazi traumatično sjećanje. Pacijent zakazuje u empatiji i teško se nosi s okolinom – budući da se u okolini nalazio izvor štete, realnost više ne posjeduje zaštitnički oklop majke. Općenito, traumatizirani pacijenti često iskazuju izraženu želju za osvetom, što samo odgađa proces žalovanja.
Proces osvješćivanja vlastitog iskustva sa sobom nosi pozitivne posljedice – dokazano je da se u pacijentima koji svoju traumu poslože u narativ smanjuju simptomi PTSP-a. Trauma jače progoni i ometa život ako se o njoj šuti. Analitičareva je zadaća historizirati traumu, pacijentu pružiti osjećaj istine i sigurnosti.
Postoji li logos iza bodljikave žice?
Iako je logorska svakodnevica bila takva da je mnogima život, osim povlačenja prema primitivnijem obliku mentalnog bivanja u kojem je bitno održati isključivo vlastito tijelo, prestao gubiti viši cilj ili smisao, Viktor Frankl upravo na temelju svoga iskustva uspostavlja metodu logoterapije. Za Frankla postoji logos (smisao) iza bodljikave žice – uvijek je moguće povući se u unutarnji život neovisno o vanjskim okolnostima. Frankl je odmah shvatio da je sveden doslovce na goli život – pa ipak, za Frankla u svakom trenutku postoji čovjekova sloboda i izbor vlastitog stajališta prema određenoj situaciji. Frankl razgraničuje tri faze zatočenja: prvotni šok, zatim ulazak u rutinu u kojoj se otupljuju emocije, te (nakon oslobođenja) ponovno privikavanje na ljudski status i ponovna mogućnost osjećaja zadovoljstva.
Frankl život definira kao ispunjen patnjom. Međutim, potrebno je u njoj pronaći smisao koji postoji neovisno od nje i izdići se iz egzistencijalnog vakuuma koji je karakterističan za moderna društva. Logoterapiju još nazivaju trećom bečkom psihoterapijskom školom – za razliku od Freudove volje za zadovoljstvom te Adlerove volje za superiornošću, Frankl čovjekovo traganje za smislom vidi kao njegovu primarnu životnu motivaciju. Na tragu egzistencijalne filozofije, čovjekova je karakteristika da je krajnje slobodan i samoodrediv, ali je zato i odgovoran.
Egzistencijalna frustracija može se dogoditi svakome te svaki unutarnji konflikt nije nužno neurotičan. U vremenu sve većeg napuštanja tradicije i religije, u dosadi u koju tjera osjećaj posvemašnjeg ništavila, puno je onih koji pomišljaju da raskrste sa svojim životom. Franklov postupak ovdje se doima zapravo vrlo jednostavno – dobro promisli ako te Frankl pita zašto se još nisi ubio – tvoj odgovor trebao bi te navesti da svoje vene ostaviš neprerezanima.
Frankl je čak i u najgorim uvjetima svoju viziju usmjerio prema budućnosti, maštajući da nakon oslobođenja u dvorani punoj ljudi objašnjava psihologiju koncentracijskog logora. Dobro promisli koga ili što navodiš kao razlog zašto još nisi sišao pod zemlju. Frankl je u logoru maštao o svojoj ljubavi, svojoj mladoj ženi za koju tada nije bio svjestan da je već mrtva. Frankl smatra da je ljubav konačni i najviši cilj kojem čovjek može stremiti, jedini način na koji je moguće osvijestiti bit drugog ljudskog bića.
Nakon što je izašao iz logora, Frankl priznaje da se nakon ovoliko mučnog iskustva može bojati isključivo – Boga. Međutim, Levi i Améry ne bi se složili; Bog je odrezan iz njihova kozmosa. Logor je još jedan dokaz da je logos pojeo mrak. Slušajući molitvu drugog logoraša, Levi piše:
Da sam ja Bog, ispljunuo bih na zemlju Kuhnovu molitvu.
-Primo Levi, Zar je to čovjek
Primo Levi i Jean Améry
Našavši se u Monowitzu, jednom od odjeljenja zloglasnog Auschwitza, talijanski Židov Primo Levi (174 517) ubrzo shvaća da postaje vrsta govorećeg oruđa. Kao i Franklove, Levijeve emocije također su otupjele. Novi status životinje tjera pojedinca da se osjeća dozlaboga sam. Međutim, sam logor teško je razumjeti jer u njemu vrijede pravila koja su, kako piše, s onu stranu dobra i zla. U logorskoj hijerarhiji praktički nitko nije jednostran – logoraši nisu isključivo dobri jer se moraju izboriti sami za sebe, čuvari nisu uvijek sadistički manijaci. Sami zatočenici koji dobivaju dužnost kapoa (voditelja radnih skupina) često se brutalno iskaljuju na ostalim zatočenicima. Iz perspektive sablasne unutarnje samoće i sveprisutnosti i neizbježnosti umiranja, ćelave lutke rijetko su pozdravljane kada su poslane u smrt – umiranje u Auschwitzu nije nešto dramatično.
Život zatočenika ispunjen je rutinom koju Levi podrobno opisuje i koja je često ispunjena beznačajnim ritualima. Levi zaključuje da poštivanje svih pravila nije dostatno za preživljavanje – svatko tko se ne može snaći ubrzo postaje musliman (zatočenik u užasnom fizičkom stanju) te na takav način nije moguće preživjeti duže od tri mjeseca. Najgore pošasti za svakog su logoraša glad, žeđ i zima. Levi također piše da je u ljudima ukorijenjeno uvjerenje da život ima smisla. Ipak, Danas i ovdje, naš je smisao stići do proljeća.
Preživljavanje i izbjegavanje kazne moguće je isključivo uz malo improvizacije ili snalaženja. Nakon jednog vremena logorašima su izoštrena osjetila za neke stvari. Treba predvidjeti kako izbjeći pražnjenje noćne posude (kante) ili koje mjesto u redu za hranu znači da će se dobiti tekućina s dna lonca. Međutim, pokušaj snalaženja može biti koban – ako te vidi stražar, to vjerojatno znači slomljenu kost.
Preživljavanje je moguće i uz određenu povlasticu u logoru. Pretkraj zatočeništva (Levi je bio kemičar) radio je u laboratoriju, bio je povlašten da ne mora biti na smrtonosnoj hladnoći.
Iako sebe zapravo nije smatrao Židovom, takvim ga je smatrala njemačka vlast i njemački narod – Jean Améry jedno se vrijeme nalazio u istom odjeljenju Auschwitza kao i Levi, a uspio je preživjeti nakon što je oslobođen iz logora Bergen-Belsen.
Svoju zbirku eseja S onu stranu krivnje i zadovoljštine započinje tekstom o intelektualcima u logoru koji su morali raditi teške fizičke poslove na otvorenom, zbog čega im je u startu bilo presuđeno. Intelektualci nisu bili školovani za obrtničke poslove i zato su se čak i u hijerarhiji zatočenika nalazili vrlo nisko. Krhka fizionomija i nježne ruke teže su podnosile rabotu od drugih.
Intelektulaac, koji je priviknut na složenije načine izražavanja, teško se nosi s osiromašenjem jezika i pokornim Jawohl. Također, teško mu je podnijeti da je njemačka kultura sada isključivo u rukama njegovih tlačitelja. Iz vlastite svijesti morao je očistiti prijašnju estetsku predodžbu o smrti – ovdje je smrt banalna i birokratska, metafizička oholost nestaje i, za razliku od Frankla, sve je samo dokaz da je smisao života puka fikcija.
U sljedećem eseju Tortura Améry mučenje ne smatra slučajem, već je ono bilo sama bit Trećeg Reicha. Svaki vjerni sljedbenik Hitlera morao je znati kako postati velik posredstvom uništenja drugoga. Améryja je u Belgiji u srpnju 1943. Gestapo mučio zato što je djelovao u pokretu otpora, a nakon toga završio je u koncentracijskom logoru.
U bunkeru je s kolotura na stropu visio lanac s debelom željeznom kukom na kraju. Približili su me spravi. Kuku su zahvatili za lisičine kojima su mi vezali ruke na leđa.
-Jean Améry, S onu stranu krivnje i zadovoljštine
Mučeni je mučen zauvijek – s njime je zauvijek nestalo povjerenje u vanjski svijet. Iako u javnosti nikada ne izaziva pretjeranu reakciju, mučeni nikada ne zaboravlja svoju muku koja ostavlja preduboki trag. Améry je cijeloga života bio iščašenih ramena.
Sjećanje kao poziv
Iskustva preživjelih iz holokausta često su obavijena šutnjom. Sjećanja su fragmentirana, ponekad iskrivljena, mnogi preživjeli imaju dijagnozu. Ako je uz neko sjećanje vezana prejaka negativna emocija, pacijent svoju traumu osjeća u tijelu. Razgovor s pacijentom i pisano svjedočanstvo pokazuju težinu samog iskustva – u koje je teško prodrijeti isključivo jezikom jer ono može biti i proganjajuća slika. Međutim, govoriti je zdravo.
Ipak, isticanje isključivo površinske moralne strane u smislu on-je-bio-dobar-on-je-bio-zao-pa-evo-zato-je-to-tako-bilo nije u skladu s nemogućnošću razumijevanja situacije koju spominje Levi. Levi pokazuje da je logorska svakodnevica bila zbunjujuća i lišena plošne moralne dihotomije, da je bila čudan i teško spoznatljiv mrak. Mnogi su se pitali jesu li svojim preživljenjem nekoga poslali u nebo. Lahorasti glas i tužne obrve u udarnom televizijskom terminu ne mogu dočarati zašto su neki preživjeli odlučili staviti metak u pištolj i zatim u sebe. Turobna violina ne može (često sarkastičnog) Améryja prometnuti u junaka jer se on takvim ne osjeća niti je moguće jezikom dočarati jezivo sjećanje ili traumu koja uzrokuje fizičku patnju.
Mnogi zbog osjećaja mržnje nisu mogli oprostiti svojim tlačiteljima. Levi mržnju smatra životinjskim nagonom i sve nade polaže u razum. Améry ne pomišlja na oprost – oprostiti može samo čovjek čija se individualnost stapa s društvom.
Također, spominje se da su religiozni zatočenici lakše podnosili logorsku svakodnevicu. Ipak, neki koji su prije bili vjernici pobojali su se da, ako se zabiju u logorsku žicu pod visokim naponom, slijedi pucanj u prazno. Levijevo svjedočenje okrutnoj nepravdi samo ga je učvrstilo u nevjerništvu, isto kao i Améryja koji je time izbrisao svaku nadu u logos.
Bili religiozni ili ne, mnogi će, kao i Levi, svoj logos pokušati pronaći u tome da govore o svome iskustvu, neki i sa svrhom da se nikada ne ponovi. Naravno, jasno je da se zbog banalnosti i industrijaliziranosti ubijanja ovo vjerojatno nikada neće ponoviti, ali ova izjava često upućuje i na moguće posljedice antisemitizma. Iako ova izjava isprva može zazvučati čudno, preživjeli imaju različite razloge te mnogi i osjećaj odgovornosti koji ih tjera da ne žive šutnji. Uostalom, osvješćivanje vlastitog iskustva može voditi i konačnom psihičkom ozdravljenju.
Preporuke za čitanje
Améry, Jean. S onu stranu krivnje i zadovoljštine. Prevela Helen Sinković. Zagreb: Ljevak, 2009.
Elliott, Anthony. Uvod u psihoanalitičku teoriju. Prevela Irena Matijašević. Zagreb: AGM, 2012.
Frankl, Viktor. Čovjekovo traganje za smislom. Prevela Suzana Keleković. Zagreb: Planetopija, 2010.
Laub, Dori i Andreas Hamburger, ur. Psychoanalysis and Holocaust Testimony. Unwanted Memories of Social Trauma. New York: Routledge, 2017.
Levi, Primo. Zar je to čovjek. Preveo Tvrtko Klarić. Zagreb: Znanje, 1993.
_________. Utopljenici i spašeni. Preveo Tvrtko Klarić. Zagreb: Fraktura, 2017.
