Zapadnjaci, hrabri i ratoborni ljudi koji teže slobodi i demokraciji, istočnjake zamišljaju kao svoje antipode – oni su kultivirani ljudi koji preferiraju život u blagostanju i miru, međutim to ih nagoni da lakše prihvaćaju ropstvo i padaju u ralje despotizma. Takav stav dugo je bio prisutan u zapadnoj misli, sve do razdoblja prosvjetiteljstva. Slavni grčki liječnik Hipokrat smatrao je da klima ima presudan utjecaj na fizičku i moralnu prirodu pojedinca i društva, a isto je isticao i Charles Montesquieu u 18. stoljeću – iz takvih razmišljanja proizlaze i gore navedeni stereotipi.
Prvo suprotstavljanje Zapada i Istoka moguće je pratiti već u Homerovoj Ilijadi u kojoj su Trojanci na čelu vojske koja okuplja mnoge istočnjačke narode. Nekoliko stoljeća kasnije Tales iz Mileta svoju je zahvalnost dugovao trima činjenicama – to što je rođen kao čovjek, a ne životinja, što je muškarac, a ne žena. Budući da su jonski gradovi tada bili u sastavu Perzijskog Carstva, Tales je bio zahvalan što je rođen kao Grk, a ne barbarin.
Tipična predodžba o Istoku formira se upravo tijekom Grčko-perzijskih ratova, kada se tijekom međusobnog susreta javlja mnoštvo prikaza Perzijanaca u različitim umjetnostima. Mnogi smatraju da ti ratovi predstavljaju začetnički mit europske civilizacije jer oni služe kao simbol pobjede slobode nad ropstvom i demokracije nad despotizmom, a pozitivan ishod zacementirao je Atenu kao kolijevku zapadne civilizacije.
Eshilovi Perzijanci
Zajedno sa Sofoklom i Euripidom, Eshil je član trijade najvažnijih grčkih tragičara. Iako ga se formalno ne smatra ocem tragedije, već je to Tespis koji je u radnju uveo prvog glumca, Eshil je ovoj književnoj vrsti dao prepoznatljiv oblik. Budući da je, po Aristotelu, uveo drugog glumca, dijalog dobiva veću autonomiju nasuprot korskim dijelovima (iako oni kod Eshila još uvijek zauzimaju puno prostora). Za spomenuti je njegovu sačuvanu trilogiju Orestiju (Agamemnon, Žrtva na grobu, Eumenide) te tragediju Okovani Prometej o čijem se autorstvu još uvijek raspravlja.
Tragedija Perzijanci izvedena je 472. g. pr. Kr. te je druga po redu u trilogiji zajedno s izgubljenim Filejem i Glaukom. Ta trilogija omogućila mu je pobjedu na dionizijskim svečanostima (započetima u vrijeme vladavine tirana) iste godine te je danas jedina u potpunosti sačuvana historijska drama iz starogrčkog razdoblja. Naime, radnja se odnosi na perzijsku reakciju na poraz u Bitki kod Salamine 480. g. pr. Kr. te je pisana iz perspektive poraženih. Atensko sjećanje na tu bitku još je uvijek bilo svježe, a Perzijanci ujedno služe i kao zrcalo kroz koje Eshil promatra vrijednosti još uvijek mlade atenske demokracije.
Radnja je zapravo vrlo jednostavna. Sva četiri čina događaju se u Suzi, tadašnjoj prijestolnici Perzijskog Carstva. Radnja započinje korom koji opisuje cijeli azijski svijet koji se strovalio u Grčku, a ubrzo im se pridružuje Atosa, Kserksova majka i Darijeva udovica, koja izvještava kor o svom zlosutnom snu, što je vjerojatno prva takva sekvenca u zapadnoj književnosti. Ubrzo dolazi glasnik koji izvještava o grubom porazu kod Salamine i nabraja poginule zapovjednike te napominje da se Kserkso uspio spasiti. Atosa zatim zapovijeda koru da mora prizvati Darijev duh iz podzemnog svijeta te on, nakon što saznaje za Kserksovo djelo, osuđuje njegovu ambiciju i prije povratka najavljuje sljedeći perzijski poraz kod Plateje 479. g. pr. Kr. Nakon što se Kserkso vraća u prijestolnicu u potrganoj odjeći, radnja završava njegovim i korskim lamentiranjem o veličini perzijskog poraza.
Zapad i Istok
Eshilovi likovi u više navrata ističu totalnost perzijskog poraza – na početku je brojčano prikazana veličina vojske, a nakon Bitke kod Salamine naglašava se broj poginulih. Takav prikaz stvara dojam da je Atena uspjela pobijediti čitavu Aziju, Istok u koji spadaju svi narodi pod jarmom Perzijskog Carstva. U tekstu je moguće zamijetiti i njihovu vrijednosnu nekompatabilnost. Kada Atosa pita korovođu tko je vladar atenske zemlje, on odgovara: Roblje se ne zovu, podanici nijesu ničiji.
Međusobna borba prikazana je kao sukob između despotizma i političkog uređenja u kojem su svi formalno jednaki. Darije, koji se izdiže iz podzemlja, gotovo je ravan božanstvu te njegov sustav vladavine predstavlja ideološku podlogu na kojoj počiva Carstvo. Ipak, pokojni car koji je proslavio Perzijsko Carstvo nije bio dovoljno snažan da porazi brojčano slabije Atenjane, što dodatno legitimira atenski sustav. Općenito, svi su Darijevi pothvati pripisivani Ahuri Mazdi, a on je kao njegov izabranik djelovao po načelima zoroastrizma. U tragediji je i Kserksov neuspjeh prikazan kao posljedica božanske nemilosti. Darije upozorava na to da je poraz posljedica Kserksova pomućenog razuma i oholosti te nenaklonjenosti bogova. Perzijska vojska već je pretrpjela kod Maratona, što je dokaz da Perzijanci trebaju prestati s pretenzijama na grčki prostor. Dok su bogovi naklonjeni pobožnom i domoljubnom atenskom narodu, perzijski debakl posljedica je kršenja njihovih mjera. Za razliku od Darija, Kserkso je cijelu mladu generaciju poslao u podzemlje, što mu se spočitava u tekstu.
Nikad morom, bijedom ratnom,
Ljude on ne ubi, zatre;
Umom božjim njega
Narod zvao, um i bješe
Božji, – vojskom nam ravnaše vrsno. Ao!
Kada je vidjela pokojnog cara, Atosa je izjavila: Uništena – tako ću ti kazat – vlast je perzijska! Uništenje perzijskog sustava moguće je interpretirati kroz Kserksovu odjeću koja u tragediji biva potrgana tri puta. To se prvi put događa u Atosinu snu, Kserkso se na kraju takav vraća u prijestolnicu, a posebno je dojmljivo Kserksovo trganje vlastite odjeće tijekom same Bitke kod Salamine. Uzimajući u obzir perzijsku ceremonijalnost i činjenicu da je odjeća simbol carske vlasti, njezino uništenje također se interpretira kao pobjeda demokracije nad despotizmom.
Iz ove kratke analize vidljivo je da se već u Perzijancima pojavljuju stereotipi koji će stoljećima biti prisutni u zapadnjačkom svjetonazoru. Također, vidljivo je i da Eshilovo pomalo megalomansko opisivanje perzijske vojske služi tome da se uzdignu Atena i njezino domoljublje, a na taj način i demokracija i ljubav prema slobodi koju njeguju atenski građani.
Preporuke za čitanje:
Avery, Harry C. “Dramatic Devices in Aeschylus Persians.” The American Journal of Philology (1964): 173-184.
Eshil. Perzijanci. Preveo Koloman Rac. Zagreb: Matica hrvatska, 1998.
Holland, Tom. Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West. London: Hachette UK, 2005.
