Najjednostavnije rečeno, relikvije su fizički predmeti koji u sebi prenose virtus sveca kojem su pripadali (ili dio čijeg su tijela bili), odnosno u kojima postoji i putem kojih se manifestira moć spomenute svete osobe. Međutim, da bi ‘obični’ predmeti bili funkcionalni kao relikvije, osim njihove čudotvornosti od ključnog je značaja i njihovo javno poimanje kao čudesnih i izvanrednih. U takvom dvojakom odnosu između vjerničke publike i relikvije posredničku ulogu putem neverbalne, ali i verbalne komunikacije igraju relikvijari, odnosno njihovi spremnici, sudjelujući time i u kreiranju značenja samih relikvija. Oslanjajući se na relikvije iz riznice limburške katedrale, upravo se takvoj ulozi relikvijara i njihovom odnosu prema relikvijama u svom članku What Do Reliquaries Do for Relics? posvetila američka povjesničarka umjetnosti Cynthia Hahn.
Više od umjetnosti
No, unatoč svojoj profesiji, Hahn već na početku članka naglašava da se relikvijari, usprkos svojoj ljepoti i uporabi dragocjenih materijala u njihovoj izradi, ne mogu proučavati isključivo kao umjetnički predmeti. Štoviše, odnos prema njima negira neke od temeljnih postavki umjetnosti – usprkos svojoj istaknutosti, njihova je ljepota sekundarna, a originalnost poništena kontinuiranim obnavljanjem i doradama kroz stoljeća. Naime, ljepota relikvijara nije tek svrha sebi samoj, već istovremeno služi i kao odraz štovanja prema svecu, ali i element imagološkog kreiranja njegove nebeske slave u umovima vjernika-promatrača. Svoj osvrt na stalni proces obnavljanja relikvijara među prvima pak je pružio crkveni autor Paulin od Nole (na čije se zapise autorica najviše oslanja kroz čitav tekst), usporedivši ga s uskrsnućem i biblijski opisanom ulogom Krista kao Sveobnovitelja, uslijed čega poruka koju relikvija(r) šalje nadilazi sveca te se dotiče i samoga Boga.
Sudar mentaliteta: srednjovjekovni odnos prema relikvijama
Međutim, kao što je već spomenuto u uvodu, ključnu ulogu u poimanju relikvije i u njezinoj djelotvornosti igrala je njena uključenost u vjersku praksu zajednice. Pišući o tome, autorica iznosi tvrdnje koje današnjem čitatelju, odgojenom u drugačijem duhu, izgledaju sasvim nelogičnima pa i svetogrdnima. Naime, govoreći o nabavkama relikvija, Hahn ističe kako je u srednjovjekovnom mentalitetu njihova krađa bila časniji način nabave nego li kupovina – dok je razmjena relikvije za novac bila vrijednosno neutralna radnja, njezina je krađa, uslijed uvjerenja da su sveci sposobni onemogućiti svoje pomicanje ukoliko se ne slažu s translacijom, označavala svetačko nezadovoljstvo tretmanom u dotadašnjoj zajednici i spremnost na pružanje blagoslova budućoj.[1]
Također, umjesto da fragmentacija relikvija bude shvaćena kao narušavanje mira pokojnika, širenje dijelova i komadića njihovih tijela tumačeno je kao sredstvo prenošenja njihove slave diljem kršćanskog svijeta, uspoređeno sa sijanjem sjemenja. Nadovezujući pak se na biblijske misli o Božjoj moći da pomoću malenog napravi goleme stvari, fragmenti svetačkih tijela prihvaćani su kao jednakovrijedni čitavim tijelima, a njihova je malena veličina predstavljena kao poticaj duhovnom fokusiranju uma, oslobođenog ideja o svjetovnim hijerarhijama i simbolima moći.[2]
Relikvijari kao oblikovatelji percepcije relikvije
Utjecaju na um pridonosili su i relikvijari, podučavajući promatrače o načinu pristupa nadnaravnom (reverentia). Smještenima u poseban arhitekturalno-umjetnički kontekst, pojačan prigodnim glasnim čitanjima svetačkih legendi ili prikladnih biblijskih odlomaka, relikvijarima je, osim pružanja vizualnog efekta, cilj bio i otvoriti vjernički pogled duhovnim očima, odnosno umu. Svrha takvog kompleksnog postupka bilo je poticanje vjerničkoga unutarnjeg proživljavanja u spomenutim pričama opisivanih događaja, odnosno doživljaja svetačke moći na nadosjetilni način. Štoviše, kod srednjovjekovnih je autora posebno i naglašavano da relikviju zapravo mogu vidjeti samo oni čista srca, ulogu/dužnost čije je pripreme na to imala sama Crkva.
U tu svrhu izravan pogled na samu relikviju (ili njezino dodirivanje koje je, kao svojstveno bizantskoj vjerskoj praksi, kod zapadnih crkvenih autora gledano sa zgražanjem)[3] nije ni bio potreban. Umjesto nje, kao njezina reprezentacija, služio je relikvijar, oblikovan tako da podsjeća na izvorni izgled relikvije. Relikvije, poput navodnoga štapa sv. Petra ili sandale sv. Andrije, čuvanih u na početku spomenutoj riznici limburške katedrale, često su stoga pomoću relikvijara potpuno sakrivane od vjerničkih pogleda, čime su njihova mističnost, prestiž i moć samo dodatno potencirani. Štoviše, mnoge su relikvije spremljene i u unutrašnjost samih oltara, što je objašnjeno povezivanjem sa sličnim boravkom duše unutar tijela.
Zaključna razmatranja
Dakle, u srednjovjekovnom mentalitetu odnos relikvija i relikvijara obilježavala je uska međupovezanost – ljepota relikvijara služila je kao sredstvo interakcije relikvije sa svijetom, dok je sama relikvija na isti način igrala ulogu poveznice s Nebom. Početno nastojanje da se relikvijare iskoristi ponajprije kao urešena spremišta za pogledu često ne najugodnije, ali čudesne predmete, a potom i kao sredstva njihove zaštite od neprikladnih pogleda ili dodira, naposljetku je stoga izraslo u pružanje vlastitog života neživim relikvijarima.
Naime, putem svoje ukrašenosti plemenitim metalima i dragim kamenjem, ali i latinskim natpisima, srednjovjekovni su relikvijari – čije je dodirivanje naposljetku poistovjećeno s dodirivanjem same relikvije – u svom vremenu ispunjavali niz funkcija duhovnog karaktera, od kojih autorica prvenstveno naglašava pripremanje vjernika za susret s nadnaravnim na ovom, a putem takvih iskustava naposljetku i na onom svijetu. Na taj način priči o relikvijama i relikvijarima pruženo je osvježavajuće tumačenje, lišeno pukoga materijalističkog pogleda, toliko čestog u radovima slične tematike, kao i u općoj predodžbi srednjovjekovne Crkve.
Preporuka za čitanje:
Hahn, Cynthia. “What Do Reliquaries Do for Relics?” Numen 57/3-4 (2010): 284-316.
Bilješke:
[1] Među najpoznatijim primjerima krađe relikvija svakako vrijedi spomenuti tajno dopremanje tijela sv. Marka Evanđelista iz Aleksandrije u Veneciju, koja je rečenog sveca iskoristila kao golem duhovni kapital za izgradnju slike o sebi diljem tadašnjeg svijeta, a čiji se utjecaji osjećaju sve do danas.
[2] Fragmentiranost relikvija omogućila je i stvaranje njihovih kolekcija koje su u srednjovjekovnom mentalitetu služile kao fizička manifestacija okupljenosti svetaca oko Božjeg nebeskog prijestolja, ali i kao znak prestiža određene crkvene zajednice. Isti je proces objašnjavan i uklanjanjem svetaca iz grobnog konteksta kao simbola njihove pobjede nad smrću.
[3] Modernu manifestaciju sličnog pristupa, doduše ovog puta usmjerenog upravo protiv postupaka pripadnika Katoličke Crkve i izraženog na poprilično vulgaran način, bilo je moguće uočiti i u medijskim natpisima prilikom boravka tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu 2017. godine.
