Dvadeseto stoljeće učestalo se naziva stoljećem seksa i općenito se smatra vremenom značajne liberalizacije seksualnih navika ili običaja te stavova o seksualnosti. Stoljeće je obilježila veća dostupnost kontracepcije, konačno se prihvatio predbračni seks, glorificirao se seksualni užitak, započela je demistifikacija ženskog orgazma, pokrenuto je pitanje ženskog užitka u seksualnom činu, afirmirao se LGBTQ pokret, a razvila se i pornografija. Istovremeno, seksu je pridavano veliko značenje. Počelo ga se shvaćati kao ključni dio osobnog identiteta što je pokrenulo pitanje seksualnih prava i prava na seks općenito. Seksualnost je postala politički relevantna i imala je utjecaj na sekularizaciju društava.
Seksualna revolucija ili borba za seksualno oslobođenje najčešće se definira kao relativno brza promjena seksualnog morala, odnosno stajališta o seksualnosti te seksualnog ponašanja. Započela je potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Što ustvari znači promjena seksualnog morala, zašto je do nje došlo i zašto baš potkraj pedesetih i šezdesetih godina? U kakvom su odnosu borba za seksualno oslobođenje te događaji i procesi „burnog“ dvadesetog stoljeća, odnosno je li seksualna revolucija još nešto „burno“ u prošlom stoljeću ili su druge „burne“ stvari utjecale na to da se ona dogodi? Je li revolucija uopće uspjela?
Danas seks nije samo sredstvo razmnožavanja. Potreba za prenošenjem gena i osiguranjem potomstva tijekom stotina tisućljeća razvila se u psihološku sposobnost ljudi da osjete seksualnu želju i dožive vrhunac kao intenzivan oblik tjelesnog i emocionalnog užitka. Seks je postao seksualnost, odnosno, seksualnosti. Spol, determiniran biološko-genetski, razlikuje se od roda i rodnih uloga koje se pretpostavljaju društveno-kulturalno. Konvencionalne rodne karakteristike kako je muškarac snažan, nadmoćan, agresivan i razuman, a žena brižna, nježna, emocionalna, slaba i pokorna splele su se s biološkom kategorijom spola. Tisućama godina seks i nadzor nad seksualnošću bili su u temelju sustava društvene stratifikacije.
Terminus post quem: seksualne revolucije prije seksualne revolucije?
Društvene promjene devedesetih godina 19. stoljeća i svjetska ekonomska kriza ujedno su i vrijeme pojave ženskog pokreta i borbe za ekonomska prava žena te prava unutar obitelji. Seks je postao prisutna tema u javnosti, a jedan od razloga za to je i zastupljenost problema prostitucije. Ženski pokret preispitivao je dvostruka mjerila seksualnog morala, odnosno poimanje prostitucije kao sasvim normalnog i prihvaćenog dodatka instituciji braka, ali i mjesta za seksualnu inicijaciju mladića. Žene su željele kontrolirati i fertilitet. Istovremeno se javnost počela zanimati i za homoseksualne skandale u kojima su se našli vojni časnici te pripadnici drugih društvenih elita. Istovremeno je došlo do „procvata“ spolnih bolesti poput sifilisa i gonoreje. Neke tadašnje feministkinje formirale su mišljenje kako seksualni nagon postoji samo kod muškaraca, a žene pak streme majčinstvu, a ne seksualnom užitku. S takvim stavom nisu se puno razlikovale od antifeminista. S druge strane, neke feministkinje zalagale su se da brak bude erotski ravnopravna institucija i da se tijekom seksa češće koriste kontracepcijska sredstva, a uvele su poimanje seksa kao čina ljubavi. Uspješno su provukle paralelu između braka i prostitucije jer su u braku, sukladno interpretaciji, žene pružale seksualne usluge u zamjenu za financijsku sigurnost i materijalnu dobit. Pojava kontracepcijskih sredstava uzrokovala je poplavu novih zakona kojima se ograničavala njihova proizvodnja i promidžba. Protiv kontracepcije bile su i kršćanske crkve, a u pučkom shvaćanju pobačaj je bio „manje“ nemoralan od mehaničke ili kemijske kontracepcije.
Fin de siècle donio je promjene u načinima gledanja na seks, seksualnosti i kontracepciju, međutim pogledi koji su se tada promijenili ipak ostaju u domeni ženskog pokreta, a ne nekakve opće seksualne revolucije. Uvriježilo se te događaje nazivati prvim valom feminizma. Prvi svjetski rat prisilio je patrijarhalnu državu na goleme ustupke. Glavni čimbenici uništenja primitivnih seksizama na prijelazu stoljeća bili su ratna trauma, manjak radne snage te povećan društveno-gospodarski utjecaj žena.
Lude dvadesete donijele su novo uzbuđenje. Žene su se počele slobodnije oblačiti, slobodnije plesati i otvoreno piti alkohol. Neopreznim promatranjem ludih dvadesetih moglo bi se zaključiti da je postignut nekakav oblik ravnopravnosti, međutim diskriminacija je postojala u školi, na poslu su bile razlike u plaćama itd. Pojedini povjesničari su u međuraću vidjeli seksualnu revoluciju, ali to je bio odraz njihove nesposobnosti da shvaćaju žene izvan seksualnih uloga. Polagana promjena statusa žena dogodila se zbog stalne mogućnosti rata, velike depresije i tehnoloških dostignuća, a ne zbog planiranih nastojanja. Nakon Drugog svjetskog rata društvo se suočilo s dilemom o ulozi žene. Trebaju li se žene, koje su tijekom rata radile, ponovno vratiti kućama? U međuratnom razdoblju procvale su i otvorene homoseksualne zajednice u većini europskih gradova. U prvom redu muškarci, a zatim i žene odlučili su više ne skrivati svoje sklonosti. Afirmaciju su svakako zaustavljali fašistički i nacistički pokreti.
Šezdesete godine dvadesetog stoljeća izrodile su američkom društvu, ali i svijetu općenito bezbroj novih pokreta, ali i supkultura. To su borba za prava Afroamerikanaca, studentski antiratni pokreti, Nova ljevica, hipi komune, pop art i minimalizam, eksperimentalno kazalište i ples, rock glazba itd.
Seksualna revolucija 1960-ih nastavila se na odbacivanju čvrstih obiteljskih vrijednosti i usredotočila se na važne promjene u ekonomskom i društvenom položaju žena. Ti su procesi ubrzani razvojem kontracepcije, kojim je osporeno stajalište da je jedina funkcija seksa razmnožavanje. Helen Gurley Brown objavila je 1962. knjigu Sex and the Single Girl, a godinu dana nakon Betty Friedan objavila je Feminine Mystique. Obje knjige najavile su dolazak nove generacije žena koje su ekonomski i seksualno osviještene. Helen Gurley Brown bila je i urednica časopisa Cosmopolitan koji je bio pionir u raspravi o ženskoj seksualnosti i ženi na tržištu rada. Betty Friedan pisala je kako su žene u poslijeratnom društvu muškarci zatvorili u kuće i ideološki ugušili. Knjiga je imala neosporan utjecaj. Žene su svjedočile da im je promijenila život. Neki magazini su već pedesetih objavljivali priloge o „superženi“ koja uspješno spaja majčinstvo i karijeru.
Osim časopisa i druge literature koja je promicala žensku emancipaciju, između 1964. i 1968. postalo je uobičajeno u javnosti iznositi ono što se radi u privatnom prostoru. Golotinja u javnosti, predbračni seks, striptiz klubovi, razvoj seksualnih tehnika za postizanje užitka postali su predmet javnih rasprava. Postavljalo se pitanje granica seksualnog oslobođenja, što je s ranjivošću djece, prisilom i seksualnim uznemiravanjem?!
Što više vodim ljubav, više doprinosim revoluciji (Ili: o sladostrašću za tekovine)
Na promjenu seksualnog morala utjecao je i izum kontracepcijske pilule ranih šezdesetih. Isprva je bila dostupna samo udanim ženama, a kasnije je bila i šire dostupna, dakako uz liječnički recept. Manji dio katoličkog klera podržao je primjenu kontracepcijske pilule, ali ju je Pavao VI. ipak osudio u enciklici Humanae Vitae, a to je uzrokovalo pojavu parole i bedževa Da Piluli, ne seksu po Pavlu.
Što više vodim ljubav, više doprinosim revoluciji bio je jedan od popularnih slogana na vrhuncu nemira 1968. u Francuskoj. Povjesničari su zaključivali kako je seksualna revolucija rezultat uspona potrošačke kulture i izuma kontracepcijske pilule u ranim šezdesetima, a neki drugi su isticali hrabrost pokreta za seksualnu slobodu, abortus te borbu za prava LGBTQ zajednice.
Krajem šezdesetih mladi su postali i politički osvješteniji te su počeli prosvjedovati protiv rata u Vijetnamu. Mladi su isticali prednosti „slobodne ljubavi“, a odbacivali seksualni konzervativizam svojih roditelja. Najpopularniji onodobni slogan bio je Vodimo ljubav, a ne rat. Mladi su svoj svjetonazor formirali čitajući djela Wilhelma Reicha iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, a upravo su njegova djela postale „biblije“ studentskih pokreta. U Zapadnoj Njemačkoj mladi su bili posebno zainteresirani za njegova djela, a većinom zbog suočavanja s nacističkom prošlošću u kojoj su im roditelji odigrali neku ulogu. Richard Neville, urednik satiričkog časopisa Oz, zapisao je 1970. da:
Tisuće mladih diljem svijeta tiho provode autentičnu seksualnu revoluciju, a da toga uopće nisu ni svjesni.
Ipak, do promjene zakona nije došlo tako brzo. Tijekom pedesetih u svim je zemljama očvrsnula seksualna konzervativnost, a bilo je malo onih koji su htjeli i mogli izraziti svoje nezadovoljstvo. Šezdesetih je pobačaj legaliziran u Ujedinjenom Kraljevstvu i u skandinavskim zemljama. U Francuskoj je ostao zabranjen, ali ga se često izvodilo. Stotine žena potpisale su izjavu da su pobacile, iako su bile svjesne da mogu biti sudski progonjene. Izjavu donesenu u travnju 1971. prkosno su nazvale Manifest 343 drolje. Ubrzo je uParizu marširao Pokret za oslobođenje žena, a kasnije je formiran i Pokret za slobodan pobačaj i kontracepciju. Tek je 1979. usvojen zakon o pobačaju u trajnom obliku. U Italiji je, primjerice, abortus dekriminaliziran 1978., a u Španjolskoj 1985.
Namještaj u diskursu (Ili: izaći iz ormara, ali istjerati državu iz kreveta)
Bitna promjene koju su donijele šezdesete je i pojava otvorenih homoseksualnih zajednica. Tijekom Drugog svjetskog rata mnogi muškarci i žene, odvojeni i udaljeni od svojih supružnika i partnera ili supružnica i partnerica, otkrili su svoju seksualnu želju za istim spolom. Nakon rata, prve napore za organiziranje homoseksualne zajednice poduzeli su – u Los Angelesu, Chicagu i New Yorku – ratni veterani i neki članovi Komunističke partije SAD-a.
Iskustvo suočavanja s vlastitom homoseksualnom orijentacijom politiziralo je mnoge ljude tijekom većeg dijela razdoblja od šezdesetih. Kao uzlazni pokret, suočio se s duboko ukorijenjenim obrascima političkog, pravnog, vjerskog i kulturnog ugnjetavanja. Pokret za oslobođenje homoseksualaca pojavio se nakon nereda kao odgovor na rutinsku policijsku raciju u baru Stonewall Inn u New Yorku 1969. Pokret, nastao iz nereda, obilježio je nagli odmak od prijašnjih oblika homoseksualnog organiziranja. Oslobođenje homoseksualaca nakon Stonewalla postaje pokret koji naglašava vidljivost (usredotočujući se na važnost „izlaska iz ormara“), militantnost (mobiliziranje za suprotstavljanje moći) i kraj seksualne regulacije i monopola obveznog obiteljskog sustava, preko kojeg je država preuzimala pravo na definiranje prihvatljivih i poželjnih odnosa. Nasuprot tome, umjereniji reformski orijentirani pokreti, kako prije Stonewalla tako i poslije njega, naglašavali su respektabilnost, ulazak u uspostavljene institucije moći i asimilaciju u proširenu koncepciju obitelji. Pokret je želio „istjerati državu iz kreveta“, odnosno iz života pripadnika tadašnje LGBTQ zajednice. Ipak, za razliku od pokreta za oslobođenje homoseksualaca, lezbijski feminizam mnogo je više inzistirao na vezi između seksualnih praksi i ravnopravnosti žena. Sadomazohističke seksualne prakse smatrane su preživjelim elementom patrijarhalnog društva.
Kuga modernog doba (Ili: ostani zdrav, nemoj skupit’ virus)
Jedna od negativnih konotacija borbe za seksualno oslobođenje je i pojava HIV-a/AIDS-a ranih osamdesetih godina. Neki mediji, pravne institucije i crkva koristili su AIDS da bi zastrašivali ljude, a virus je dobro poslužio onima koji su bili protiv svih „ekcesa“ seksualne revolucije. Potkraj osamdesetih godina dvoje američkih povjesničara zapisalo je da je AIDS potaknuo veće zanimanje nego bilo koja bolest ili epidemija u prošlosti (u 2023. možda to više i nije tako). Brojni oboljeli bili su stigmatizirani i prepušteni ravnodušnosti javnosti i zdravstvenih službenika. Vlade u SAD-u i u Zapadnoj Europi nisu bile voljne prepoznati, a kamo li se nositi s troškovima nove epidemije. Postepeno su aktivisti diljem svijeta uspjeli natjerati sustav javnog zdravstva na širenje informacija o korištenju prezervativa i drugih mjera zaštite od virusa. Prezervativi su postali općeprihvaćeni i ni po čemu kontroverzni. Također, trebalo je nekoliko godina da se shvati i da su i heteroseksualne osobe ugrožene. Ipak, pojava bolesti i borba protiv nje nije označila kraj seksualne revolucije, već ju je stalno pratila daljnja seksualna liberalizacija.
Dodajmo da se AIDS počeo koristiti i u političkim obračunima. Politika i stavovi o virusu, ali i načini odgovora na novi virus i bolest utjecali su na unutarnje poslove zemalja, ali i na nove koncepte vođenja globalne politike. Primjerice, virus je na Filipinima poslužio kao izgovor za izbacivanje američkih baza s otočja. U Južnoj Africi postao je dio šire borbe protiv apartheida jer su samo Afroamerikanci bili testirani na virus.
Seksualna revolucija, započeta krajem pedesetih i početkom šezdesetih, uvelike je promijenila ljudsko poimanje seksa, seksualnosti, rodnih uloga i sl. Ona se naslanja na početke ženskog pokreta na kraju dvadesetog stoljeća, ali i na lude dvadesete. Upravo je borba za seksualno oslobođenje isprepletena s borbom za ženska prava. Žene su odlučile postati samostalnije i preuzeti kontrolu nad reprodukcijom. Poučene iskustvom dvaju svjetskih ratova, u kojima su zbog izostanka muškaraca one obavljale njihove poslove, afirmirale su svoju ravnopravnost i važnost. Stoga ne čudi da se ova revolucija dogodila u vrijeme porasta konzervativnosti nakon Drugog svjetskog rata kada su žene ponovno bile vraćene kućama. Seksualna revolucija uvjetovana je i drugim događajima dvadesetog stoljeća. Dogodila se u vrijeme brojnih sličnih „osloboditeljskih“ pokreta i treba ju promatrati u tom kontekstu.
Promjena seksualnog morala, koja se konačno dogodila upravo s revolucijom, znači da se počelo gledati na seks i seksualnost kao nešto prirodno te nešto što ne treba skrivati i u čemu treba uživati. Seks je stoljećima bio percipiran kao sramotni čin, kao nešto o čemu ne treba govoriti, a šezdesete ruše upravo taj mit. Promjena se odnosi na utemeljenje prava na slobodan izbor i prakticiranje seksualnosti bez straha od osude društva. Dogodilo se da se više ne osuđuje seks, već one koji osuđuju i žele nametnuti pravila ponašanja. Pojava kontracepcije nije nositeljica revolucije, već samo manji dio u općenitom medicinskom napretku dvadesetog stoljeća.
Seksualna revolucija donijela je većinom pozitivne promjene. Međutim, nužno je osvještavati na prisutnost seksizma, šovinizma, homofobije i sl. u društvu. Vlasti diljem svijeta oblikuju seksualne politike i možda je moguće naslutiti za koji dio svijeta je proces seksualnog oslobođenja dovršen. Nažalost, čini se da u pojedinim dijelovima svijeta seksualna revolucija treba tek započeti ili započeti ispočetka.
