Govoriti o Božiću obično znači govoriti o miru; čak i uz najveće ratove u svjetskoj povijesti, vođene u prošlom stoljeću, vežu se poznati događaji božićnih primirja na bojišnicama. Možda će u takvom miroljubivom kontekstu, koji potiče na jačanje zajedništva i međusobne dobrote, spominjanje nacista stoga biti neobično. No, kao što će nastavak teksta pokazati, upravo su i nacisti Božić – na svoj način – pokušavali iskoristiti u istom smislu. Nacistički odnos prema religiji i kršćanstvu općenito znatno je šira tema te će u ovom članku, čija je osnova tekst Joea Perryja „Nazifying Christmas: Political Culture and Popular Celebration in the Third Reich“, riječ ponajprije biti o proslavama Božića u – i danas najproširenijem – kulturološkom smislu.
U navedenom tekstu Perry kroz prizmu prilagođavanja Božića nacionalsocijalističkim potrebama zapravo promatra širi proces nacifikacije ‘običnih’ njemačkih građana i izgradnje njihovoga novog identiteta, nacionalsocijalističkog sebstva. U tome je znatno pripomogla činjenica da je Božić već desetljećima prije dolaska nacista na političku pozornicu smatran „najnjemačkijim“ od njemačkih blagdana. Međutim, u ranijoj je historiografiji ipak prevladavala teza da je sudjelovanje njemačkih građana u nacističkim javnim proslavama nove vrste Božića bilo uglavnom odraz pasivnog konformizma, a ne aktivnog entuzijazma.
Tekst koji slijedi stoga će biti ponajprije o tome je li to doista bilo tako, kao i o načinima na koje je nacistička propaganda prisvojila i preoblikovala Božić.
(Re)poganizacijom do Volksweihnachtena
Glavnim oruđem nacifikacije Božića od samog je početka bila njegova repoganizacija, odnosno vraćanje navodno izvornim počelima slavljenja zimskog solsticija u starim germanskim vremenima. Važno je pritom naglasiti kako takvo stajalište nije bilo izvorno nacističko – njemačko „vraćanje korijenima“, koje je u glavnini zapravo bilo ono što će Hobsbawm kasnije nazvati izmišljanjem tradicije, javilo se zapravo već u 19. stoljeću u sklopu takozvanih völkisch pokreta.
Dakako, takvo njemačko ponašanje nipošto nije bilo iznimka u europskom kontekstu tog vremena. Naime, riječ je o klasičnom procesu nacionalizacije masa davanjem novog značaja popularnim i vjerskim tradicijama i običajima. Možda i najvažniju ulogu u tome, prije pojave totalitarne države, imale su znanstvene studije pisane u maniri historicizma, u kojima su poganske i kršćanske tradicije fuzionirane u specifičnu, ‘njemačku’, smjesu. Primjerice, upravo u tom razdoblju počinju se širiti i danas poznate teze o božićnom drvcu kao ostatku germanskog kulta zimzelenog drveća, Saturnalijama, zimskom solsticiju itd.
Drugi važan element, ključan za uspjeh procesa, prijemljivost je takvih ideja među srednjom građanskom klasom, posebice nakon njemačkog sloma u Prvom svjetskom ratu. Vraćanje poganstvu kao razdoblju izvorne njemačke snage tako ubrzo postaje svjetionikom nade u izlaženje iz mraka Weimarske Republike, što je postalo idejom koja je ubrzo napustila skučene granice radikalnih krugova njemačkog društva. Dakako, dok su umjereniji slojevi klasično značenje blagdana proželi novim, naglašeno nacionalnim idejama, u ekstremnijima je ubrzo došlo do njihove nadgradnje, poput okrivljavanja Židova za kvarenje izvornog značaja ‘narodnog’ Božića (Volksweihnachten).
Narodni Božić samo za odabrane
Sadeći na tako plodnom tlu, nakon dolaska na vlast NSDAP ubrzo počinje s organiziranjem javnih proslava Božića, bazirajući ih na oživljavanju poganskih običaja i širokoj uporabi svjetlosti i vatre (noćni marševi s bakljama, zakletve vatri, lomače kao središnji motivi itd.), iza čega je stajala ideja o ponovnom rađanju i obnovi nacije, kao i jačanju zajedništva među njenim članovima (Volksgenossen).
I dok u prvim godinama progoni ne-Arijevaca nisu bili toliko izravni, i sam je novi Božić već od početka postao sredstvom poticanja socijalne isključivosti. Primjerice, na vizualnim su materijalima redovito prikazivani samo plavooki i plavokosi Nijemci, tipični za nacističku propagandu, a tijekom božićnog „shoppinga“ pozivano je na bojkotiranje židovskih trgovina i usmjeravanje na kupnju proizvoda lokalnih trgovaca i obrtnika na popularnim božićnim sajmovima. Ipak, s druge strane, prema onim Nijemcima koji su tijekom weimarskog perioda zastranili prema lijevim i liberalnim političkim opcijama, pružana je barem prividna ruka pomirenja, kako bi se uspješno zacijenile rane i pukotine među njemačkim narodom.
Nemjerljivo važnu ulogu u svemu navedenom, kao uostalom i u općenitoj nacističkoj komunikaciji s narodom, igrala je inovativna uporaba modernih medija. Među ostalim, tradicionalne božićne pjesme i opisi manifestacija diljem zemlje tako su kombinirani s propagandnim govorima i blagdanskim čestitkama partijskih čelnika. Cilj je bio rast prijemljivosti ideologije ‘zapakirane’ u takav svima dobro poznat i drag blagdanski ‘omot’, odnosno jačanje osjećaja nacionalne pripadnosti.
Nacisti kao humanitarci – Zimska pripomoć
Sve navedene mjere kombinirane su s akcijama Zimske pripomoći (Winterhilfswerk), vjerojatno najpopularnijeg nacističkog poteza za čitave Hitlerove vladavine. Uključujući danas tragikomične situacije u kojima je, primjerice, Joseph Goebbels u maniri Djeda Božićnjaka pomoću SA-ovaca i SS-ovaca s okićene pozornice odašiljao pakete pomoći najsiromašnijim Nijemcima, Zimska je pripomoć zapravo rezultat nacističkog prekrajanja prijašnjih socijalnih politika. Pomaganje potrebitima i dalje je ostalo njenom najvažnijom zadaćom, no ovog je puta ograničeno samo na one sposobne za biološki doprinos rastu i jačanju njemačke nacije.
Ipak, agresivnom javnom kampanjom, u kojoj je svake godine sudjelovalo više od milijun volontera, redovito je skupljano više od 350 milijuna maraka financijske pomoći, uz golemu količinu odjeće, hrane, ogrjeva i drugih humanitarnih potrepština. Pa, iako je bilo i kritika načina skupljanja i raspodjele donacija, ove su akcije nacističku popularnost doista jačale zbog dvaju ključnih čimbenika. Kao prvo, sudjelovanje u njima potrebitima je osiguravalo konkretnu materijalnu pomoć, a kao drugo, ova je manifestacija davala osjećaj bivanja dijelom nečega svenarodnog, predstavljajući time jedan od najočitijih primjera implementacije nacističke ideologije u postojeće božićne običaje i tradicije.
Javno i privatno – nordijski Božić arijevske rase
Nacistički upliv u tradicionalno njemačko obilježavanje Božića Perry dijeli na javnu i privatnu sferu. S obzirom na totalitarni karakter Trećeg Reicha, ne čudi što su se u javnu proslavu uključivale gotovo sve društvene organizacije (poput Kraft durch Freude), na skoro svim razinama života. Najvidljivije je to vjerojatno bilo na tradicionalnim božićnim (sada smeđim) sajmovima, koji su pod nacističkom vlašću vraćeni na središnje gradske trgove, doživjevši nagli rast posjećenosti. Raskošne dekoracije na takvim javnim prostorima sastojale su se od čudne kombinacije tradicionalnih i nacističkih simbola.
Isti trend slijedile su i proslave Božića u obiteljskom krugu, čineći time sjajan primjer sinteze između javnog i privatnog tipične za svakodnevicu totalitarnih društava. Prikazujući ju kao svojevrsnu kućnu svećenicu i čuvaricu njemačkog duha, nacistička je božićna propaganda ciljala ponajprije na ženu kao domaćicu. Kako bi u pravovjernom nacističkom duhu ojačala obitelj kao temeljnu jedinicu njemačke nacije, domaćica je tako poticana da sa svojom djecom izrađuje novu vrstu kolačića, oblikovanih poput SIG-rune, simbola plodnosti ili Odinovoga sunčevog kotača. Isto tako, ohrabrivalo se pjevanje nacističkih verzija tradicionalnih božićnih pjesama te kićenje kuće ukrasima s motivima svastika, dok su se ispod jelke mogle naći i figurice SS-ovaca izrađene od čokolade.
Odražavajući time iznimnu poroznost granice između tradicionalnoga i novog u kućnoj sferi, uobičajene pripreme za blagdane tako su postupno pretvorene u participaciju u svojevrsnom nordijskom neopoganskom nacionalizmu. Perry napominje da je takva promjena smjera među srednjom građanskom klasom zapravo imala popriličan uspjeh, budući da je obećavala povratak tradicionalnim vrijednostima te poticala na otpor pretjeranoj komercijalizaciji blagdana.
Čije rođenje slavimo?!
Čitatelj koji dosad nije odustao od teksta, do ovog je trenutka morao primijetiti jednu neobičnu stvar – u svom tom govoru o Božiću kao da je potpuno izostao upravo on, novorođeni Božić, Isus Krist. Ovdje ponovo moramo naglasiti da je nacistički odnos prema Kristu i njegovoj neospornoj povezanosti sa židovskim narodom znatno kompleksniji te time izlazi iz okvira ovog teksta.
No, nacistička težnja prema dekristijanizaciji i repoganizaciji Božića doista je poslužila kao jedan od temelja državnog/partijskog sukoba s kršćanskim vjerskim zajednicama, svake godine u prosincu generirajući blagdanske napetosti u njihovim odnosima. Dok je država stoga svakog Božića pojačavala svoj nadzor nad crkvama, crkveni su propovjednici (barem oni hrabriji) blagdanske propovijedi koristili upravo za kritiziranje nacističkog režima. Međutim, pored onih koji pak su činili upravo suprotno, čini se da je najveći broj ipak pokušao uspostaviti neku vrstu suživota, pristajući barem na onaj dio nacističke retorike usmjeren „nacionalnoj duši ujedinjenoj u zajedničkoj žrtvi“.
Uspostavi kompromisa najviše je pridonijelo izbijanje Drugoga svjetskog rata. Tijekom boravka na bojišnicama vojnicima je, primjerice, tako pored obaveznog sudjelovanja u nacističkoj božićnoj svečanosti u gore opisanom duhu, ostavljana i mogućnost slobodnog sudjelovanja u kršćanskim vjerskim obredima prema izboru.
Kriegsweihnachten
Dakako, tijekom ratnog vremena uloga Božića u jačanju nacionalnog jedinstva, ali i proslavi nacionalnog ponosa i snage samo je dodatno pojačana, manifestirajući se u novonastalim akcijama, poput kampanje prikupljanja, izrade i slanja poklon-paketa vojnicima na ratištu. Ipak, produljenjem trajanja rata i početkom okretanja ratne sreće na Savezničku stranu, započeo je i siguran pad entuzijazma. Godine 1943. aparat državnog nadzora nad stanovništvom tako konstatira da se „božićno raspoloženje nije javilo“. Pa, iako je u posljednjim propagandnim pokušajima pokušala zaigrati na također tradicionalnu ideju o povratku poginulih ratnika kućama na Božić, kao i čitava nacistička vlast, tako je i politika ‘njemačkog Božića’ pod teretom totalnog rata doživjela svoj krah.
Nacistička propaganda pretvaranja Božića u proslavu idealizirane, rasno čiste zajednice ujedinjene za Njemačku i njeno jačanje nestala je tako zajedno s nacističkom vlašću, a sam je Volksweihnachten zamijenjen kasnijim inačicama proslave Božića ovisno o pripadnosti dijelova okupirane zemlje Zapadu ili Istoku.
